Ludwig Bauer rodio se 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čovjek, stroj, društvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist. Na engleskom jeziku napisao je Pregled aktivnosti Međunarodne agencije za atomsku energiju (Beč, 1996.). Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radiju Zagreb krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Objavio je više uspješnica za djecu: Parnjača Colombina, 1979., Poliglot i pas, 1988., Tri medvjeda i gitara, od 1991. čak devet izdanja, Ronilac bisera, 2000., Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, 2001., Vještica Liza Hainburška, 2002., Vila Zelenog jezera, 2003., Morski igrokazi, 2005., Bajkoviti igrokazi, 2005., Krava voli lava (s M. Radnichom), 2005. i Maske do daske (s M. Radnichom), 2006. Posebno je ugledan kao romanopisac i do sada je objavio četrnaest romana: Trag u travi, 1984., Trik, 1985., Dokaz da je zemlja okrugla, 1987., Biserje za Karolinu, 1997., Partitura za čarobnu frulu, 1999., Prevođenje lirske poezije – Romanetto Buffo, 2002., Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003., i u Frakturinu izdanju Kratka kronika porodice Weber, 1990., Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007., Patnje Antonije Brabec, 2008., Zavičaj, zaborav, 2010., Karusel, 2011., Toranj kiselih jabuka, 2013. te Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek, 2015.
Za roman Zavičaj, zaborav osvojio je prestižnu nagradu Meša Selimović za najbolji roman, nagradu Fran Galović za najbolje književno djelo zavičajne tematike i nagradu Kiklop za najbolji roman u 2011., ali i brojne druge.
- Ne mogu a ne početi ovaj razgovr s Krležom, više je razloga za to, »Čemu saopštavati masi misli i ideje? Literatori nisu bakali; ko želi i hoće, neka nas čita.« Kakvo je Vaše mišljenje o intervjuima?
– Pisac i slikar primjerice pripadaju onim umjetnicima koji su za razliku od glumca ili drugog scenskog umjetnika distancirani od svoje publike. Neki istupi pisca u javnosti mogu ponešto smanjiti tu distanciranost, ili barem piscu dati dojam da je zakoračio malo bliže svome čitatelju.
- Predstaviti kvalitetno djelo ili izuzetnoga čovjeka i pisca ili diskutirati o nekoj gorućoj temi koja potresa književnu scenu, to je uvek izazov, to je provokacija i za čitaoce koje to zanima. Dojma sam kako nametljivi a manje značajni (samoreklameri) sve više zauzimaju medijski prostor, a da za neke od njih uz sav trud ne možemo naći išta vrijedno tog prostora, dok se istinski velikani povlače u Andrićevsko gospodstvo tišine.
– Ja očito spadam među one povučenije. U vrijeme estradne kulture potrebna je određena popularnija razina masovnoga umjetničkog ili paraumjetničkog produkta da biste bili privlačni najširim krugovima. Ozbiljna umjetnost vrlo rijetko može privući najveći broj “potrošača”.
- U tradiciji hrvatske književnosti postoji percepcija realističkog romana kao krune književnosti, kao nečega što je hrvatskoj (laičkoj, u književnom smislu) čitalačkoj publici najprihvatljiviji oblik izražavanja. Kako to komentirate?
– To je dijelom prihvaćena zabluda. Meni se čini da je među ljudima bližima knjizi česta i jedna suprotna: nešto što nije realistično, što je stilski nekoherentno, fragmentirano, često pretrpano grubim ili banalnim rječnikom – smatra se svojevrsnom suvremenom avangardom. To je besmislica. Riječ je o ponavljanju eksperimenta koji je svoje opravdanje ima na početku 20. stoljeća, u dadaizmu, futurizmu i sl. Ja ne mogu pisati poput realista, nije mi to blisko. Ali inovativnost radi inovativnosti također mi je strane. Moj roman ZAVIČAJ, ZABORAV ima rečenice koje su duge i više od stranice, ali je to u funkciji osmišljavanja pristupa likovima i situacijama.
- Koliko je vezanost za realistički roman izraz nostalgije za “svjetlijim” trenucima književnosti, kada se vjerovalo u to kako književnost može mijenjati svijet? Vjerujete li u političko-društveni angažman pisca?
– Vjera u književnost koja može mijenjati svijet svakako je demodirana. Ali to ne znači da književnost po svaku cijenu treba odustati od doprinosa promjenama. Pisac svojim djelom može biti i društveno angažiran ako to ne narušava uvjerljivost strukture, uvjerljivost onoga što pripovijeda. Svoju angažiranost vidim u bacanju svjetla na sudbinu Nijemaca na ovim prostorima, ali i na sudbinu Nijemaca uopće izvan svoje njemačke domovine. U tom je smislu KRATKA KRONIKA PORODICE WEBER postala kultni roman Podunavskih Švaba. U niz svojih romana imam satirični prikaz kojekakvih komunističkih rituala i zabluda. I to je angažman, ali ne u smislu mamuzanja mrtvoga konja, nego u smislu ukazivanja na uvijek moguće društvene promašaje.
- Vaše knjige imaju onu vrstu profinjene angažiranosti koja pokreće individualnu duhovnost čitaoca. Jeste li zadovoljni čitanosti Vaših knjiga?
– Na to pitanje ne mogu jednoznačno odgovoriti. Glavni razlog moga pisanja, osnovna svrha leži u tome da stvorim nešto što će se čitati. Po svojoj prirodi to je više namijenjeno sladokuscima nego “svežderima”, ali bilo bi mi stalo da se moje knjige razumiju što šire i što dublje. Kritičari se uglavnom slažu da je moje romane dobro čitati više puta jer tada više i otkrivaju.
- Kako vidite “popularne” kulturne vodiče, časopise, emisije, koji imaju pretenzije dati svoje vrijednosne sudove o književnosti, pa čak i numerički ocjeniti knjige i (ne)preporučiti ih za čitanje. Kakvu čitalačku klimu oni stvaraju?
– Danas se sve može pretvoriti u tržište ili tržnicu pri čemu je najkurentnija jeftina roba, jeftina cijenom i kvalitetom. Dobar dio propagatora i interpretatora umjetnosti, a posebno književnosti, također pripada toj sferi jeftinog ukusa. To stvara privid lažnih vrijednosti kao istinskih.
- Nekad sam dojma da je čitanost na zavidnoj razini u Zemlji u kojoj se još uvijek prebire po kontejnerima. U Hrvatskoj se još uvijek teško živi, je li moguće živjeti od knjige?
– Moguće je živjeti za knjigu. Ako je netko za to rođen, onda puno izbora i nema. U odsustvu izbora ja nekako uspijevam i živjeti, ili bolje rečeno – preživjeti, od pisanja.
- Svaka knjiga ima nekoliko tokova, koliki je stvarnosni tok u Vašim knjigama?
– Za doživljaj neke knjige pisac mora uspostaviti rezonanciju s određenim čitalačkim iskustvom. U izgradnji likova i odabiru tema nastojim, uz ostalo, slijediti i taj put. Čak i prividno vrlo apstraktnom romanu SEROQUEL polazim od stvarnosti koju poznajemo. Možda je pisac poznaje bolje u nekim aspektima. U tom sam romanu, uoči tzv. migrantske krize prepoznao da ta pojava dolazi te da je riječ o trgovini ljudima na prvome mjestu.
- Pisac sve više mora biti mag i spisateljskom udicom povući sebi čitatelja.
– Tome ne treba previše podilaziti. Naravno, ne treba pisati teško razumljivo da bi se stvorio utisak kako je to nešto duboko, ali se treba izdignuti i nad površnost masovne kulture i potrošačkog društva. Ako je knjiga istinski dobra, morala bi biti i privlačna. Kritičari me u pravilu neštedimice hvale, čitatelji još više, ali – moram to ponoviti – ne pripadam razini popularne kulture dostupne baš svakome.
- U Vašim romanima dotiču se teme multikulturalnosti, geopolitički i kulturno-antropološki složenog prostora Hrvatske, imigranata, mita o sekularnoj državi, terora društvenog ološa i shvaćanja suvremene civilizacije kao “kaleidoskopa nepravdi” ako se nema dovoljno novca, koji je danas možda jedino sredstvo za kupovanje osobne slobode. Je li to i dalje tako?
– Nažalost, jest. Pišem o svim područjima koja ste spomenuli, a čini mi se da bi se kao osnovni zajednički nazivi za sve devijacije mogli označiti kao: opći zaborav i nedostatak odgovornosti. Neprekidno zaboravljamo što smo naučili jučer, zaboravljamo grijehe pa ponovno poklanjamo povjerenje onima koji to ne zaslužuju, i gotovo da svi zajedno više nemamo osjećaja stida kada učinimo nešto zaista sramotno. Također je veliki problem odsustvo elite u svim suvremenim društvima. Pritom ne mislim na onu “elitu” koja se doživljava kao ološ jer se bogati na tuđ račun ili uzurpira vlast, nego govorim o sloju ljudi koji bi bili i kompetentni, i odgovorni, i časni pa bi ih se moglo slijediti s povjerenjem. To je od nas daleko otprilike kao i sveti Franjo Asiški.
- Veseli me spoznaja da pišete i za djecu, i dijelim Vaše mišljenje. Kojoj djeci pišu neki naši književnici „za djecu“ onoj iz njihovoga djetinjstva!? Postoji li uopće književnost „za djecu“, zar nije dovoljna podjela na dobru i lošu književnost?
– Književnost za djecu u velikoj je mjeri književnost uopće. Razlika je u tome što način pripovijedanja valja prilagoditi adresatu limitirana iskustva. Velika je zabluda što mnoge osobe sklone pisanju smatraju da je pisanje za djecu jednostavnije i manje odgovorno. Rezultat je velika gomila kiča u tom području.
- Otvaranjem novinskih stranica piscima širi se medijski prostor. Novine postaju zanimljivije i bogatije, a pisci dobivaju novu mogućnost da dođu do publike, lijepo je to zamijetila u jednome Vašeme intervjuu Zadarskome listu draga Nives Gajdobranski, što je prigoda da se sjetimo i Nives.
– Nives je bila iznimno plemenita osoba pa su i u ovome njezine namjere bile plemenite. Pisaca nažalost nema dovoljno u javnim medijima, dijelom i zato što je malo ljudi poput neumorne i samozatajne Nives Gajdobranski, a u novije vrijeme ostali smo i bez nje.
- Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado biste odgovorili na to?
– Rado bih se osvrnuo na odlazak velikana hrvatske književnosti Ive Brešana. Svojim HAMLETOM s početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća pridonio je tome da bolje sagledamo svoje vrijeme, a tim je djelom stavio i hrvatski književnost na mapu svjetske drame. I druga njegova djela svojim kvalitetama, posebno elementima satire, slijede taj put. Meni osobno njegov je odlazak veliki gubitak jer je cijenio moje romane i pisao mi o njima s velikim razumijevanjem. Podrška takvoga velikana predstavlja i veliko ohrabrenje. Iskreno sam zahvalan Ivi i na tom ohrabrenju i na iznimnom doprinosu hrvatskoj književnosti i njezinoj afirmaciji u svijetu.
Nikola Šimić Tonin
