HOMMAGE
Kad u Superkonzumu ugledam
sir Camambert
pomislim na svog dragog Krležu i pomaštam
gnjecavi, ljepljivi vir – pupak
na raspojasanom
bijelom trbuhu kaptolske bludnice
Miris Europe
mittel žemlji i klopot klompi
Jutarnja rakija
Njene svilene čarape
kisele od znoja i ocvalog duhana nehajno
bačene
na Amora i Psihu
Sir kmeči
na vrhu noža, na jastuku
spužvastog tijesta
Dok niz bedra
klizi med, niz treperave
mesnate prste
tali se maslac i paluca jezik koji blaguje
carski zajutrak
SCHERZO
Kakav li sam to pjesnik
pitam se
pitam se
Ogledalce!?
Krleža bi me, vjerojatno
smrvio
u vlasulji
svoje razularene ironije cičavog uma
Vonjalo bi na očinsku
dobrohotnost
tatine enciklopedije izdanje ’57-e
O, crljeni bi vihor planuo
na sve moje
nestašne laži, scherzo
u kolomazu
Bio bi ranjeno pseto
tihi cvilež
i spori lizaj rane
E, a tek Antun Branko …
Pa, on bi me otmjeno
zaobišo
kapucinski skromno
u čistoći stila
– čisto
Ta zašto da se troši
na tu
Gloriju
neobuzdanih riječi:
Ta, zna li taj
o čemu uopće pjeva, guguče
il’ mijauče
kad ne pozna floru i faunu
hrvatskih voda
šuma …
Puknut će
od muklih prispodoba
radio sljeme
Baš volim kad kiša
šušti
u carstvu
pliša
baršunasto, usred nosa
jorgovan diše
A na radiju pljušti
country
benevolentno
za njim se prelije blues, kolokvijalno
naposljetku
sve zagrije šansona, narašpani
francuski poj
napukli alt zarominja
slatko
Bobočka
I opet prostruji kiša
raskošna
u crnom
pocupkivanju pliša u lokvi
kraj ulične lampe
Jorgovan diše
A na radiju svira blues
udara dur
SEXY MAGAZIN
Hej, ne volim ja
one blještave časopise, naslovnice
gdje cure
usmine
rastežu si ko pedoće, rumene
ko napudrana
dječja guza
kamilicom
smočenom u gazi
Cura je cmoknula
stožac
svojih gumastih grudi
licka
paluca jezikom, kruži
bradavicu zebe
Zagledan u jutarnji
felatio
na kioska oknu
žvačem krafnu
A ona se očima smješka
ko da
pirošku sniježi
Papala maca
hapala nježno
Al’ meni se hoće jutro
neuzibalo, tiho
bez sline, bez strasti
šapat rose
miris žemlji
Eh, da mi je čuti
kloparanje kola i pekarskih klompi.
Tišinu slome
tamo negdje
u ulici
Filipa Latinovitza, ulici izmaštanoj
kad zorom se budim
i šunjam,
smutljivac
tamo gdje sokovi grada
mire
u halapljivoj krošnji
POETA NASCITUR
– za Mateju Jurčević
Kad Mateja u pjesmi napiše
da je on hranio male pande lišćem oleandra
pitam se
jel’ to metafora ili pjesnička bajka
baš kao i moja koza koja u pjesmi brsti bršljan
Kaže mi Nikica da je bršljan otrovan
a koze znaju znanje, znaju i pande
Znao je i Nietzche da pjesnici lažu
Ma znao je i Dobriša da jesen
ne diže uvis usplahirena jata roda
Odu rode i ranije, kad u svom srcu osjete rujan
i nisu usplahirene
nego se fino dogovore o planu leta
Tko zna, da sam sve to na Jutru ispričao Mateji
ne bi li me otpilila kao Tin Krležu
na njegovu primjedbu da pored kazališne akademije
ne rastu lipe, već breze gavelijanske
Mislim da ipak ne bi, Mateja je fina cura !
