Osvrt na zbirku poezije „Treće krilo“ Milice Milenković
Raskršća, vjetrovi, predjeli oslikani, ikonopisani okom i perom Milice Milenković, predstavljaju ciklične, kako tematski, tako i simbolički povezane ljestvice na hronotopski oscilatornoj putanji zemlja – nebo. Tačka presjeka između dva hronotopa među kojima je uspostavljen hijatus, koji se naizmjenično prelazi ili preskače cik-cak putanjom, uz mnoštvo reminiscencija, retrospektivnog osvrtanja, analeptičkih i proleptičkih zahvata u prošlost i budućnost, nalazi se na nultoj semantičkoj stepenici koju sam nazvala granit zero, jer na njoj stoji njena lirska subjektinja, stameno i gordo, nepopustljivo prkosno konformističkim transformacijama:
KUĆA
Od predaka nasleđen kamen
u prstenu ognjišta uzidan.
Sa neba, verige, niz plamen
od krvi i kolena sazdan.
Nasred poda metnuta vatra
od kama i venca,
četrdeset dana gori ognjac
nad kolevkom prvenca.
Deliće sinovi
crno pod noktima,
kćeri pepel
po obrazu i nogama.
Majka veđe podavija,
u krilu joj ožeg i ostruška.
Zaleđena slika u vremenu i prostoru, arbitrarna je tačka lirskog glasa koji, zapečaćen u kovčegu iza sedam gora i mora, strpljivo čeka ključ za oslobođenje. Tražim ga, potpomognuta evokacijom iz “katedrale sjećanja” sv. Avgustina, sa kojim ću početi da se uspinjem Miličinim stepenicama, nošena “Trećim krilom”. Da li će me na njemu sačekati ona, zaljubljena do ušiju trinaestogodišnja djevojčica, koja se već od prvog poljupca stidljive platonske simpatije do njega vinula, ili će pasti sva izlomljena – ne znam. Jer tek smo na prologu sve tri: naša pjesnikinja, njena lirska subjektinja, i ja, koja tražim ključ za otvaranje “vrata identifikacije”:
Sve ja to radim u svojoj nutrini, u golemoj dvorani svoga pamćenja. Ondje su preda mnom nebo, zemlja, i more sa svim što sam u njima mogao opaziti, osim onoga što sam zaboravio …
Sv. Avgustin
NEBO
Roj zvezda
pod vršnikom
sakrila domaćica.
Žar je svod iznad neba.
Čelik svod iznad zvezda.
Alfa i Omega – Sunce i Mesec.
Za rodne godine!
Zbog kišnih neba!
Za pune brazde!
Zbog belog hleba!
Zahtijevam da mi se iznese što god hoću, pa neke slike izlaze odmah, neke se traže dulje kao da iskapaju iz nekih udaljenih spremišta. Neke provaljuju hrpimice, te dok želim i tražim nešto drugo, one iskaču naprijed kao da govore: ,,Možda nas tražiš” . I ja ih tjeram rukom svoga srca ispred lica svoga sjećanja, dok se ne pomoli iz magle ono što ja hoću i ne izađe mi na oči iz svojih skrovišta. Drugo se opet pojavljuje lako i neporemećenim redom kako se traži, te prijašnje slike uzmiču pred pridošlima i uzmičući vraćaju se u svoja skrovišta, da odande ponovo iziđu kad budem htio …
Prološka, autopoetička pjesma koja mi spušta prvi stepenik na koji ću ugaziti putem prema “Trećem nebu” u maniru manifesta, najavljuje zaustavljanje mehaničkog sata, tačku granit zero sa koje lirsko ja, ukopano u prag: kuće, kamena, matrice, baštine, slavskog kolača, stamenosti prapočetka i postanka, poručuje:
BOŽIĆNI KOLAČ
Majka će, o Božiću,
prste u njivu
u seme
u žito
da umesi mušku snagu
vodenicu
točak i kamen.
Majka će, o Božiću,
volove u jaram
kuću kraj druma
zmiju pod ambar
mrtve pod prag.
Majka će
još samo krst po sredini,
raskršće i putokaz.
Sa ciljem prevazilaženja tradicionalne hronotopske linije u tekstu, Ana Vježbicka izlaže teoriju koju Vesna Polovina svrstava pod pojmom semantičkog univerzalizma ka kojem se uspinjemo ljestvicama Biljaninog neba, poput nekog Lotmanovog junaka koji prestuno prelazi prološke granice, preskače barijere, upada u gustu šumu začarane kuće pod čijim pragom leže naslage sjećanja, dosežući do prelingvističkog, pramaternjeg stadijuma filogenetskog pamćenja a koje naša autorka otkopava čas svojom, ženski emotivnom rukom koja otvara škrinju sa tavana mladalačkih sjećanja, idealističkih slika i imaginacije tek raspupjele djevojčice, čas krutom lopatom čovjeka, zapečaćenog genealoškog stabla:
RASKRŠĆE VETROVA
Na stanici,
na raskršću vetrova,
neki čovek čeka
vreme, život, priliku.
Sa spomen-obeležja,
sa nekog imena,
guli mahovinu.
Traži
korene, DNK, postanje.
Ne zna neki čovek,
na stanici,
kraj spomen-obeležja,
psi ponovo glođu mrtve kosti,
zapišuju
Id, Ego, Super Ego,
pretke i potomke.
Cele noći laju
goneći vetrove.
Vježbicka i njeni saradnici tvrde da su, nakon dugog niza godina izučavanja, uspjeli da stvore ,,alfabet ljudskih misli” (…)[1] metodom utvrđivanja univerzalija empirijskim putem.
Ovde, na istoku,
istočićemo i poslednju kap
ako na presahli izvor nabasamo.
U znoju noći i trave rudarski
tražiti svetlost
dok nam čelo bol ne orosi.
Kao da kamen,
uz neprohodne drumove Balkana
gurati nadu, sa uzdahom
poslednjom lađom zaploviti
ka Panonskom moru.
Suricom napojene
ostavićemo bogove.
Penu sa neplovnog Timoka
strpati u ribarske mreže.
Sponu između empiriskog, čulnog percipiranja jedinke koja svijet oko sebe prelama kroz refleksivnu prizmu sjećanja, gradeći, stepenik po stepenik, ljestvice do neba, prelaska empirijske granice, onoga meta ta (iza granica pojavnosti) čuvenog Aristotelovog opažanja iz kojeg je nastala metafizika, čas sa njega padajući, čas se uspinjući, oscilatorno, često grčevito, katkad sa sijenkom sjete, lakog dodira melanholije koji je obori i vrati sat unazad u neke davnašnje ulice, gradove, mjesece i datume davno na geografskoj mapi izbrisane – naša autorka, prevazilazi na kraju i sam epološki prag, transformišući ga simboličkim Prelaskom u univerzalno, u Ništa metafizičkog zavičaja creatio ex nixilo koje je ujedno i Ništa i Sve:
ARS TIMACUM: PREDEO NASLIKAN DAVNO
U koloni kao voz
izmešten sa pruge,
van životnog koloseka,
hodamo justinijanskim putem.
Ka vodi.
Ka zemlji.
Ka vatri.
Ka Timaciolum-u.
U vagonu svakog od nas
pregršt misli, seme
rađanja novih dela.
Nešto nas je oplodilo:
ili vazduh,
ili bilje,
ili kamen
Timacum-a.
Ovako udružen komunikativan model, empirija: univerzalija, u cilju sveobuhvatnijeg objašnjenja ovog kompleksnog fenomena, N. Rot objašnjava kao:
Komunikaciju u posrednoj interakciji među jedinkama koja se ostvaruje znakovima (…) Znakovi se različito klasifikuju. Jedna česta i važna podela je na prirodne i na veštačke ili arbitrarne znakove. Prirodan znak je, izraz lica koji se javlja kao spontani izraz određenih emocionalnih stanja, a koji neko koga zapaža tumači kao žalost ili radost ili kao neku drugu emociju. Veštački su znakovi skupine glasova ili linija i oblika radi označavanja određenih pojava koje konstruiše čovek.[2]
O ovome odnosu svjedoči i Derida :
Prvobitna je riječ u intimnosti prisustva po sebi poput glasa drugog i poput zapovijedi.[3]
Prirodno je pismo neposredno združeno s glasom i s duhom. Njegova priroda nije gramatološka nego pneumatološka.[4]Postoji dakle jedno dobro i jedno loše pismo: dobro je prirodno, božanski upis u srce i u dušu; drugo je iskvareno i vještačko, tehničko, izgnano u površje tijela.[5]
[1] N. Rot, Znakovi i značenja, verbalna i neverbalna komunikacija, Nolit, Beograd, 1982. str. 11- 13.
[1] Ž. Derida, O gramatologiji, IP Veselin Masleša, Sarajevo – 1976. str. 26 – 27.
Komunikacija između lirskog glasa naše pjesnikinje (bilo da je riječi o intertekstualnoj ili pak iner – onoj koja se odvija na unutrašnjoj razini, u njenoj vlastitoj „katedrali sjećanja“) odvija se upravo kroz pomenuti komunikativni model, kao npr. u sljedećoj pjesmi u kojoj je lirski ženski glas prognan iz tijela u tehnički, mehanički prostor :
Crvenom svilom prekriveno telo mladice
Stoluje među ženama
Posađena na tronošci kakvu pamti iz detinjstva
/baba je takvu držala pored tople peći/
Damari njenog pogleda prestaju
Na rupičastim otvorima mrežaste tkanine
Lepe se na zlatnim nitima veza
Ruba, ivice, granice
Onoga što večeras jeste
Onoga što noćas treba postati
Nakon što je prognan, slijedi stepenik koji sam označila u naslovu kao granit zero a koji, u hermeneutičkom ključu, tumačim kao “čistilište”, tampon-zonu, onu tanku liniju Prelaska u Ništa:
Bez obzira na to gde se primate i zašto – zatvor, bolnicu, vojsku, školu, čak i hotel – recepcioni prostor poseduje htonski smisao, onaj što ga ima ulazak u pakao … (Pekić: Pješčani ljudi moje prošlosti)
Pruža nevino nabrekle dlanove
Stoluje među licima kao da prosi
Parče novog budućeg života
/mogući žar iz tople peći/
Ni kap suze da kane
Zurle damaraju van zlatnog veza
Obrubljenog crvenog vela
Jedna od baba prinosi metalni tanjir
Sliku malog dečaka
U srži svakodnevnog medaljona
Ni kap… da kane…
/Sipaju joj zrna kukuruza i belog pasulja/
Širom otvorene šake
Mali nabrekli dlanovi
/Zrna padaju oko tronoške/
Oko mladice
Biseri nemoći
Neostvarenog sna devojčice
Iz poslednjeg detinjstva
To je dnevnik naših bivših života, a svaki je utrošen život u neku ruku – tuđ. Naš je jedino, i to delimično, onaj koji teče. Monojedinstvo koje uspostavljamo nekolikim sumnjivim, proizvoljnim, nepostojanim uspomenama, delatno je, ali veštačko. Samoidentifikacija, održavana svešću o odgovornosti za naše postupke, moralne je a ne egzistencijalne prirode. I opet delatna, ali veštačka. Zaključak koji otuda sledi poguban je za ljudsko pravosuđe, još više za antropocentrično uobraženje da živeći konstruišemo hermetički zatvorenu, definisanu, jedinstvenom modelu doslednu celinu, ekskluzivan znak u beskonačnoj azbuci postojanja, da u živom pesku vremena ostavljamo stopu koja će se od drugih razlikovati kao što se razlikuju otisci prstiju. (Pekić)
Živi pesak vremena, svaku stopu u njemu, pratim Biljaninim stepenicama, ne vršeći identifikaciju, niti komparativnu analizu između Pekića i nje kao pisca i pjesnikinje, već sponom kao kopčom vezivanja i otpuštanja koju sam pronašla, sasvim arbitrarno, kao jedan od ključeva hermeneutike koji mi je, poput Vukovog magičnog “Raskovnika” poslužio da otvorim vrata Gradova, Kuća, Unutrašnjih dvorišta, Katedrala sjećanja i Prelaska pa sve do “Trećeg krula” na kojem sam očekivala da ugledam onu trinaestogodišnju djevojčicu, zaljubljenu do ušiju, ne samo u prvu platonsku simpatiju već čitav univerzum koji je otvoren za radoznalost avantura. I da. Pronašla sam je. U ružičastim sandalam, u crvenim cipelicama Doroti iz “Oza”:
Sanjali smo jedno drugo pre našeg rođenja
Spuštali smo zastavu naše zemlje
Niz krila mojih prozora
Gorela je noć od belih peškira
I barjaka u rukama devera
Bubnjevi i zurle činili su od nas derviša
Vrteli smo se zajedno
Vrteli u krug
Vrteli kao jedno
Ebinghaus je krivuljom prikazao tok zaborava. Zaboravljanje je na početku vrlo brzo, a zatim sve sporije. Takva krivulja najviše i najbolje opisuje zaborav besmislenog materijala. Smisaona gradiva imaju mnogo sporiji tempo zaboravljanja, a u poemi O prirodi Parmenid će se u mističkoj i pjesničkoj ekstazi, praćen Helijinim kćerima otisnuti na put u nepoznato a dospjeće na puteve Noći i Dana na čijem će kraju biti boginja pravde (Dike). Ona će stajati pred zabranjenim vratima i držaće ključeve koje mu neće dati, a on će uzalud pokušavati da provali zabranjena vrata i suoči se sa Ništa koje vreba iz tamnila noći. Izvan zidova zone komfora:
UGAO, MERE
Tom zidu nedostaje žensko telo
Ćelije kože u kojima je samovala
Molitvama kadeći sebe
Njene raširene noge
Zameniće stalak geometru
Šestar za odmeravanje
Ljudskih međa, zidova i poseda
Navek uzidana da svedoči
Kako je dobro izaći
Ponekad iz ćelije samovanja
Iz ogledala svog unutrašnjeg
Van
Van zidova koji prete
Tako će se ovaj rani grčki mislilac naći pred ekskluzivnom disjunkcijom koja će ga morati odvratiti s jednog puta. A pred kojom upravo stoji i lirski glas naše pjesnikinje:
U ZIDU BEZ ZVEZDA
Prazno ime nade i prelepa žrtva
u zidu bez zvezda pravedno se sreću.
B. Miljković
Odveli su me,
odveli su me u beskraj, u prazninu.
Odveli su me,
dva mi oka spojili sa nebom.
A rekli su vodimo te da vidiš
kako se pravi istorija.
Izbavite me odavde, lađari što vam barke
u osvit plove mojim nebom.
Tek mnogo kasnije Ništa ćepo prvi putsvom snagom provaliti u bivstvovanje sa Hajdegerom (i prije u Hegelovoj konstelaciji zastrašujuće moći negativnog, kao i kod Kjerkegora u paradoksalnom spoju dobijajućeg gubitka, a očitovaće se i u Spinozinoj postavci Omnis determinatio negatio est i čuvenom Lajbnicovom pitanju: Zašto nešto a ne ništa?)
Međutim, budući da je jedino Hajdeger dao temeljnu analizu pojma Ništa a na čijem će tragu kasnije Sartr poistovijetiti ovaj pojam sa slobodom na koju je čovjek osuđen, otpočećemo naša razmatranja upravo sa njegovim razumijevanjem pojmovnog para bivstvovanje, odnosno tu – bivstvovanje: ništa.
Uzgred, da napomenemo još i to da se, uprkos Parmenidovom povlačenju sa puta koji je skrivao ništa[6] i jednom kontinuitetu u izlaganju bivstvovnog ustrojstva (henološkom) u različitim regijama bivstvujućih kako ih je postavljala sholastička tradicija i to naročito tomistička ( theologia naturalis koja je baštinila kategorijalno aristotelovsko nasleđe) – ono ipak pojavljivalo.
Ništa je naime, entropijskom snagom upadalo u redudantan sholastički sistem, i manifestovalo se kroz sindrom koji je nazivan horror vacui.[7]
Čovjek je, iako logičkom snagom poimanja i izvođenja sigurnosne hijerarhije ustrojstva i reda (u vidu kategorija, uzročno- posljedičnih veza, teleološkog poretka sa najvišim bićem u redu svih bića koje se ispostavlja kao nužan garant pojavnog svijeta i dr.), ipak osjećao prisustvo neke tamne sile praznine i ništavila koje može prodrijeti u njegovu prividno sigurnu stvarnost. Osjećaj koji je mogao ostati enkodiran u sjećanju na prvobitan Haos, rascjep, zijev, [8]hijatus iz prvih mitova, ili pak tame bezdana koja bješe u Početku u hrišćanskoj heksaemeronskoj tradiciji o postanju (“Lestvičnik”, Jovan Zlatousti).
Prvi i posljednji stepenik leta “Trećeg krila”, Milice Milenković, ciklično se zatvara, formirajući kompozicioni prsten kroz koji sam se, tragajući za ključem iza sedam mora, gora pa i neba, i ja provukla, sa svim “slučajno upletenim” u ovo čudesno pjesničko zdanje, pa makar i mojim“pogrešnim čitanjem” na liniji percepcije tumačenja, odnosno recepcije primljenoga, iliti adresanta/adresata u tipologiji Ž. Ženeta, koja je prijemčivija krajnjoj estetičkoj poruci zbirke:
ČITAOCU
Čitaoče,
nisi dobro razumeo Zidanje Skadra
tu malo ima o zidanju grada na Bojani
o rušenju njegovih temelja
tu mnogo ima o našoj zemlji
u kojoj nema Stoje i Stojana
kojoj smo mnoga dali imena
da bi svako poklonili istoriji i pesmi
Tu ima mnogo o temeljima našim
koje ruše planinski bogovi i vile sa zapada
doleću i danas k’o u srednjem veku
samo u metalnim belim oklopima
sa još širim krilima,
belim hartijama i bombama…
[1] V. Polovina, Semantika i tekstlingvistika, Beograd, 1999. str. 41.
[2] N. Rot, Znakovi i značenja, verbalna i neverbalna komunikacija, Nolit, Beograd, 1982. str. 11- 13.
[3] Ž. Derida, O gramatologiji, IP Veselin Masleša, Sarajevo – 1976. str. 26 – 27.
[4] Ibid.,
[5] Ibid.,
[6] Parmenidovo biće je zaštićeno od upada ništa, ono je sigurno, samodovoljno i zadovoljno. Parmenid mu pridjeva i attribute poput: nenastalo i neuništivo, cjelovito, nepomično i bez završetka; niti je bilo niti će biti, čitavo sad je, jedno, neprekidno. . .
[7] Strah od praznog prostora, o njemu, između ostalih, govori i Pascal.
[8] Prvobitan Haos nije bio shvaćen kao puka praznina, tama, noć. On je imao potencijalno stvaralačku moć.
1 a. ACHILL. Isag. 3. (31, 28 Maass). Tales iz Mileta i Ferekid s otoka Sira postavili su vodu kao počelo svih stvari, a nju Ferekid naziva i Haos, uzevši to, kako se čini, od Hesioda koji kaže ( Teog. 116): ,, Zaista je sasvim prvi bio Haos.” H. Dils (1983. 44) ili kod našeg Pekića: samo se iz Haosa rađaju zvezde. . .
