U moju vlastitost
U posljednje vrijeme nailazim na poeziju
u kojoj se spominju London, Pariz i Amsterdam.
Ležim u krevetu u Italiji, nikada nisam bila u Parizu.
Uzimam poeziju velikih gradova plitkim dahom.
Ćutim njihove nadvožnjake i mostove,
čučim uz benzinsku crpku na trotoaru ispred trgovine vinom.
Ne dopiru do krivulje u meni.
Bogalji, prosjaci i varalice, ne dopiru.
Čak ni moja vlastitost ne dopire.
Kome zahvaljuju svi ti ljudi što se mole svakodnevno?
Iz prašnjavih dvorišta Isusi od betona podižu ruke,
svuda uokolo oblaci zapeli u Apeninski lanac.
U grčevitom postu proizvodim gustu čežnju.
Znam da je onaj kome nedostajem stvarniji od mene.
U sumrak ću popiti čaj,
sjesti u park pod lepezu palme sveca iz Salerna, čekati.
Ljudi što prolaze, bogalji, prosjaci, varalice
neka uđu zajedno sa sumrakom.
Zvuk zvona, jata ptica,
zagrljaj s tobom iz sna,
smrt svojih roditelja da ću shvatiti se nadam.
Jednočinka
Ne odveć kasno na uglu Skadarlije i Bajlonijeve pijace
jednočinka s pljuvanjem na kraju.
Dok sjene blijede
njih dvoje u ratnom stavu, na nogama i ispruženim šakama.
On viče.
-Šamaraj svoju decu!
-Šamaraj svoju ulicu!
-Šamaraj svoju porodicu!
-Šamaraj svoju zemlju!
Na te riječi ona ga pljune pa posrne.
Kran nad njima gleda ih s dosadom.
Kestena je puna staza i vjetar ih gura nizbrdo.
Vrijeme promjena
Kran budnom kukom nadgleda gradilište.
Na njega ne slijeću ptice.
Jutro je milo, sunce njeguje stare zgrade pune dekubitusa.
S malo pamuka namočenog u Dunav vida ožiljak otkinutog zida.
Ptice sa stidom otvorenih kljunova gledaju prema rijeci i čekaju.
Svi su već stari za promjene.
I privezane plinske boce i ogoljeni zidovi
i užasnute karijatide
nad krošnjama koje se iznova zlate.
Sjaj i bijeda velegrada
U hotelima sjajnih imena
Mažestik, Moskva, Slavija
konobari nude kolače od voća i tustih krema.
Teških poput štukatura i štofova
na foteljama iz Kraljevine kojima se ovdje toliko ponose.
Pojedem pola pa sričem punih ustiju.
– Ne mogu više, ne mogu više!
Krema od maslaca izlazi mi na nos.
Želim na marginu kao moji drugovi
što noću piju vinjak po skvotovima
gdje blistaju noževi,
gdje grad postaje gazela, čigra i pospani labud,
gdje nas voze taksisti,
gdje suze dolaze kad je posao već obavljen.
Dok se cementiram kremom od brokata,
kran u mraku kao sova koluta kukom.
Armirani osjećaji
U ovom se gradu armiramo zajedno.
Kupci i prekupci, šverceri i djeca što prose.
Vinčevi i sajle, ljudi što gledaju s prozora.
Dani prolaze na nogama,
grad je predugo na rubu plača.
Na šetalištima, prilazima i parkovima
čuje se nježno zavijanje kostiju i laži.
Tuga na uglovima rasteže harmoniku,
pjeva Besame mucho.
Konobari umekšavaju prozu,
trolejbusi nisu romantični.
Partizanska prošlost naših djedova je jedno, ali ovo?
Prolazim ulicom gdje mi je rođen otac,
malo se smijem,
malo plačem kao da sam kisele krastavce nagurala u nosnice.
Jedro usred Tihog oceana.
Turbo bajka
Ujutro vidim trolejbus zagrcnem se,
sa zida pored univerziteta gledam ljude
starije od sebe
kako kupuju novine i piju kavu
pa mi dođe da
na koljenima obilazim u krug Knez Mihajlovu
poput uzete babe iz ranih romana Dostojevskoga.
Kad mi netko priđe kesim zube i pušem kao hijena.
Jezikom knutom odbrojavam sekunde.
Takav je to grad.
I on kleči na kukuruzu.
Svako stablo podsjeća na brezicu s groba Pepeljugine majke.
Dani su u fazonu bajke općenito
i to onog specifičnog trenutka kada umire majka,
otac odlazi u lov i vraća se s drugom ženom.
Djetetu u srce upada komadić leda.
Nismo mogli puno postići
Nisam mogla puno postići te noći.
Gledala sam te kako pričaš i to mi je bilo dovoljno.
Netko je pričao mađarski pred kafanom Proleće,
drugi je vikao na sav glas
kako cigani u katakombama Kalemegdana miješaju kosti careva,
treći je nježno dlanom oslikao u sfumatu Zemun i šume prema Srijemu.
Nismo mogli puno postići
iako smo bili zajedno i stisnuti za stolom.
Jesen je polako sjela u kestene
i izgrebanim dahom grebala fasade.
Dan je prešao u večer
kao pletivo što se oduzme za rukav
pa u taj moher svi zajedno uvlačimo ruke.
Na jednom potpuno drugom mjestu
gdje vlak svako malo protutnji za susjednim stolom,
Tea kaže New York, Vlada ga spremi u džep na košulji
da imamo za poslije kad sve prođe
pa i rijeka.
Ona teče općeći s našim nosnicam
a i koracima koji pokušavaju ući u ritam,
ali DJ je loš, zaista jest, i svjetla su s mosta zamrljana.
Kran se baš te noći pripitomio.
Ujutro mi kucka na prozor željeznim kljunom i traži mrvice,
osmjehuje se,
ja mu pružam kace u kojima je bio kajmak da ih poliže.
On me tada odnese nad rijeku tamo sve do Zemuna.
Magla je.
Brodovi i miris ugljena.
Kran i ja puštamo da nam vjetar svira kroz nosnice.
Konobar nas sigurnom rukom podigne na tacnu
i odfrizbira s nama u lupu jedan match na kojemu bi mu zavidjeli svi oni bivši ljudi koji su otišli i napustili nas.
I ne možemo postići da nam se vrate.
Sumnjivo jutro
Posljednje jutro uranilo
s kapuljačom preko glave,
s jastukom pod pazuhom,
naćumureno svo i polizano
s oblacima u košarama,
prekupcima sa splavova pružilo daske sa skele
da na muljavu doskoče obalu rijeke.
Haron pljune prema Adi i ode u maglu,
a ovdje,
u gradu na rubu plača,
male cigančice rastaču harmonike u guste suze,
moja štitnjača popustila,
niz bradu mi curi sumnja
-A što ako nije sve tako bilo?
Što govoriš sve si ti
Moskva, Mažestik,
lasta zove goluba.
loši snovi od dosadnih pisaca
kesteni u kupolama peluda
moram do rijeke
mislim U škripcu
jedva čekam da vidim svoj kran
cijele me noći kukom vukao
s torbama švercera
robom iz Crvenog krsta
puteva s istoka
ljudi govore samo i uvijek i isključivo sebe
samo što su ogledala oksidirala i rađaju
mala prašnjava mutna džepna ogledalca
sve sto govoriš si
ti sebe pričaš uvijek
i vazda sebe pričaš.
mili Beogradiću dobro jutro.
Moskva, Mažestik lasta zove goluba
u zidinama tu sa šina -Gdje si
Pod prozorom hotela Moskva trešti muzika od 6 ujutro.
sprema se početak trke.
maraton koji se trči i u Zadru.
svira Voli me onako kako nikad nisi volela
dok se grad budi i trlja ironiju iz očiju.
zvecka mesing zlato bronca srebro
cvile karniše kvake šine vikleri
u fijokama obnevidjelih baba.
Neću trčati tu trku
bacat ću cvijeće pobjednicima kroz prozor
zamotana u zastavu
moj tata grad miriše na friške neotvorene novine
i zelenu englesku travu
prvo sunce preko zgrade vlade ili tako nešto,
drma kao rakijica natašte,
brzo hodam dok knjižare listaju prste
i konobarice nose kavu u sobu beogradskih svetskih gostiju.
pod Lenjinovim portretom u hotelu Mažestik
isplest ću sonetni vijenac češnjakovih stihova za moj tata grad
da ga cigani rastežu po vrućem asfaltu
