Rekao je: „Evo zagrabite i jedite koliko vam duša hoće.“ Dugo je trajalo nazdravljanje. Na staklenom stolu stajala je staklena tepsija sa pečenjem, piletinom, janjetinom, teletinom. Ponegdje su stršale povrćke, zelene, crvene, ljubičaste, narandžaste. Potom su se crveni i zeleni i narandžasti sokovi slijevali niz halapljive brade halapljivih ljudi. Skupina oko stola grabila je hranu golim rukama i jela. Trgali su meso s kostiju kao gladni psi. Oči su im bile užarene kao da strastveno vode bitku života. Staklaste oči sa staklenim sjajem. U staklenoj kući. Ponašali su se kao da ih niko ne vidi i kao da ih nikad niko vidjeti neće. Potrgali su odjeću sa sebe. I tako nagi nastavili trgati hranu. U staklenoj kući. I piti vino iz staklenih čaša. Jedne tamne oči zapiljile su se kroz staklo izvana i susrele se sa očima žene koja je bila sa prožrdrljivcima. Niko ga nije primijetio osim nje. Za nju je bilo još nade. Njene plave oči susrele su se s tamnim očima koje nisu sjajile staklasto i koje nisu imale koprene. Te oči su vidjele. On ju je pozvao rukom da izađe. Poslušno ga je slijedila kroz šumu i puteljke. Potom ju je upitao: „A čemu ste nazdravljali?“ Ona se zbunjeno osvrnula oko sebe i rekla: „Pa životu!“ Tamnooki tragač za istinom joj je rekao: „Nije to život.“ Njena duša je stajala na staklenim nogama. Napuklo je staklo pod njenim staklenim nogama jer je praznina jela samu sebe a najviše ju je jela njena laž. Zagledao se u nju ponovo i rekao: „Hajde da vidimo šta ima u narednoj kući. Možda je tamo odgovor.“
U drugoj kući vidjeli su muškarce i žene u biciklističkim hlačama kako zadihano i neprekidno trče na nekoj traci koja ne vodi nigdje, voze neka bicikla koja stoje u mjestu, drže slušalice u ušima. Ne vide ništa, ne čuju ništa, ne idu nigdje, stoje a kreću se. Vidio ih je samo jedan zelenooki mladić koji je pokušavao staviti slušalice u uši. Možda bi to i učinio da ga Tragač za istinom nije prekinuo zalijepivši lice na staklo i rekavši mu: „U tišini je odgovor!“ Mladić je izašao i pošao dalje s njim i plavookom ženom sa napuklom staklenom dušom. „A gdje ste to išli? U nigdje? Niodakle?“ Mladić se zamislio i rekao: „Idemo u savršenstvo tijela.“ Tragač se zagledao u njega i rekao: „Ali tijelo će pod zemlju, svakako. To je laž. Hajdemo ići naći istinu.“ I tražili su sljedeću kuću. Ona je izgledala savršeno. U njoj je bilo puno polica knjiga, debelih i tankih korica, šarenih i bijelih i crnih korica, miris antikviteta kroz staklo je dopirao do njih. „A gdje su ljudi?“ Vidjeli su potom u ćošku jednog čovjeka kako sjedi i čita. I čita. I čita. I čita. Ali nije ih pogledao. Za njega oni nisu postojali. Žena s napuklom dušom je rekla: „Možda on zna odgovor?“ Tragač je rekao: „Ni u knjigama nije odgovor. Ne možemo sa sobom povesti onoga ko ne želi saznati čitavu istinu.“
I nastavili su dalje. U sljedećoj kući vidjeli su mnogo djevojaka sa napućenim usnama i napuderisanim licima kako ispred svog lica iznose svijetleće sprave i prave ukočene osmijehe. Isto su radili i mladići, stavljajući ruke u džepove, sa satovima na rukama, i praveći rukama mišićave poze. Oko njih su lebdjela nekakva srca, plave ruke sa palčevima gore a oni su ih hipnotisano gledali. Blejali su u ekrane, prsti su im se kočili od nekakvog kuckanja. Jedna napućena djevojka slučajno se trgnula uz hipnotičkog transa i pogledala skupinu od troje koji su je gledali. Odmah je izašla iz kuće. Niko joj ništa nije rekao. Ona je sama pitala: „Ima li nade da postoji prava ljubav?“ Tragač za istinom je rekao: „Ima. A ta ljubav nije u lažnom podsticanju ega. To je prazna ljuštura prazne duše koja vapi za istinom.“ I ona je krenula za njima, ostavivši za sobom iluzorna srca i lajkove.
Išli su dalje. Iduća kuća bila je divna. U njoj su slikali umjetnici. Kistovima povlačili boje po platnima. Muzičari su zaneseno svirali, svako svoje, za sebe. Ta divnoća se najednom pretvorila u haos. Platna su se izmiješala, slika se u sliku prelijevala. Muzika je parala uši jer nije bila usklađena. Skupina od četvero zatvorila je oči i začepila uši od užasa. Niko ih nije pogledao, opet. Žena s napuklom dušom opet je pitala: „Ali zar ne bi ovdje trebao biti odgovor? Umjetnost je slika života.“ Tragač joj je odgovorio: „Taj život je postao rat, haos, patnja, siromaštvo, bolest, umiranje. Reci mi, kako će nas bol spasiti boli? Bol jest istina ali nije čitava istina.“ Spustila je pogled, a zajedno s njom i zelenooki i napućena. Suze su im zasjajile u očima.
Išli su dalje. I naredna kuća je izgledala divno. U njoj su posvećeni jogiji meditirali. I niko ih nije pogledao. Nisu postali nirvana. Nisu postali ništa. Ni nešto. Ovaj put zelenooki se ponadao: „Je li ovdje istina? Mora biti! Želim ovaj spokoj.“ Tragač mu je odmahnuo glavom u znak nijekanja. Hodali su dalje kroz šipražje, grmlje, trnje, kamenje, stijenje, neravnice i ravnice i nije bilo više nijedne staklene kuće. Ugledali su rijeku. Djevojka se obradovala: „Evo vode! Hajdemo piti da utolimo žeđ.“ Tragač ju je pogledao: „Nećeš ovdje utoliti žeđ. Vidi.“ I pokaza joj da je i rijeka staklena. Sad su svi stali, bespomoćni, nemoćni, i zagledali se u svoj odraz u staklenoj rijeci: „Jesmo li mi istina? Postojimo li? Ili su ovi dolje oni pravi?“ Tragač je odgovorio: „Istina je negdje između.“ Sad su već svi bili na izmaku snage. Plavooka žena s napuklom dušom ustala je u znak protesta i potpeticom svoje crvene cipele jako udarila u staklenu rijeku. Rijeka je popucala. Nisu više vidjeli svoj odraz. Nisu vidjeli sebe. „Heeeej, gdje smo? Heeeej, jesmo li stvarni?“, uglas su galamili a rijeka je konačno tekla slobodno. Tragač je šutio a eho njihovog očaja je odjekivao na sve strane. „Heeej, knjige, hej umjetnici, hej duhovnjaci, gdje nam je naša istina?“ Nigdje odgovora. Osim eha i slomljenog odraza. Pali su na koljena. Zaplakali. Stakla njihovih napuklih staklenih duša rasula su se zajedno sa staklom njihovog odraza sa slomljene staklene rijeke. Biciklisti su nestali tragovi izvajanog tijela. Napućenoj je spala sva šminka. Staklenoj ženi je ispao iz stomaka sav lažni hedonizam. Vidjeli su sebe ogoljene, stvarne. Plave oči su gledale u zelene a zelene u tamne i plave i tamne i zelene. Njihove suze su se stopile s rijekom i komadići stakla su se počeli spajati u cjelinu. Pukotine nisu nestale ali ih je popunio zlatni prah kao u japanskoj umjetnosti kintsugi. Ljepota u slomljenoj duši koja priznaje da je slomljena. Ne zavarava se lažima koje samo produbljuju pukotine ali na jedan ružan, ružan način, koji se krvavo širi na sve pore ljudskosti. Tragač je konačno progovorio: „Sad se vratite ovim istim putem. Knjige će biti ljepše. Umjetnost skladnija. Spokoj će zaista biti blizu spokoju. Ne nadajte se savršenosti. Ovaj zlatni prah u pukotinama vaših duša nek vam bude podsjetnik da ne možete izbjeći bol. Ali bez njega ne možete naći ni istinu. Ni ljubav. Ni ljepotu. Ni život.“ Tragač je nestao. Jesu li ga samo sanjali želeći konačno biti ogoljeni bez lažne ogoljenosti staklenih kuća?
O autorici:
Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banja Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je Psihologiju na Filozofskom fakultetu. Dobitnica je prve nagrade za objavljivanje svog romana „Nebeski prozor“ na festivalu „Moja prva knjiga“, na konkursu koji je objavila izdavačka kuća BMG Bosanska medijska grupa u Tuzli i ukoričenje knjige i promocije se očekuju uskoro. Jasmila je radila šest godina kao urednica omladinskog časopisa “Preventeen”. Ima dosta iskustva u radu sa djecom i mladima, radila je u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje, članke na brojnim portalima, časopisima, i antologijama (Psihološki prostor, Psihoverzum, Prometej, Dunjalučar, astronaut.ba, Divithana, Ženska posla, i brojni drugi). Dobitnica je i prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je raspisala „Naša riječ“ Zenica 2008. godine. Trenutno je usmjerena na odgoj svoje kćerkice, pisanje novih romana i književnost i pisanje općenito.
