Zašto uvijek tražiti znakove skrivenoga složenog značenja
Kada mi je proslijeđen izvadak prijevoda romana Ravnice, meni malo poznatoga australskog književnika Geralda Murnanea, ni najmanje nisam mogao naslutiti ushićenje koje će u meni izazvati. No već nakon pročitana prva tri odlomka shvatio sam da se radi o vrhunskoj književnosti koja me je u dosadašnjem životu neobjašnjivo zaobišla. U pogledu književnosti Geralda Murnanea moja erudicija pokazala se neoprostivo slijepom.
Kada sam prije dvadeset godina prvi put stigao na ravnice, držao sam oči otvorene. U krajoliku sam tražio neki znak skrivenoga složenog značenja.
Moje je putovanje do ravnica bilo mnogo lakše nego što sam kasnije tvrdio. Ne mogu čak ni reći da sam u nekom trenutku znao da sam napustio Australiju. Ipak, jasno se sjećam niza dana tijekom kojih se ravna zemlja oko mene sve više doimala mjestom koje sam jedino ja mogao protumačiti.
Ravnice kojima sam tih dana putovao nisu bile identične. Ponekad bi mi pogled pao na kakvu prostranu, plitku dolinu s raštrkanim stablima i besposlenom stokom, a u sredini je možda imala maleni potočić. Ponekad bi se cesta, pri kraju nekog predjela koji nije mnogo obećavao, uzdigla prema nečemu što je neupitno bilo brdo, no zatim bih u daljini ugledao još jednu ravnicu, ravnu, praznu i zastrašujuću.
Ono što sam prvo pomislio nakon što sam pročitao tih nekoliko odlomaka bilo je da se Ravnice čine kao da ih je napisao Kafka u svojoj, ipak nedoživljenoj, starosti. No, ne samo da su Ravnice kafkijanske, one su i autentično murnaneovske. Do takva savršenstva u stilu Kafka za života nije stigao, pomislio sam. No Geraldu Murnaneu, tom hirovitom 79-godišnjaku, definitivno, to je pošlo za rukom. Stoga ne čudi da se ovaj književni osobenjak danas razmatra kao jedan od najizglednijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.
Ako bih ikada poželio pisati kao neki drugi pisac, a to znači u potpunosti preuzeti njegov stil pisanja, ne bih (više) želio pisati kao Karl Ove Knausgaard, želio bih pisati kao Gerald Murnane. Karl Ove bio mi je i ostao drag srcu, no njegov stil pisanja i moj stil pisanja ipak su samo ‘dvije mimoilazeće galaksije u svemiru’, dok stil pisanja Geralda Murnanea i doslovno osjećam ‘svojim’. O čemu se radi? Prema nekom mom neznanom osjećaju, na stil pisanja Geralda Murnanea gledam kao na pažljivo nadograđen, i ovom vremenu prilagođen, Kafkin stil pisanja, a to je značilo – i stil pisanja koji sam najčešće oponašao u mladosti. A upravo Murnaneov stil pisanja, kao i Kafkin, krasi taj identičan, onirički odnos između upotrjebljenih ‘teških riječi’ koje na sebi svojstven način ostvaruju tu bizarnu surealnost pustih predjela – koje sam nazvao ‘pustopoljinama uma’, koje su k tomu obilježene, kako snovitošću pozadinske atmosfere, tako napose i onim Neizgovorenim koje upućuje na čistu, ali dakako, prikrivenu eshatologiju. Stoga mislim da neću pogriješiti ako kažem da se i u slučaju Kafke, i u slučaju Murnanea, radi o piscima kojima, u uzaludnoj potrazi za smislom, nisu dovoljna ona, svakom dostupna, jeftina religiozna rješenja. I zato sam njihov stil pisanja prigrlio više od drugih. S druge strane, slutio sam da bi Kafkin stil pisanja, kao i Murnaneov stil pisanja, pod mojom rukom mogli izgledati drugačije, baš kao što Kafkin stil pisanja izgleda drugačije pod Murnaneovom rukom, i baš kao što je izgledao drugačije kada sam ga rabio pišući svoje prve pripovijetke.
No jedno je prigrliti stil pisanja nekog pisca, a drugo poistovjetiti se s njegovim životom. A sa životom Geralda Murnanea to bih najmanje želio. Ne bih to mogao učiniti, kao što bih to bez većih problema mogao sa životom Karl Ovea. Gerald Murnane kao osoba, definitivno, nije netko meni blizak. Iz osvrta koji će biti objavljen u časopisu Tvrđa, kao i onog iz nedavne emisije na Trećem programu Hrvatskog radija također posvećene njemu i njegovu djelu, o njegovu životu saznao sam pojedinosti koje je bilo najbolje ne saznati. Uglavnom se radi o nevjerojatnim bizarnostima i ekscentričnostima ovog usamljenog Australca; Murnane ne rabi računalo, ne gleda televiziju, pa ni filmove, ne rabi fotoaparat, mrzi popularnu glazbu, kazalište i operu itd.; s druge strane, opsesivno obožava konjske utrke… Kamo to može odvesti život jednog umjetnika…? Kad bi se umjetnička djela ocjenjivala prema životu njihova stvaratelja ne bismo daleko dogurali. Zapravo, na život bilo kojega stvaratelja ne bismo se trebali pretjerano osvrtati. Kao što se ne bi trebali pretjerano osvrtati na život Franza Kafke (bez obzira na sav utjecaj koji je proizveo na njegovu umjetnost) ili Karl Ovea Knausgaarda, (što u slučaju stasitog Norvežanina nekome može izgledati paradoksalno, jer on upravo piše o njemu, ali ipak ne!), tako se ne trebamo osvrtati ni na život Geralda Murnanea. A tu ponajviše ciljam na isticanje neke njegove ‘luckaste’ osobine, poput tog spektakularnoga ‘negledanja televizije’, i zatim to ‘negledanje televizije’ uzdizati u nebesa, kao da je ono pouzdan znak prepoznavanja pravog umjetnika. Hej, pa taj isti umjetnik koji ne gleda televiziju, zna napamet sve pobjednike Melbourne konjičkog kupa! ‘Negledanje televizije’ nije posljedica nikakvog odmjerenoga uvida u štetno djelovanje buljenja pojedinca u televizijski ekran, nego običan hir u ravnini s hirom obožavanja konjskih utrka. Gerald Murnane kao osoba je hiroviti ekscentrik no kao ‘umjetnički kanal’… gotovo pa da je savršen; s jednim, uistinu rijetko viđenim književnim darom koji me dovodi do toga da svoju očaranost njegovim pisanjem, evo, ni nakon nekoliko odlomaka ovog posta ne mogu lako obuzdati.
Nitko u ovom okrugu ne zna tko sam ja ili što ovdje namjeravam učiniti. Neobična je pomisao da nitko od ljudi s ravnica koji sada spavaju (u velikim kućama s bijelim daskama, crvenim željeznim krovovima i prostranim suhim vrtovima kojima vladaju stabla lažnog papra, kurrajonga i redovi tamarisa) ne poznaje pogled na ravnice koji ću ja uskoro otkriti.
Uočite samo tu svečanu drskost kojom odišu uvodne rečenice Ravnica u kojima se momentalno razotkriva i namjera glavnog lika, alter-ega samog pisca, na početku njegove avanture. On nas obavještava da napuštaAustraliju, ali samo kako bi stigao u njenu unutrašnjost; taj oksimoronpoduzete radnje dominira i drugim motivima koje nalazimo u romanu. I umjesto da u unutrašnjosti, u ‘stvarnoj stvarnosti’ jedne Australije, naiđe na pustinje i, sve u svemu, jedan beživotan kraj, on tamo zatiče ljude ravnicakoji žive u vlastitim ravničarskim gradovima, vlastitim ravničarskim životom a koji se čini ni najmanje nalik na živote običnih ljudi s australske obale. Naime, kako ubrzo saznajemo ljudi ravnica svoje slobodno vrijeme ne provode na uobičajen način, na aktivnosti dodatnog stjecanja i uvećanja materijalne dobiti, nego su većinu vremena uronjeni u nešto što bi se, pomalo nezgrapno, ali u najkraćim crtama moglo opisati kao ‘duhovna strana života’. Glavni događaj u gradu u koji se smjestio glavni junak, po tom pitanju je dolazak zemljoposjednika ravnica u gradski hotel, kojim započinje višednevna ‘duhovna sjedeljka’, ili svečanost, uopće nemam riječi kako bih to opisao, posvećena razmjeni misli i promišljanju duha Ravnica i esencije ovoga začudnog podneblja. Posebno vrijeme na tim ‘duhovnim seansama’ ostavljeno je za ‘primanje običnih građana’ zainteresiranih za pokroviteljstvo zemljoposjednika, koji bi onda pred njima izložili neku svoju ideju vezanu uz duh Ravnica ili obiteljski grb nekog zemljoposjednika ili bilo koju drugu stvar iz koje bi se trebalo iščitati tko su oni zapravo bili, što su bile ravnice, i na koncu, na koji način se to dvoje moglo ispreplesti u jednu cjelinu. Zemljoposjednici su bili spremni, nekada i čitavu noć, saslušavati različita izlaganja građana, zainteresirani da u njima iznađu načine koji bi njihovim postupcima podarili smisao, a ne kako bi ostvarili zaradu. Drugim riječima, svi razgovori svodili su se na, u romanu nikad izgovorenu, ali možebitno postojeću, nekakvu vrhunaravnu tajnu ravnica i ljudi koji su je nastanjivali. Dakako, moje riječi putem kojih nastojim opisati ovaj, kako rekoše na Trećem programu hrvatskog radija, nekonvencionalan roman, nedostatne su i bijedne u svakom pogledu. Stoga, evo dijela izvornika s dijelom onoga što sam prethodno samo pokušao opisati…
Jednog sam popodneva u kafiću koji mi je postao najdraži primijetio nejasnu napetost. Neki su gosti govorili potiho. Drugi su pak govorili nesigurno i prodorno, kao da se nadaju da će ih čuti netko u nekoj udaljenoj prostoriji. Shvatio sam da je došao dan da provjerim jesam li jedan od ljudi s ravnica. Neki od velikih zemljoposjednika došli su u grad, a nekolicina njih tada je bila u hotelu.
Nastojao sam ne izgledati uznemireno, a pritom sam pomno promatrao ostale goste. Većina njih je također nestrpljivo čekala na poziv u udaljeni unutrašnji salon i kratki razgovor s ljudima čije su pokroviteljstvo priželjkivali. No, znali su da će u vrijeme zalaska sunca ili čak u ponoć možda i dalje čekati. Vlasnici posjeda, koji su inače rijetko dolazili, nisu marili za raspored kojeg su se stanovnici grada pridržavali. Voljeli su riješiti svoje poslove u rano jutro, a zatim se prije ručka skloniti u svoja omiljena hotelska predvorja. Ostajali su tamo koliko su željeli, mnogo pili i naručivali grickalice ili cijele objede u nepredvidljivim razmacima. Mnogi su od njih ostajali do jutra ili čak popodneva sljedećeg dana, pri čemu bi u isto vrijeme samo jedan član skupine drijemao u stolcu dok bi ostali u privatnosti razgovarali ili intervjuirali građane koji su podnosili molbe.
U jednom trenutku pomislio sam da bi Istočna Slavonija – u duhovnom, materijalnom i bilo kojem drugom pogledu, jedan zaostao kraj u odnosu na europski prosjek – mogla poslužiti kao motiv za hrvatsku verziju Ravnica. Danas područje koje filozofi, umjetnici, i intelektualci zaobilaze u najvećem luku, u romanu bi moglo postati ekskluzivno mjesto njihova okupljanja. Ne bi li upravo Istočnu Slavoniju, i grad Vukovar prije svih, trebalo umjetnički preoblikovati u Murnaneovskom stilu, pomislio sam; barem ih u tekstu učinitiduhovnom oazom, nečim od čega su u praktičnom smislu i stvarnom životu bili najdalje. Eto što mi se čini da sam ‘naučio’ od Murnaneovih Ravnica.
U iščekivanju objave ovog romana na hrvatskom jeziku dao sam se na pisanje. U jednom dahu napisao sam kraći tekst, jedva dulji od stranice, koji sada nastojim uklopiti u svoju priču (ili roman) – o zatvaranju zgrade Filozofskog fakulteta. Veselilo me je što sam besramno oponašajući stil Geralda Murnanea, ostavljao dojam najveće originalnosti. Noseći ga u mislima, njega i njegov stil Ravnica, stvorio sam vlastitu prozu koju sam najviše želio stvoriti. Je li sličnosti stvarno postoje više me nije zanimalo. Dospio sam tamo gdje sam htio, u srce same književnosti!
