GEOGRAFIJA LICA
Ne mora se uvijek
daleko putovati –
dovoljno je nekad
pogledati u lice.
I svjetlo, i mrak,
i radost, i tuga,
na licu odmaraju.
Na licima počiva
i zemljina teža.
Obrazi na njima,
zamotane su zastave
poslije praznika šećera
i kulta ličnosti.
Mornari imaju
upečatljiva lica.
Jedni kažu – to je
od vezivanja čvorova,
drugi opet – da je to
fragment iz biografije
južnog vjetra i sunca.
U stvari,
to su tragovi cvijeća
na vodi –
što miriše na rastanak.
II
Lice je
izvrnut čamac na obali,
ili ljuljačka na vodi.
Neprestano ga mažemo
čvrstim uljima –
da ne propusti vodu.
Trag olovke
ne ostaje samo
na papiru,
već i na licu.
Ako ne vjerujete,
gledajte one što pišu.
Trag olovke
ne može se sakriti.
Rukopis,
i kad izgori,
ostavi svjetla od slova.
Snovi su puni toga svjetla.
SIJEDA SLOVA
Jastuk nije bio žedan,
skupljači perja
zaobilaze ga.
Perje u njemu
ne može da leti,
vjetar uzaludno puše –
u njemu nema duše.
Moja slova sjeda su,
ali se još mogu čitati.
Ispod tvojih trepavica
topi se radost
i ptice lete na jug.
Ispod mojih
tope se pahuljice
da možeš čisto gledati
pomračenje mjeseca
iz mojih očiju.
Koraci u kamenu isklesani
vehnu kao cvijeće u vazi.
Ravnodušno,
između naših tišina,
prolaze karavani minuta.
SIDRO
Od pijeska,
koji nije vidio more,
pravim kućicu
za tvoje snove
od kojih budni
sastavljaju igračke
za radoznalu djecu.
U kafani „Dva ribara“,
valovi u tvojoj kosi
odbijaju se
od lica mornara
koi nose sunce
u zadnjem džepu
kratkih hlača.
Od njihovih riječi,
crveni korali u meni
prave nakit za pučinu.
MERSI MERSIHA
U gramatici
sa bijelom tačkom
riječi su fakcina –
na daljinski.
Olovka je
hipnotisana igla –
deložirana iz kompasa.
Makadam je put –
za svemir.
Prosuto mlijeko
po njemu
pokazuje pravac.
DUGA
Duga potiče,
od tinte,
prosute noću
po pustinji –
od srca do srca,
od oaze do oaze.
Arhimedovi krugovi,
filmski su dubleri
duginim bojama.
Duga je, do pola,
potopljen prsten –
u nježno
podignute oči.
ZEMLJA NIJE CRNA
Tom bojom porede je
oni, koji ne misle dobro
sebi i drugima.
Crna boja bila je anonimna,
sve dok čovjek nije počeo
zemlju pustošiti.
Sve boje potiču od zemlje.
I cvijeće je od nje
posudilo miris i boje,
Zemlja nikad nije bila crna.
Crnu boju dobivamo –
kad beremo tuđe cvijeće.
DRVO
Raste prema nebu –
nikom da ne smeta.
Njegove ruke,
uvijek su širom otvorene –
za svakoga nebu okrenute.
Ne prestaje da se moli.
Samo kad se neko objesi –
molitva mu u grlu zastane.
ISPOVJEST
Ovako više ne mogu!
Zaljubit ću se u drvo –
u prvo na koje naiđem.
Ono će me sigurno čekati
i neće me pitati
gdje sam sinoć bila.
Ako bude visoko,
popet ću se na njega
i ljubiti mu lice
do iznemoglosti.
Kad volim – volim,
ne znam da lažem.
U kasnu jesen
kad opadne lišće,
ošišat ću se na ćelavo
i s njim čekati prvi mraz.
Nek’ nas žive pojede
i od naše ljubavi
napravi sladoled
za južni vjetar.
SNOVI O VODI
Svi putevi,
vode prema vodi.
U pustinji
nema puteva –
umiru bez vode.
Pustinjski vjetar,
seli pijesak
da ne poludi
boraveći stalno
na jednom mjestu.
Kaktusi,
zaljubljeni u vodu
između noći i dana
ljube slike oaza.
Pustinjske ruže,
udovice
nesnosne žeđi
traže azil
od vile Morgane
sestre kralja Artusa.
U jednogrbim
i dvogrbim noćima
modri karavani
preko sprudova dina
prenose snove o vodi.
VEČER NA VEČERU PADA
U kupini nebo se snebiva –
večer na večeru pada.
Imunih na bol nema.
Odlazim u sobu –
noć je kroz prozor manja.
NE BOJ SE SAMOĆE
Ne boj se samoće –
to je zlato
pretopljeno u čekanje.
Ne boj se samoće –
to je tišina
izašla iz buketa cvijeća.
Ne boj se samoće –
to oči plačaju račun
za svjetlo,
to prsten iskušava prste.
Ne boj se samoće –
sve će zemlja pomiriti.
Bez razloga
ona se ne okreće,
i ne da jeseni
crninu dugo da nosi.
