POSLJEDNJI IRIZINA
Ja sam posljedni potomak plemena Irizina
Zagledan u beskrajne stepe
Sjećam se
Bili smo nas dva prijatelja i jedan bezimeni mag
Lovili smo dolinama noću
Prije nego su moj narod zatvorili u krletku
Tuge su urezale brazde ispod očiju
I dani su postali male mrlje samoće
Ostalo mi je ovo tijelo i izrezbarena figura
U koju duvam ponekad
Kao da ću udahnuti život
Slabo se sjećam Sebe
Nekad sam se ogledao u rijeci
I pisao dnevnik na kori drveta
Prva stranica ima pečat straha
Ona se zaobilazi
Druga pripada mudrosti
Uči se dugo
Treća je ljubav
Ona se nasluti
Četvrta je prah
Izbjegavamo da joj izgovorimo ime
Sad vodim monologe sa smrću
O kratkim vizijama ovih kostiju
Druga obala je
Blizu.
FLAMENCO
Cante
Gore
U pećinama Sakromonte
Između samožaljenja i bijesa
Smjenjuju se
Prigušeni glasovi
Baile
Kada zatvorim oči
Vidim kamenje, puteve
I njega
Pričao mi je o Algheru
O ljubavnicima što mijese ražev hljeb
I vode ljubav u noći punog mjeseca
Naša krv je južnjačka
Znojimo se
Isprepleteni
Smijemo se, pa plačemo.
Sve dok nagle kiše
Ne saperu mirise ljeta.
Toque
Kroz noć
Odjekuju akordi
Primamljivi, sugestivni, divlji
- Gitanos viejos
Niko ne zna odakle su došli
Iz Egipta preko Gibraltara
Ili kopnom iz Indije
Ne možeš hodati ravno kad cesta krivuda
Naučili su putanje zvijezda
Mjesečeve mijene
Govor ptica
Drevna proročanstva
I kako preživjeti
Od tuđe lakovjernosti
Šarene krpe obavijaju tegobna lutanja.
Nova država- nova vjera.
Trebalo je poći
Naprijed
Tamo preko bujne stepe
Mjesec je rasuo
Srebro.
POKUŠAJ REVOLUCIJE
Gorio je grad
Svako je mislio da mu pripada više
Od onog što ima
– Pathos na sceni
Majka Sloboda
Valjala se u krevetu s mladim ljevičarima
Iako je znala
Da u njima čuče činovnici
Koji će jednog dana
Umreti od moždanih udara
U još neotplaćenim kućama i autima
– Vive la liberté!
SUROVA STVARNOST
Moj otac “ničim izazvan”
Skočio je s petog sprata
U večernjim satima
Iza sebe ostavio je
netaknutu invalidninu
I papir na kojem je pisalo:
„Jebeš državu koja ima tri predsednika“
Sahranili smo njegove ostatke
Na Šehitlucima
Pored onih koji su
Istinski voleli Bosnu
ŠTA MI JE ISPRIČAO IVAN POSLIJE PETE ČAŠE
Ta bagra prvo piše o ljubavi i slobodi
A onda se institucionalizira
Pa proglasi ljubav i slobodu utopijom
Kao da su im ljubav i sloboda krivi
Što ne smiju ostati sami sa sobom
Jebo pisaca koji ne smije sam
Ni do Mostara vozom
Jebo pisca koji se plaši
Šefa
Policajca
Lokalnog razbijača
Ti skotovi se plaše čak i kiše
Nigdje ne idu bez kišobrana
A hoće svojim frigidnim tekstovima
Da nas ubijede kako je sve lijepo utopija
Stvarna je moja kamp prikolica sa knjigama
Nisam je izmaštao
I kofer u koji si spakovala život stvaran je
I tvoj ljubavnik što ti ljubi stopala
I ova kiša što nam se sliva po koži
Stvarna je
Oni imaju stanove na sunčanoj strani
Imaju mačke i pse
Kojima daju imena pisaca
I uvijek ljetuju
Na istom mjestu
Oni se pojavljuju u čoporima
Oni doživljavaju katarzu
Kad neko usamljen padne
A potajno čeznu
Da se po njima zove neka ulica
NOM SERVIAN[1]
„Pjesnik treba da spasi čovječanstvo
Od savremene degradacije“
Naš govor je umorna pjesma
Pobjeći treba
Od svakodnevnog
Ka neizrecivom.
[1] Nom serviam je manifest kreacionizma (špan. creacionismo), kojeg je 1914. godine objavio Vincente Huidobro
DUENDE
Ostala sam da gledam
Sve ono što gledam cijelog života
Smogljivo nebo
Starca koji se zainatio tamo dolje
Prljave ulice i prost svijet
I šta je drugo moglo da iznikne iz ovog đubreta
Nego mi, galamdžije, pogleda lukavog i drskog
Što podvijamo bojažljivo rep
Kad nanjušimo opasnost
Prazna priča, sitne pakosti
– pustinja jalova i beskonačna
Evociram predjele Sevilje-
Uličnog svirač čiji su prsti srasli s gitarom
Stare romanse kakve više ne mogu da se čuju
Miris cvijetova kozje krvi
Magia
Kad otvorim oči
Vidim
Da sam još jedna biljka samo
Iznikla na ovim obalama
Između korova i kostiju.
SANTA MARIJA DE LA SEDE
Bio je maj
Veseli turisti jeli su sladoled
Ispred Hiralde
Prošla sam kroz narandžin vrt
Otvorila prva vrata
Prosjekinja je klečala na koljenima
S djetetom u naručju
Molila je madonu očajno
I glasno
Dios te salve, Maria.
Llena eres de gracia:
El Seńor es contigo.
Bendita tú eres entre todas las mujeres…
Molitva se odbijala od akustične zidove
Od mermer i zlato
U vazduhu
Osjećao se vonj sirotinje
Jači od mirisa tamjana.
Sveštenik je nervozno tjerao muhe
DOLORES
Praskozorje
Užarenim nebom lebdjele su dvije ptice
Putanja je bila vrtoglava
Da bi se nastavilo dalje
Trebalo je zaboraviti
Porušene gradove
Trebalo je oprostiti
Skupiti krhotine snova
Vrijeme je jabuka ostavljena za teške riječi.
TIHI DON
Grigorije
Život je ovdje težak
Ratovi, duge zime i rijetka kaša
Čovjek nema čemu da se raduje
Gledam prostranu stepu
Pralje peru rublje na rijeci
Kosci otkivaju kose
I niko se ne usuđuje izgovoriti riječ „Ljubav“
Ponekad u vrele dane kad nadolazi kiša
Zagrizem dlan
I pustim da mi oluja prekrije kožu kapima
To je strast za kojom žudim
Buice što se slivaju niz pustu stepu
Tvoj zagrljaj čini me živom
Hoću da se naljubim
Za cijeli svoj život
Poslije me možete ubiti
PARADA
Nova godina je prošetala
Sjevernom hemisfeom
Gluha za sva naivna očekivanja
Posle orgijanja
Po pustim ulicama
Vetar raznosi smeće i konfete
Na slatkim lažima
Nanovo gradimo svoje krhko postojanje
PUSTINJA
Ovdje se samo dani smjenjuju
Sve drugo čini se nepomično
Jučer sam cijeli dan mislila da je nedjelja
Olovno nebo nad nama
I daljinski upravljač za prozor u svijet
Iz kojeg iskaču naturalistički prikazi krvoprolića
Potom, umirujuće slike egzotičnih predijela
Na kojima rastu mimoze i hibiskusi
Red užasa
Red sedativa
Čini mi se da ću se potpuno izgubit
Gledajući u tu agresivnu svjetlost
Što mi prodre u zjenice
Iz svih svemirskih izvora
Dok istina nijema i skamenjena čuči u hodniku hrama
Izmoždena tiranijom moćnika
Ne, ništa nije njihovo
Ni ta odjeća, ni govor, ni pokreti…
Ako padnem s ove litice koja se naginje nad svojom osnovom,
Ako neminovno padnem u abyssos
Dobro se snalazim u pustinji
SVAKODNEVICA
Non omnia sis!-
Pokušavaš to zapamtiti dok ideš prema uglu
Da bi te sagovornici poštovali.
Čekaš autobus, pališ cigaretu…
I prezireš ljude oko sebe
Stavljaš ruku u džep
Igraš se kovanicama
Stišćeš ih u šaci
Cupkaš nogom
Autobus liči na konzervu sardina
Teško se uguravaš među stisnute putnike
Težak vonj bijede i prljavštine
U strahu od džeparoša
Naslanjaš torbu o rebra
Preživjet ćeš taj dan
Jednak ostalim
A uveče
Kada sjedneš za stol u kafani
Kopkat će te misao
Da li baš sve mora biti ovako
Može li nekako drugačije?!
