Zagreb, početkom travnja 2020.
Beograd, početkom travnja 1972.
Grad u gradu, kao soba u sobi,
kao virus u virusu.
Tamo hodočasnik na povratku s hadža,
plikovi, krv i ludilo,
ovdje Wuhan, Italija, skijaši,
pribadače u plućima.
Stožeri na obje strane,
mjere i mjere koje se krše,
maske i zabravljena vrata.
Slijepilo, tamna soba u kojoj zaiskri šibica
kao stopalo đavola,
medicinska sestra koji se previja od bola.
Rekviziti tragedije, elegije i horora,
koktel užasa uz blagi začin hedonizma;
okužen „Mali princ“ spaljen na lomači,
dječak koji pred bolnicom viče „mama“.
Variola vera, variola vera,
kako lijepo ime imaš.
Variola vera, jezik mi se kovrča
dok te izgovaram,
ti crna
virusna
princezo.
Ponedjeljak popodne, sunce otječe u sobu
kao što mrak otječe u kino-dvorane.
Pred ekranom nas je troje,
bijelo klupko spava između nas.
Noge su mi hladne pa ih uzmeš u krilo,
dok dišem plitko i opipavam lice
prstima koprive.
