Egipatska perspektiva

Robert Lehpaner

Bio je zaglavljen u popodnevnu prometnu gužvu koja na svim glavnim izlaznim ulicama iz grada svakodnevno nastane; kada auti stoje kilometrima u koloni i pomiču se tek metar po metar. Ne bi mu palo na pamet u to doba dana uputiti se u tom smjeru, ali imao je spoj s njom. Nastojali su se nalaziti u dijelovima grada u kojim ne stanuju, u kojim ne rade i u koje inače ne zalaze. I to po mogućnosti na različitim mjestima. Trebalo je biti što manje rutine kako ne bi postalo sumnjivo. Tako su oni to zaključili. Oko njega su neki vozači živčano mlatarali rukama, trubili i, sudeći po grimasama koje su licem izvodili, psovali. Neki nisu nikako izdržali stajati u koloni, pa su se pokušavali na silu prestrojavati. Ali on je svu tu gužvu uzimao s lakoćom. Taj dan je bio jedan od onih u tjednu kad bi se u pravilu viđali. Tih dana bi od jutra živio samo za onih popodnevnih sat vremena, sat i pol ili najviše dva sata, koliko su im prilike dozvoljavale. Nadao se da neće jako kasniti zbog gužve, jer bi im to skratilo vrijeme druženja. Negdje u tom kilometarskom repu od automobila morala se u to vrijeme nalaziti i ona.

Zazvonio mu je mobitel, na ekranu se pojavilo ono glupo ničije i izmišljeno prezime iza kojeg je u kontaktima skrivao nju. Uvijek bi se razveselio kad bi to glupo i nepostojeće prezime zasvijetlilo na ekranu. Ali ujedno se nikad nije dobro osjećao kad bi ga ugledao nenajavljenog. Imali su dogovor zvati se samo u prethodno zakazano vrijeme, i to što rjeđe i kraće. Pozivi su im prvenstveno bili zamišljeni kao zamjena za spoj, ako se kojim slučajem nekim danom ne bi mogli vidjeti, a bez najave samo u slučaju nekog problema. Nekad bi se pitao hoće li jedanput, kad tako neplanirano zazvoni, umjesto nje na drugoj strani linije biti njen suprug. Mora da je neko sranje, dok zove neplanirano, pomislio je.

“Molim”, javio se ozbiljna lica.

“Ejjj.”

“Ej”, uzvratio je kad je čuo njen glas, “gdje si?”

Izbjegavali su izljeve emocija preko mobitela.

“Blizu tebe, vidim te.”

“U koloni si?”

“Da, u traci do tebe sam, tri auta iza.”

Okrenuo se prema lijevo unatrag i vidio njen auto u lijevoj traci.

“Da, vidim te. Ne radi ti desni far. Ali što zoveš?”

“Imam situaciju. Fućkaš far, ne radi mi ništa, zato zovem.”

“Kako?”

“Ugasio se.”

“Opet?”

“Da, i ona lampica opet gori.”

Njenom autu se svaki malo gasio motor. Taj auto je općenito bio u takvom stanju da mu je mjesto bilo nekako više na otpadu, nego li u prometu. Uvijek bi se čudio kako je taj auto prošao tehnički pregled. Ali nekako je očito prošao, jer je imao nove registarske tablice. Nije bio njen; imala ga je na raspolaganju kad njenom suprugu nije trebao za službena putovanja. Auto ju je činio fleksibilnijom, ali bi tada imala supruga kod kuće za kojeg nikad nije bila sigurna sumnja li nešto, prati li njene odlaske i dolaske, špijunira li je. Zato joj je bilo puno draže kad bi bio na putovanju, pa makar ona bila bez auta.

“Ionako stojimo na mjestu. Ajd čekaj koju sekundu, pa pokušaj ponovo.”

“Okej. A ako ne uspije?”

“Ne znam, smislit ćemo nešto.”

“Okej, ajde bok.”

“Da… bok…”

Ako stvarno ne upali, nastavio je razmišljati, pa ne mogu je ostaviti tako nasred ceste… morat ću joj nekako pomoći… auto odgurati na nogostup ili nešto… koje sranje…

Nakon nekoliko sekundi mobitel mu je ponovo zazvonio.

“E?”

 “Upalio je”, čulo joj se veselje u glasu.

“Aaa, super.”

“Onda se vidimo u ‘Secesiji’.”

“Da. Nego, zašto taj tvoj suprug ne odveze auto napokon negdje na popravak? Ili ti sama? Pa zajebavaš se već tjednima s tim.”

“Joj, ne, ne, molim te, nećemo o tome. Dobro?” počela je dizati ton.

“Dobro, vidimo se, ajd bok…”, uzdahnuo je.

I kolona se počela pomalo micati.

Uvijek bi parkirali na različitim mjestima. Kao da ih se što manje vidi zajedno. To im je bilo neko dogovoreno pravilo koje je imalo možda smisla, a možda i ne. On, odjeven u tipičnu svakodnevnu business casual kombinaciju košulje, sakoa i traperica, već je stajao ispred ‘Secesije’ i čekao je. Možda bi bilo sigurnije već ući, a ne stajati vani okružen neboderima sa stotinu prozora koji gledaju na mene, razmišljao je, ali nije želio propustiti one trenutke kad mu ona iz daljine dolazi. Svaki put kad bi je promatrao dok mu se približava, sa širokim osmijehom na licu i žvakaćom gumom u ustima, pitao bi se iznova što ga to privlači kod te žene. Iako je bio tek početak jeseni, i vani još prilično toplo, tih dana je dolazila odjevena u dugački, vjerojatno barem jedan broj preveliki, i vidno već istrošeni zimski kaput s krznenom kragnom. Kako je bila sitna, taj raskopčani kaput je djelovao još veći na njoj. Bila je obuvena u salonke s visokim petama na kojima se vidjelo da su već poprilično iznosane. Imala je uvijek neke, po njegovom mišljenju, čudne odjevne kombinacije, za koje se pitao jesu li odraz njenog otkačenog ukusa ili besparice. Nikad nije komentirao njen stil odijevanja, jer nije bio siguran kako bi ona reagirala. Stigla je, stala ispred njega, ubuljila mu se u lice smješkajući se i prevrćući jezikom i zubima žvakaću gumu u ustima. Iako on nije bio posebno visok muškarac, gledala ga je odozdo, jer je bila čak i u visokim petama još uvijek skoro za glavu niža od njega.

“Ej”, izustila je samo.

“Ej.”

“Kak’ si?”

“Dobro, ti?”

“Okej. Idemo?”

“Ajmo.”

Poljupci i zagrljaji su bili zabranjeni u javnosti. Takav su imali dogovor. ‘Secesija’ je bila prepuna slika na zidovima i skulptura po policama. Više je ličila na izložbeni prostor nego na kafić. Cijeli interijer stvarno je podsjećao na kraj devetnaestog stoljeća, opravdavao naziv kafića i zračio jednom ugodnom atmosferom. Navečer mora da je kafić bio pun, ali u to popodnevno doba dana zjapio je poprilično prazan, svega tri gosta u prizemlju, a na galeriji nitko. Prošli su kraj šanka, pozdravili konobara koji ih je već pamtio od ranije, u hodu naručili kave, popeli se na galeriju, i sjeli za najzadnji i najskriveniji stol. Bili su već nekoliko puta tu, pa su znali da im je zadnji kutak galerije najpovoljnije mjesto.

Iz torbe je izvadila cigarete, upaljač, rokovnik i kemijsku olovku.

“Oprosti, moram još nešto za posao…”

Odmah je zapalila cigaretu.

“Da, da, samo ti daj…”, nasmiješio se.

Dok je ona sva u mislima pisala po rokovniku, i dalje premetala istu žvakaću gumu po ustima, povremeno srkala nagle gutljaje kave i stihijski pušila, on je sjedio na klupi do zida, lagano pijuckao kavu, uvlačio i ispuhivao dimove i razgledao slike na zidovima. Povremeno je pazio da njen ogromni kaput, kojeg je prebacila preko naslonjača svoje stolice, ne padne na pod. Nije mu smetalo što nisu razgovarali. Zapravo nisu nikad puno pričali na kavama. On si je to objašnjavao time da su ona i on iz dva sasvim različita svijeta, dva sasvim drukčija života, da su oni ona čudna kombinacija dvoje ljudi za koju stvarno ne postoji ama baš nikakvo razumno objašnjenje zašto se druže. One osnovne osobne i životne podatke su već ranije razmjenjivali, svatko u onoj količini, koliko je tko smatrao korisnim i potrebnim. Imali su dogovor. Pitati se mogu međusobno sve, ali svatko odlučuje želi li i koliko odgovoriti. Ako netko o nečemu ne želi govoriti, onda jednostavno ne želi. Uvažavat će to. Neće nitko nikoga zbog toga gnjaviti ili se na drugog ljutiti. I da, pričanje laži nije bilo dopušteno.

Nakon nekog vremena okrenula se prema njemu.

“Jesi živ ti?”

“Da, da, gledam slike.”

“Ma ti i slike. Nešto sigurno razmišljaš o nama.”

“Neee, stvarno gledam slike.”

“Dobro, kako ti kažeš. Skoro sam gotova.”

Uskoro je spremila rokovnik i olovku u torbu.

“Gotova sam”, puhnula je dim, “o čemu si razmišljao?”

“Stvarno sam gledao slike. Ali kad već pitaš… Čime se zapravo bavi tvoj suprug?”

“Ne, molim te, nećemo o mom suprugu. Možemo o djeci, o poslu, o vremenu, o trač temama s interneta, hrani, piću, afričkoj glazbi, nogometu, filmu, ali ne želim pričati o njemu.”

“Da, znam, ne želiš pričati o njemu. I uvažavam to. Ali jednu stvar ipak želim znati, jednu jedinu.”

“Koju?”

“Pa da nije kriminalac ili tako nešto…”

Puhnula je dim.

“A što ako je?”

“Ne znam, to bih razmišljao tek u slučaju da je.”

“Nije kriminalac, niti slično. Ima svoju firmu i bavi se sasvim bezazlenom trgovinom. I to neka ti bude dovoljno kao odgovor. Nadam se da mi vjeruješ.”

“Dobro, vjerujem ti.”

“I sad promjena teme!” upozorila ga je.

U trenu se preselila sa svoje stolice na klupu kraj njega. Bilo je jasno da će se prije ili kasnije netko nekome primaknuti. To je bilo prešutno planirano, to se podrazumijevalo. Svaki put kad bi se u kafiću osjećali dovoljno sigurno od tuđih pogleda, nakon nekog vremena naizgled nezainteresiranog sjedenja na pristojnoj udaljenosti, završili bi jedno kraj drugog. Tad bi pucali svi njihovi dogovori o pristojnom ponašanju u javnosti, tad bi padala sva pravila. Nakesili su se jedno drugom i krenuli se ljubiti.

“Jesi li ikada razmišljala o razvodu?” pitao ju je između dva poljupca.

“Vrlo duhovito”, nasmijala se.

“Pa ozbiljno te pitam.”

“Zar nemaš neku lakšu temu… Da, jesam više puta, naravno. Ali ništa za sada. Pitaj me za deset godina. Do tada ćemo biti poskrivećki.”

Nastavili su se ljubiti.

“Ali stvarno sam gledao slike.”

“Šuti, pusti sad slike.”

“Ti slikari, kao da nisu znali što je perspektiva. Vidi tamo desno onu sliku, ili ovu veliku tu…”

Sjela mu je u krilo. Osjetio je njen miris. Osjetio bi ga svaki put još i satima kasnije, ili bi si to barem umišljao.

“Slike su umjetnička djela, odraz onoga što umjetnik osjeća, što proživljava, kako on osobno vidi svijet. To nisu tehnički crteži”, podučila ga je.

“Da, razumijem, ali čudno izgleda. Ne kuži se trodimenzionalnost. Zar ne bi udaljeni predmeti trebali biti manji od onih u prednjem planu?”

“Pametno moje. Znaš kako su stari Egipćani slikali? U donjem dijelu slike bili su najbliži predmeti, red iznad oni malo udaljeniji, a u gornjem redu oni najudaljeniji. Kao da slika ima katove.”

“Egipatska perspektiva”, nasmijao se.

“Vertikalna”, ispravila ga je.

“Ali ja ću je zvati egipatskom.”

I opet su se nastavili ljubiti.

“Ne želim biti ničija ljubavnica.”

“Hoćeš da prekinemo?”

Nastala je kratka tišina.

“Ne znam… joj, ne znam… Ne, ne, ne želim!”

To im nije bilo prvi put da su se vrtjeli u krug oko pitanja tko i što su si. Nisu nikad imali odgovore, pretpostavljali su da ih možda neće nikad imati. Ali ipak, nešto ih je uvijek iznova tjeralo da započnu isti besmisleni razgovor.

“Onda uživaj u trenutku.”

“Da…”

I ponovo su se nastavili ljubiti.

“Moram ići. Daj mi veliki kiss i hug za kraj.”

“Nismo se već dugo…”

“Znam, smislit ću nešto. Ali tek kad budem opet bez auta. Onda će on biti na putu. Moram sad stvarno ići. Daj mi napokon veliki kiss i hug.”

“A ja ću nam tražiti neko mjesto do tada.”

“Traži, ali ne neku rupu. Želim nešto lijepo!” ozbiljno ga je pogledala.

“Dobit ćeš!” nasmiješio je.

Ustali su, zagrlili se i poljubili kao da im je to zadnji put.

“Baci tu odvratnu žvaku.”

“Neću. Idemo. I nemoj mi stalno slati poruke, moramo smanjiti tipkanje…”

Vani su se samo kratko pozdravili.

“Aj bok.”

“Aj bok.”

Stajao je i gledao ju je kako odlazi. Još jedanput mu se kratko okrenula, naravno, s onim svojim širokim osmijehom na licu i žvakaćom gumom u ustima. Opet se pitao, i opet si nije mogao objasniti, što nalazi u toj ženi. Njen osmijeh, hod, miris, glas, govor, nešto šesto, sedmo, osmo, ili sve zajedno? Onda je nestala iza zgrade. Tek što je sjeo u auto, stigla mu je njena poruka.

‘sunce sja’

Jedna od onih njihovih bezbrojnih, stupidnih. Često samo po jedna riječ ili dvije. Ponekad i šifrirane na samo njima poznati način. Kad bi krenula prva poruka, ping-pongu poruka ne bi bilo kraja.

‘ne oblak je’

‘zima je’

‘ma ljeto’

‘jedem’

‘zujim u prazno’

‘još dva dana’

‘lažeš dan i tri četvrtine’

‘mrak je’

‘nije’

‘fmljt’

“Da, još skoro dva dana do ponovnog viđenja. Pa ne mogu dva dana opet samo misliti na nju. A mislit ću cijelo vrijeme. Koliko dugo ćemo ovako? Već mjesecima samo brojim dane i sate i živim od spoja do spoja. Ima li to sve ikakvog smisla? Treba li sve to prekinuti? Ili jednostavno pustiti da stvari teku same od sebe? Ali, glupost! Stvari ne teku same od sebe, one teku kako mi odredimo. A ne znam…”

Pričao je sam sa sobom na glas i gledao kroz prozor. Ponavljao je iste misli koje su mu zadnjih nekoliko tjedana prolazile kroz glavu nakon svakog spoja.

‘vsu’

‘pv’

‘dosta sad’

Pogled mu je pao na trafostanicu na koju je netko nasprejao velikim, crnim slovima ‘Tvoja divna pojava psihički me sjebala’

“Ma super”, nasmijao se.