– Nisam ti ispričala priču do kraja!
– Koju? Sve su tvoje priče nedovršene. Ti si kao Šeherezada, svaki dan nova, nedovršena priča!
– Ova će biti drugačija, kao posljednja pjesma, pjesma za kraj, tako nekako.
– Spašavaš život!
– Ne, samo ga čistim!
– Pričala si mi već o ulici, ribama, rijeci… o Dunji, Neni, putovanjima, večerama, susretima, novinarima…
– Ovu ću napokon završiti, imat će kraj, malo neobičan, al’ bit će to kraj.
– Tko će to čitati i tko uopće razumije tvoje priče?
– Slušaj, počinjem kao Ahmatova, a završiti ću kao Ionescu, krikovima, neartikuliranim glasovima, prazninom. Evo, brišem već ovaj trenutak.
Prelazit ću polako mišem preko rečenica koje dozivaju i traže pozornost, riječi koje se samodopadno šire, upitnika koji bi željeli postati uskličnici i nepotrebnih zareza. To je jedini način da se ova priča završi. Ispraznila se, a stalno se ponavlja. Ionako nema protagonista, nema događaja, zapleta, napetosti, nema sretnog završetka, zapravo uopće nema završetka i nije bolje ni zaslužila.
Ona ima samo tešku atmosferu, ali što se uistinu dogodilo, tko su junaci, to nitko ne zna.
I kao što si rekao, tko bi takvu priču i želio pročitati? Prognoza joj je loša. Skupljala bi prašinu, zaboravljena na nekoj mračnoj polici, u maloj knjižnici na periferiji, sve dok se ne bi i sama pretvorila u prah.
Jesi li primijetio kako se već sada trese od straha zbog takve budućnosti?
Dakle, krećemo od našeg zadnjeg susreta, od subote i nekoliko poslijepodnevnih sati, od ulice u kojoj nema zvukova, ljudi, automobila, što je priznaj, zapravo jako neobično za jednu ulicu u centru grada. Stojimo tako nas dvoje u sjeni ispod dudove krošnje, ne gledamo se, ali brbljamo svoje monologe. Ne razgovaramo mi, ne sudjelujemo, ne surađujemo u monologu. Ne pratimo niti mimiku niti gestu, ne osluškujemo ton, boju glasa, stanke, ne povezujemo misli, jer su to nespojive, istrgnute, razmrvljene, iščašene nepoznate riječi. Mi samo brbljamo svoje odavno uvježbane uloge, punim ustima žvačemo neka opća mjesta vlastitih životopisa.
Lipanj je i pravo je čudo da u centru grada pronalazimo zelenu krošnju bijeloga duda. Čovjek bi očekivao krošnju lipe u lipnju! Malo ljudi danas zna da postoji bijeli i crveni dud, a još manje je onih koji su osjetili okus zrelog ploda na nepcu.
Brišem lipanj, subotu, Ilicu i krošnju bijelog duda, brišem sive šutljive kuće s razmaknutim zastorima i i nemirnim sjenama iza neopranih prozora. Nisu zanimljivi i nitko nikada ne zaustavi pogled na njima.
Sive, stare, nesigurne na svojim iskrivljenim temeljima, drže se jedna druge kao ljudi u nevolji. Delete!
Sad su na redu žilave i tvrdoglave riječi poput: “gdje si” i “dođi”. Grčevito se drže papira, bore se i žele preživjeti. Delete!
Onda ove okrugle i skliske, zavodljive koje stalno mijenjaju oblik, čas su iskrene, čas dvosmislene, griju i hlade moju kožu, bježe i nikako ih ne mogu zahvatiti mišem. Delete!
Zašto mi se riječ „vadičep“ zadržao tako blizu bubnjića, nema ga, ne postoji, a udara i zvekeće metalnim zvukom? Nije mi žao, ionako ga nismo našli! Delete!
Mogla bih još pobrisati prolivenu kavu, očistiti kut prozorske daske od naslaga prašine i zaustavljenog paučića. Delete!
Evo, bolji je zrak, osjetiš li?
Tolike godine su prošle, a ništa nisam naučila. Korake i dane ne treba brojati, jer nama je važno samo ovo mjesto gdje smo sada i samo ovaj trenutak postoji. Brišem korake, ne trebaju mi više niti geografske karte, koordinate za snalaženje, fotografije malih ulica koje se na križanju grčevito drže za ruke. Vidi, u našoj ulici brišem one sive zgrade da se vidi više plavog neba, pješački prijelaz premještam na kraj ulice. Uključujem crveno na semaforu, Ooprez za svaki slučaj. Pomiješat ću kućne brojeve i zatvoriti kiosk s jutarnjim novinama, ne želim ih čitati. Pustiti ću da kroz maglu sunce poteče ulicom.
Na kraju brišem sve prozore i prave i virtualne.
Treba izbrisati još i visoke zidove i krov i u oko pustiti nebo i oblake.
Još mi je ostao ocean, bodljikava žica, psi čuvari… ali njih ostavljam za neku drugu priču. Ne, ne boj se, u ovoj priči neće biti niti bijesa, niti mržnje, samo ću zauvijek razdvojiti svjetove, tebi uski, mračni prolaz, a meni prazan prozorski okvir. Još samo da u okvir stavim crveno stablo, ispod stabla klupu pa onda jednu pticu, da izmislim neki drugi grad i neku ljepšu ulicu.
Što ćemo s izgovorima? Imaju čudan okus i miris i nisu više probavljivi. Delete! Riječi rugalice, delete! Vidi ti njih i dok ih brišem rugaju se, pokazuju mi dugi nos, a mirišu na laž i manipulaciju. Tako, sada ih ne vidim, ne postoje, nisu nikada niti postojale i nitko nije kriv, nitko nije okrutan.
– Još jedna priča koju pišeš sama sebi, kao Ana.
– Mogla bi to biti ekološka priča, čista, prazna, bez teške atmosfere, još bolje uopće neće biti atmosfere. Neće imati niti jednu, jedinu riječ!
Bit će to prozračna bjelina i lagana, prozirna, ekološka priča.
To je dobar naslov, bijela priča, tako će se zvati, ili možda delete.
Prozirna, prazna, bijela, čista, ista, ta …aaa… Delete!
