Čula sam je izdaleka kad je pjevala izvlačeći
Papiriće iz tegle sreće
Pikule iz vrećice
Smokve iz košare
Livadu iz zime
Ptice iz južnih krajeva
Sretne čarape iz ladice
Suzu ispod vjeđe
Ushit iz grudi
Svježe lancune iz babine škrinje
Moja su blaga pobrojana
Ostala poklanjam rodbini i susjedima
A ona
Smiješi se dok pjeva moju pjesmu
Zaboravljenu prije nego sam stopalima dotakla ovu zemlju
A ona
Uzima me za ruku i pita me
Sjećaš li se
Zatim svega nestade
A ja ostadoh samo s pjesmom
Dovoljno
Dva sunca
Fina ova bolnička hrana
Ne, ne izmišljam
Indijska je bolnica
A ja volim začinjeno
Zrak je gust od mirisa zemlje
Plavo je nebo iznad Jube
Nevena došla na injekciju za malariju
Crvena joj kosa narasla
Kao princezi iz Diznijevog crtića
Donjela mi voća
Mango je slađi od meda
Evo ga i Peter leži tu
Upala pluća
Svi smo dobro načeti
Nesmiljenošću
Južnog Sudana
Tuširam se u njegovom
VIP kontejneru
Oprala sam kosu
Sad sam i ja kraljevina
Puč je u Sudanu
Deseci mrtvih, stotine ranjenih
Hoće li krenuti još jedan rat?
Hoće li krenuti izbjeglice?
Koga ćemo poslati na granicu?
Mirela dolazi u svojim
Lepršavim cvjetnim haljinama
Njegovana, efikasna i smirena
Nosi mi finu juhu od tikve
I kaže ženo ne nerviraj se
Stara crnkinja u krevetu do mene
Moli krunicu naglas
Slikaj me sa Džizuzom, kaže
I pjevuši crkvene pjesme
Meni još pjeva u ušima
Onaj ravan ton zavrsetka programa
Doktori i sestre se izmjenjuju
Mjerkaju
Bockaju
Promatraju
Njišu glavama s jednog na drugo rame
Ne znaju što mi je
Ništa zato
Znam ja
Došla mi neki dan neka nova mlada šefica
Sjedimo u razredu
Ona nam zadaje da napišemo pjesmu
Ja je pitam što će popit
I dok odlazim po vino u trafiku
Brinem se
Hoću li ja to znati
Napisat pjesmu po pravilima struke
Proleti mi čitav život pred očima
Nasmiješim se sama sebi
O ti ludice
Stižem na zadarski trg
A kad tamo
Sunčeva svjetlost obasjava ga s dvije strane
Tamo gdje svjetlo se prelama
Dijamantno se presijava
Ulazim pod svečano svjetlo
Pružam lice nježnom milovanju
Mediteranskog proljeća
Čudim se ljudima
Kuda žurite?
Zar ne vidite?
Čudo na Narodnom trgu
Čitat će sutra na portalima
A ja vidim oca
Stoji i gušta
Ispod dva sunca
Falintebože
Što sam ćaćina kći
Mi smo uvijek znali što je u životu najvažnije
Jutros sam gledala sunce
Očima bez leća
Pomolilo se iznad žice
Još mekanih rubova
Gledala sam i gledala
Upijajući milijune fotona
Milinu svjetlosti
I mislila kako je život jednostavan
Samo sunce, spaljena zemlja
Sokolova krila na vjetru
I mi koji se mučimo kroz svaki dan
Umišljajući nevolje
Izmišljajući objekte sreće
U poželjeh se pomoliti
Za današnji dan
Ali ne učinih ništa
Jer sve je već sjajno
Kao rano jutro u
Južnom Sudanu
Nebo iznad Jube
Poput mora je zadarskog kanala
Prepoznajem buru
Po bijelim krijestama valova
Vrhovi zgrada su
Krme brodova za kojima
Ostaje zapjenjeni trag
U njega bacaju se djeca
Ljeti na otocima
Vrišteci od sreće
Tako nedodirljive
Iz ovog neba koje sama sam
Omeđila oštrim linijama i
Plavim zastavama
Samo palme su i dalje palme
Onih četrnaest na otoku sreće
Obračunsko razdoblje
Kad zabacim glavu unatrag i pogledam preko ramena
Tamo još rastu makovi u minskim poljima
Nad kojima sam se naginjala svom svojom mladošću
Pogled mi bježi dalje na snjegove još svježe
Na mladu ženu koja bježi iz provincije
Kupuje odjeću za veliki grad i sliku s brodićem
Koji propinje se na valovima baš kao što se i ona
Propinjala da održi glavu iznad i usprkos
Vidim i jedno srce zgnječeno između
S1 i L5 kralježaka i obećanje prošaptano
Fotografiji Marije Braut i Tulovim gredama
Nakon magnetske rezonance u Nemetovoj
Gledam i svijet što niže joj se u prozorima
Jedna daljina zamjenjuje drugu
Svaki puta van očekivanja i mimo nadanja
I ljubav vidim
Ispisana je velikim slovima
U gradu na rijeci pored izbjegličkog kampa
Gledam riječi
Izlaze ispod prstiju mekane na dodir
Otporne kad očvrsnu i prerastu u vodilje
Lijepe su, čini mi se
Trebalo bi ih poslati u svijet s pticama
Vidim ženu kako se preko bodljikave žice
Penje u slobodu iz koje se
Koje li ironije
Pruža pogled na
Bodljikavu žicu
Vidim Njenu Afriku
Ovog puta golu, na svjetlu sto sunaca
Bez romatičnog plašta i glazbe Johna Barryija
Sve vidim
Tako jasno
Samo ne čujem više
Glas koji vrišti svoju istinu
Sandokan
Dok sam ja stresala šišmiša iz kose
Sandokan nije ni trepnuo
Nije se uznemirio ni kad mi se oteo prigušeni vrisak
Ne priskače on u pomoć ovakvima poput mene
Nisam dovoljno nježna i plava
Kako mi je samo išla na živce
Dok svirala je harmonijum u pećini
(Harmonijum u pećini, dajte molim vas)
Zažarenog lica, hinjene nevinosti u bijeloj haljini
Kad su je ranili zakolutala sam očima
Na što li je sve spremna
Samo da mu se objeručke objesi oko vrata
A i on, tako slijep pri zdravim očima
Zar ne vidi da mu je samo teret i smetnja
Trebala sam to biti ja a ne glupa Marijana
Biser Labuana
U meni nema ničeg princezastog
Ne nosim egzotične opravice za zavođenje
Ne pokazujem pupak i ne trepćem namaskaranim trepavicama
Pa ipak, trebala sam biti ja, mala odmetnica koja vere se po stablima
Bježi od kuće i vraća se doma natučenih koljena
Samo nedjeljom s roditeljima uredno pohodi susjedima
Koji imaju televiziju u boji
Tako da ga mogu obožavat u koloru
Od uvodne špice do zadnjeg titla
Jasno da trebala sam to biti ja
Rame uz rame borili bismo se protiv radže od Sarawaka
Oplovili bismo južna mora i vratili Mompračem domorocima
A onog tigra riješila bih sama, gdje neću šišmiša
