Jednom dnevno dobivamo hranu. Uveče dolaze vojnici. Ima nas ovdje svih nacija. Nijedna nije starija od dvadeset. Najmlađoj je 14 godina. Žao mi je što nisam završila školu. Voljela sam teke, olovke, glinu i miris krede. Da jesam, bila bi učiteljica. U nekom drugom životu bila bi učiteljica. U ovom sam ono što jesam. Nadam se da nikad neću vidjeti roditelje i da nikad neće saznati za moju sudbinu. Bilo bi dobro da su mrtvi. Tad sigurno nikad ne bi saznali gdje sam svršila. U Crvenoj kući, nadomak zapaljivo zelene Neretve. Mjesto gdje smo smještene zovu Crvena kuća. Ponekad nas puste u šetnju. I žene, i muškarci spuštaju poglede prema tlu. Da ih, valjda, ne zarazimo prljavom rabotom na koju smo prisiljene. Ne bi vjerovali, ali više i nije teška. Teško mi je bez mrkve i paradajza, bez francuske salate. To mi nedostaje. Ni obitelj, ni kuća. Ako rat ikad prođe, bacit ću se s mosta. Ionako me nitko neće htjeti. Prljava sam. Moje ime je Alma. Moja nacija je kurva. Pripadam novom rodu koji postoji od početka svijeta. I vojnici koji dolaze su stranci, i iz jedne, druge i treće vojske. Bero, naš gazda i gospodar ne brani nikome, dok god mogu platiti. Bero je poslovan čovjek, ne tuče nas i kaže da zato možemo biti sretne, ne dopušta ni vojnicima nasilje. Također, moraju koristiti prezervative. Zato štedi na hrani. Da ima novce za prezervative. Oni su skupi. Jedan je pokušao bez, pa ga je Bero odvukao na obližnju pilanu, naživo prepilio i bacio u Neretvu. Otad Kaja, koju najduže poznajem, ne jede. Ima anoreksiju. Kad pojede, povrati. I dalje je lijepa kao san. Svi vole Kaju. Izgleda poput palog anđela s dubokim kolobarima i smeđom, dugom, kovrčastom kosom. Često Kaja meni daje svoju hranu. A meni nikad dovoljno. Ubila bi za komad banane. Ubila bi, vjerujte mi. U Crvenoj kući tako rijetko ima voća, a ako se pojavi, to su uvijek jabuke. Voće je skupo, kaže Bero, i neće onda biti za prezervative. To nije dobro jer bi obolile i ostajale trudne. Šta bi onda s nama, tko će nam kopat rake, nema on ljudi, ponavlja, nema za doktore. Najbolje je ovako. Nema droge, nema alkohola, ne želi bolesne radnice. Crvena kuća je neobična jer sve mi moramo biti trijezne i svjesno podnijeti život u njoj. Kad rat završi, nismo završile. Bero kaže da nas šalje za Njemačku. Tamo ćemo vidjet šta je život. Kao da još ne znamo. Berina supruga Rajka zimi potajno šalje deke. Preko unproforaca. Donose ih u svojim rancima. I uloške. Bero ih ne smije vidjeti. Krijemo ih. Inače, koristimo sunđerice koje isperemo. Rajka je obolila na živce. Valjda nam zato pomaže. Bero kaže da je Crvena kuća njegova i da smo mi njegove, a drugima da ne vrijedimo ništa. Svako jutro s nama obavlja razgovore i na kraju pita: Jel jasno? Mi samo klimamo glavama. To znači da nam je jasno.
Crvena kuća pored Neretve spaljena je 1997. Rajka je jedina bila u njoj.
