U širokom dvorište babe Nace ulazilo se kroz mali prolaz napravljen u kamenom zidu, otvor koji su seljani zvali “prolaz”. Nisam razumila značenje te riječi, ali voljela sam to mjesto jer je vodilo u dvorište gdje je sve izgledalo maleno i oronulo. Kao u pričama. Kućica “dolmalija” imala je zidove od ploča za koje sam mislila da će se svaki čas srušiti. Izgledali su mi kao starci izboranih lica, pognuti i umorni. Pokraj njih mali raspadajući poljski WC s drvenim vratima koja se nikada nisu do kraja zatvorila. A do njih napuštena štala koja je još smrdjela po arsovskom smeću, iako je roba odavno rasprodana. Velikim i prostranim dvorištem kretala se mirno i polako baka Natsa. Sitna, krhka žena, niska s velikom grbom na leđima. Kad god ste pogledali, bila je tu. Hodala je polako, pognuta, svakim korakom barem stopama ljubeći tlo po kojem je hodala. Desnom se rukom oslanjala na svoj stari savijeni drveni štap s pukotinama. Kakav je to prizor bio! Dlan starice kao da se sjedinio s lukom štapa, koji se pak uporno činio kao da joj želi poremetiti ravnotežu. Igrao se s njom, kao da je znao da bez njega ne bi prešla kućni prag. Iskrivljen i star, štap je bio jedina ruka prema vanjskom svijetu. Konstantno nadmudrivanje između starice i njezine podrške upotpunjeno je osmijehom u kutu usana, kada je, okrećući se udesno, pokazala nadmoć nad jedinim sugovornikom u starosti. Znala ga je i grditi, jer ju nije dovoljno podržavao, na trenutke se osjećala kao da je ostavlja, a nije joj imao tko kupiti novi. Svakodnevni su bili ti “razgovori” starice i štapa, samo da ih je tko slušao. Tko zna što su jedno drugom rekli i opet su hodali ruku pod ruku, vjerno se podupirući.
U dvorištu je sve bilo maleno i oronulo, osim jedne ogromne sjene. Bila je to sjena goleme zelene krošnje stare murve. Nitko ne zna tko ju je i kada posadio. Smještena na jednom kraju dvorišta, zarila se u zemlju svojim debelim korijenjem koje je, kako je odrastala, postajalo sve deblje i vidljivije. Nadvijala se nad sve susjedne kuće, bahato lijepa i raskošna, puna života, a tako stara. Grane su joj bile teške od pregršti crveno-ljubičastih plodova. Te nabubrele crvene rodine nije imao tko skupiti, pa su pali, čineći zemlju krvavom i mekom. Zasađena u drugo vrijeme, dud je imao izdubljeno, ako ne ozlijeđeno, ranjeno deblo. Za njim je nabujala smola napravila korito, a u raspukloj kori smjestio se mravinjak. Stablo je bilo toliko veliko da sam mislila da će, ako ikada padne, odnijeti sa sobom i vikendicu i staricu.
Gotovo svaki dan starica je sjedila pod hladom duda. Sjedila je na maloj drvenoj stolici s komadom tkanine na njoj, sa štapom u ruci kao da nešto crta po tlu. Prednjim dijelom štapa, koji je podsjećao na šilo, kopala je zemlju i mrmljala nešto nerazumljivo za sebe. Podignula bi pogled i osmjeh bi joj se pojavio na licu kada bi nekoliko dudova palo s grana stabla točno pred njezine noge. Brala je te očaravajuće lijepe plodove, a ruke su joj krvarile od intenzivne boje koju su puštali dudovi. I tako svaki dan, ona, trska i dud bili su jedini stanovnici golemog prostranstva. Jednog jutra mještane je probudio jak prasak koji je dopirao iz dvorišta bake Nace. Otrčavši vidjeti što je narušilo umorno mrtvilo sela, izdaleka opaze kako se goleme grane murve lome. Kad sam došala tamo, susjedi su se već okupili. Nekoliko radnika ogromnim metalnim alatom rušilo je zidove vikendice koji su bespomoćno padali i pretvarali se u šaku prašine. A jedan od njih s pilom je uporno pokušavao prerezati deblo murve. Smola je nezaustavljivo tekla, lijepila se za snažan komad metala, pokušavajući se obraniti od najezde ogromnih metalnih zuba. Radnik natečenog čela nije ni primijetio da su mu noge u krvi. Nagazio je na zrele dudove koji su poput suza padali s grana lijepog stabla. Napokon je dudovo snažno i čvrsto tijelo popustilo, prelomilo se napola i palo na hrpu prašine i smeća gdje je nekoć bio staričin dom. Sinovi babe Nace prodali su imanje, pričaju mještani, a nju su odveli živjeti u grad. Ali nakon kratkog vremena umrla je. Onog dana kada je otrgnuta sa zemlje na kojoj su živjeli samo ona i dud, ruke su joj bile krvave. Podigla je sa zemlje dva najzrelija ploda duda koja su se srušila kad je otišla, stisnula ih u dlanove i sa sobom odnijela život koji je polako odumirao. Crvena se boja uvlačila u pukotine tanke staračke ruke ispucale kože, ostala je crvena čak i kad su njezino mrtvo tijelo položili na odar.
Kad su radnici otišli, na mjestu stare murve ostala je velika crvena mrlja. Kad se zemlja osušila, na mjestu gdje je starica svakodnevno sjedila, primijetila sam nešto poput crteža. Naslikala je slomljeni štap u zemlji i križ kraj njega.
Ana Vitanova Ringačeva
S makedonskoga preveo Nikola Šimić Tonin
