Na različite načine ljudi to čine. Otvaraju vrata. Ukoliko ih uopće otvaraju.
Mnogi ih nikad ne otvore, nego iza njih šute kao da ih nema.
I to je možda najbolje.
Ona bi ih otvarala uvijek u besprijekorno popeglanoj bijeloj haljini, al’ unutra se moglo zakoračiti samo do crne crte koju je izvukla izolir trakom po bijelim pločicama nedaleko ulaza.
To je jedini prostor, jedan jedini kvadrat koji je u toj prostranoj, pastelnoj kući bio žrtvovan da može podnijeti prljave ljudske potplate: poštara, inkasatora i ponekog gosta koji bi uglavnom vrlo brzo prestajao dolaziti.
Kompulzivna urednost sve je vraćala u rikverc, i one koji nisu ništa znali o psihologiji.
Djeci je, a imala ih je troje, stavljala posebne, dodatne čarape kad bi odlazili na igranje u tuđu kuću. Nije željela da si umažu svoje cipelice iznutra tuđim nemarom, psećim dlakama i mrvicama. I onda ih je mahnito uzimala čim bi se vratili. Prije crte. I stavljala ih u mašinu na posebno vruć program s najumazanijim komadima ili ih je jednostavno bacala u smeće.
Kuća joj je bila besprijekorno čista i uređena, kao i djeca.
Najčešće su svi bili u bijelom ili u nekom nježnom tonu.
Sve je bilo kvalitetno i dobro.
Osim krona u njenim crijevima.
Muž je bio uspješan privatni poduzetnik i sjajno mu je išlo. Puno je radio.
Djeca su bila uspješna u školi. Pet-nula. Prvi na natjecanjima. Puni diploma i pohvalnica koje je ona vadila iz ladice i pokazivala susjedima.
Kći je svirala violinu.
Isprva preko volje, ali život u sterilnim uvjetima ne ostavlja izbor. Morala je svakodnevno vježbati. Ona joj je brojala minute. I nekoliko puta dnevno usisavati tepih u boravku, jer od hodanja nastale bi po njemu nepravilne sjene.
I svirati nedjeljom u crkvi. Prijateljevati samo s onom djecom koja su prošla njene testove.
Njezin se kron počeo žestiti kad bi recimo vidjela da susjed, koji je bio bez posla, pere krov na svojoj prizemnici.
A onda se tješila da je njen svejedno toliko visok da ga nitko ne vidi.
Ali ipak, morali su je hospitirati.
Onda im se u susjedstvo doselio jedan crnac s ljubavnikom, jer susjedi su odlučili otići u Irsku i kuću su iznajmili.
Novi susjedi pozvonili su im jedne nedjelje veselo na vrata da se upoznaju. Držali su slanu lepinju na dlanovima i rekli im da je običaj u Kongu podijeliti je sa susjedima. Zakoračili su unutra i nasmijani krenuli prema crti. Stan je bio nakićen, bilo je božićno vrijeme, a za stolom je sjedila rodbina.
Ona je raširila na tren ruke, htjela je tijelom zapriječiti prolaz, a onda je njen muž rekao:
– Uđite, dat ćemo vam papuče.
Ona je bila preneražena.
Novi susjedi su sjeli su za stol i rukama rastrgali lepinju i počeli dijeliti svima.
Najmlađa je djevojčica rekla:
– Mama, dva kralja su već stigla pokloniti se našem Isuseku.
On je gutao knedle. Njoj je pozlilo. Otišla je leći.
Sutradan je opet završila na hitnoj pa na podužem liječenju.
U međuvremenu je njena djevojčica zavoljela violinu.
Počela je intenzivnije svirati dok se mama liječila u bolnici.
Upisala je uz gimnaziju i srednju glazbenu školu. Učiteljica je bila jako zadovoljna njenim napretkom, ali kad se mama vratila, ispisala ju je iz glazbene.
Bila je kratka:
– Nećeš ti meni tu oduševljeno svirati, gimnazija je teška škola. Izvoli se pomučiti za pet-nula.
Ne želim da te išta u tome omete.
