Cheat Baker
…nešto kao, mogla bi
kao, kiša da pada
mislim, padala je
sinoć, noćas
ali opet će padati, jel’ da
kaži mi da hoće, molim te….
nekako si šutljiva opet
sve mi se pomiješalo opet
jučer te sanjam
danas si tu…
…ili, ili je obrnuto
ma ne znam, nije ni važno više
i onako sve prestane kada se
ferari spusti niz tobogan
praznina postane mutna
pa tako i ti
možda se opet srušim u wc-u
pored zapišane šolje i nitko me
ne pronađe tri sata
koga boli kurac!!
ali…
volio bi da noćas padne kiša
fakat bi volio
lakše je zaspati uz šum
barem na tren zaboravim
na bijele kute
i koktel domestosa i formalina
koji me grebe po mozgu
vidimo se tamo
ponesi i krila ovaj put
možda će nam zatrebati
Havaji sa stilom
Ja bi samo trećinu
rekla je
I nakon što je odgrizla trećinu
nastavila je pričati
o dobrobitima meditacije
40 dana strukturiranih rituala
i discipliniranog življenja
postepeno te dovedu
kaže
u stanje više svijesti
Stvar je u tome što kroz meditaciju
spoznaš pravi put svog pronalaska sebe
I kad napokon dođeš do točke prosvjetljenja
znaš kojim putem ćeš dalje
Za razliku od supstanci
koje te samo na kratko
dovedu do svijetla,
a kad se vratiš,
ne znaš ni gdje si bio,
ni što si skužio
niti što bi s tim na kraju krajeva
Kužiš,
Havaji sa stilom
Narkotici su za lijene ljude poput tebe
Reče ona
I odgrize još jednu trećinu
Između stihova
Nabasao sam na
tvoje usne
Sasma slučajno
Lutajući bezglavo
Ostavio dušu
u starom vrtu,
u sumraku
Na čekanju
I utopio se u moru
zaboravljene
Lakoće snivanja
S tobom
dozivaju me
Neumorno
Legije stvarnosti
Ja ih pozdravljam
šaptom
Dok kroz tminu
Lopovski odzvanja
Tvoja ljepota
I miris sandalovine
I slatki vodenasti
Okus zaborava
Tamo negdje
između stihova
Na papiru
Gdje izranja moje ime
Tvoja ruka odmara, počiva
Na mojim grudima
La petit mort
Što to povezuje,
beskrajno prostranstvo između dva pogleda
ispunjeno svemirom neutemeljenih ideja
dok se sudaraju u eteru nesigurnosti
željni uzajamnog tjelesnog prožimanja
eteričnog stapanja duha,
i samooduzimanja
?
Ne znam,
ne poznajem to bespuće
Zato upirem prstom u tvoje odluke
jer nisu sukladne mojima,
bijesno, poput psa,
i žalim
kao što se žaliti može
za propuštenim prilikama
uz čašu,
naravno
i to ne jednu,
očito
i pitam se
ima li života prije smrti
prije one male
male smrti
Sto godina samoće
Leži na tvom noćnom ormariću
Murakami odmara u Norveškoj šumi
Plahtu danima nisi mijenjala
Krevet je razbacan
U kutu sobe grliš jastuk
I bojiš se vlastitih suza
Kad si imala osam
Htjela si dvije curice i jednog dečka
Svoju slastičarnu negdje na Ozaljskoj
Tamo gdje te tata često vodio na sladoled
I da se udaš za Marka
Jer Marko nikad nije vukao curice za kosu
U srednjoj si upoznala vino i ljubav
Na faksu kritičko razmišljanje i socijalnu pravdu
Njega si upoznala na rođendanu najbolje frendice
Osvojio te svojim mirnim pogledom i jakim rukama
Osjećaj sigurnosti naveo te da se budiš uz miris kave
I da kokice za večer filma na praviš sama
Ali s napuklom donjom usnom
Teško je jesti kokice, sol nagriza
Miris kave se ne osjeti kroz frakturu nosne šupljine
U kutu sobe dok grliš jastuk
Bojiš se vlastitih suza jer on ne voli kad plačeš
Zato čekaš da se zalupe vrata
Da sam ja na tvom mjestu, bježao bi
Bježao bi koliko me noge nose
Ali nisam, i teško da ću ikada biti
Bojim se da nikada zapravo neću znati
Kako izgleda svijet kad ti ljubav pesnicom
Zatvori oba oka
Tu sam
Ništa ne traje
Plačem
Znam
Trajanje je prolazno samo po sebi
I dok jedno trajanje prelazi u drugo
teško se odvajamo od onog prethodnog
I tako samo trajanje
postaje istrajanje do posljednjeg trenutka
koji nekada traje i previše
Razvučeno trajanje
Prividno elastično
Zapravo statično
Dosljedno
trajanje ustrajno u svojoj prolaznosti
u svom početku i svom kraju
Opetovano trajanje
u novom vremenu
u drugom bivanju
u našem sjećanju
Uzročno
Samotno
Učmalo
Daleko
trajanje je
Varljivo
Ranjivo
Elegično
Melankolično
Estetično
Neurotično
Antropomorfno
Znam
tu sam
dok trajem
Zašto onda plačem?
Zeleni
Prislonit ću glavu na tvoje grane
samo na kratko
Tiho mi šapni da, sve je u redu
da se ne brinem
i da pripadam
Uvjeri me svojom
tihom prisutnošću
u pozadini ovog razgovora,
da svaki trenutak prolazi
kao što korak prolazi
i ogradi me svojom šutnjom
da osjetim slobodu u tvom zagrljaju
Pristani na moja ishitrena
trčkaranja po pretklijetkama
uzlupalog mi srca
Jer ti si velik i tvoji korijeni su duboki
tvoja kora je tvrda
i može to podnijeti
Zemlja miruje
usahnula bistrina
zaboravljena
na čelu se mršti
na zemlju sam prislonio uho
osluškujući korake
gledajući u tvoja umrtvljena stopala
koja se odupiru
svoj silini pokreta
tjeraš me
da proganjam sulude stihove
ali
Ja
Ja nema što za reći
moje su pjesme
vapaj za usnama
koje ih nikada neće čitati
one o ničemu ne govore
samo vrludaju
po obrisima
mojih vjeđa
koliko koraka još do sutona?
koliko, srećo?
jesi li pomela pogledom
jaglace što su i vjetru prkosili
otimaš li suncu hlad
kriomice
kad ne gleda?
umirio sam svoje dlanove
da ih prislonim
na tvoja stopala
za tvojim usnama
srećo
za tvojim
sad malim slovom
pišem tvoje ime
da ne probudim
netopire
zaspale na vršcima prstiju
dok brojim ostatke
dihotomije
i naprasito vjerujem
vlastitom nemiru
da si otišla
zemlja miruje
Bilješka o autoru:
Rođen je u Šibeniku 1986. godine gdje završava osnovnu i srednju školu. U Zagreb dolazi 2008. godine i upisuje Sociologiju i Informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu. U međuvremenu završava Mirovne studije u Centru za mirovne studije i volontira u izbjegličkoj krizi diljem Europe. Do sada je za kruh i vino između ostalog skupljao; bauštelom, konobarenjem, skladištarenjem, pranjem brodova, gašenjem požara, prodavanjem magle, organiziranjem koncerata i evenata, prodajom posuđa, radom na festivalima, pranjem automobila, branjem grožđa i maslina, istovarom smrznutih Argentinskih pilića, vođenjem šankova, prodajom knjiga i starog namještaja, galazbenim i poetskim nastupima a uskoro možda nešto zaradi i pisanjem jer trenutno radi na prikupljanju i prebiranju materijala za izdavanje svoje prve zbirke.
