Zaista se bezveze osjećam što sam tog dana otišao u njenu kancelariju. Što sam narušio njen mir i razgovor telefonski. Što sam pokvario gušt zadnjeg gutljaja kafe. Na kraju, bezveze se osjećam što sam pokvario mir i njene koleginice – crnpuraste, bucmaste ženice. Zaista se bezveze osjećam što udarih u popodnevni mir tih dama, ali morao sam. Morao sam ovjeriti zdravstvenu knjižicu. Kud bih bez tog dokumenta pred Kosovku đevojku, moju izabranu doktoricu. Ko bi vidao rane moje. Ko bi mi određivao dijagnoze, prepisivao lijekove? Ko bi me gledao krupnim očima, začuđeno. Ko bi se žalio na loš toner u štampaču i sporost kompjutera. Ko bi širio ruke kad bi trebalo otvoriti i zaključiti bolovanje. Ko bi cinično govorio da sam se uplašio i da sam razmažen, a poslije mi prepisivao pet infuzija od upale pluća.
Eto, zbog svega ovoga sam morao ovjeriti zdravstvenu knjižicu. Pa se do nebesa izvinjavam plavokosoj službenici. Izvinjavam se što remetim njen telefonski razgovor, taman kad je sa najvećim uzbuđenjem prepričavala nekom zaplet serije koju je sinoć gledala. Ovu priču i pišem zbog tog izvinjenja, nebi li i sam Bog čuo moju grižu savjesti. Nebi li Nebesa primijetila moju skrušenost pred veličanstvenom gospođom plave kose u kancelariji za ovjeru zdravstvenih knjižica. A ovo moje javno izvinjenje zbog remećenja mira narečene Gospođe, nadam se, čuće gromovi na nebesima, vreline sunca i kišni oblaci.
A ona, ta Gospođa, uzvišeno je stvorenje. Nedodirljivo. Suvereno… I nekako se bezveze osjećam što sam tog dana upao u njenu kancelariju i kancelariju njene bucmaste koleginice, usred radnog vremena, namjeren da ovjerim zdravstvenu knjižicu, i nazvao dobar dan.
– Dobar dan – rekoh.
Kao odgovor na ovo, ispostavilo se, nepristojno pitanje, ošinu me praznina. Prava, pravcijata praznina, filovana telefonskim razgovorom plavokose službenice i savršenim ćutanjem njene crnpuraste koleginice.
Napolju su prolijetale pahulje snijega i mrznuli vrapci na minus petnaest. Bulevar golootočkih žrtava se uvlačio u sebe, pokušavajući da pobjegne od sibirske zbilje. Od leda koji je pritiskao grad. Čuo sam kako nedaleko od zgrade u kojoj se ovjeravaju zdravstvene knjižice šumi Lim. Nemirnom vodom su plovile sante leda, a pored obale pucala su vrbova stabla od hladnoće. Tamo na glavnom gradskom trgu umjetnici su od snijega vajali ogromnog zmaja. Očekivao sam da iz ledenih čeljusti počne da kulja vatra. Vatra koja bi rastopila ovu nevjerovatnu zimu i makar malo nam izvukla hladnoću iz koštanih srži. Vatra koja bi ugrijala Bulevar golootočkih žrtava. Na vijestima su javljali da je usled ove nevjerovatne hladnoće u Evropi stradalo četrdesetak ljudi, da vozovi iskaču iz šina i da izbjeglicama iz Sirije mrznu kosti dok čekaju svoju neizvjesnost. Na vijestima su javljali da se ne izlazi napolje bez prijeke potrebe, da se slojevito oblačimo i da nipošto ne remetimo mir zaposlenih u kancelariji za ovjeru zdravstvenih knjižica. Javljali su i to da treba obavezno provjeriti antifriz u automobilima, grijače, svećice i akumulatore. Ali ništa nijesu rekli o mržnjenju nafte u rezervoarima, pa je sada Vaskova laguna kod mehaničara.
– Daj – reče plavokosa ovjeračica i elegantno ispruži ruku prema meni.
Bez riječi spustih zdravstvenu knjižicu u njenu njegovanu ruku, ne naviklu ni na šta teže od zelenog dokumenta sa kojim se ide kod ljekara. Htio sam joj se izvinuti zbog drskosti da dođem ovim poslom, ali ona gledaše u stranu. Njen položaj tijela je govorio: “Daj da ti završim to, i nek te đavo nosi”. Slično tome govorilo je i tijelo njene bucmaste koleginice. Mom prisustvu bunile su se i stolice, kancelarijski sto, fikus u ćošku i izgatana šolja. Zidovi su govorili da sam nepoželjan. Kompjuterska tastatura je vrištala. Monitor računara mi se kezio. Ispisani papiri mi pokazivali vrata…
A meni je bilo neprijatno. Stidio sam se svog dolaska u kancelariju za ovjeru zdravstvenih knjižica. Nije mi bilo svejedno što sam poremetio telefonski razgovor divne, plavokose, službenice. Možda sam joj pokvario tok priče o seriji koju je sinoć gledala. Možda bi njena priča bila ljepša i slikovitija da nijesam naišao. Na kraju, možda sam zasmetao i onom ko je bio na drugoj strani telefonske linije. A taj neko, može biti da je važan činovnik. Možda neko iz Katastra, iz Poreske uprave, ili neko za izdavanje građevinskih dozvola… Pa se ovom prilikom ponizno izvinjavam i toj personi.
Rekoh, stidio sam se dolaska ali, oprostite, morao sam da ovjerim zdravstvenu knjižicu. Treba mi. Treba mi zbog odlaska kod moje izabrane doktorice – Kosovke đevojke. Da mi prepiše tablete protiv visokog pritiska i još što-šta.
– Evo ti – čuh glas ovjeračice.
Zgrabih dokument i brzo napustih prostoriju.
Napolju su prolijetale pahulje snijega i ledio je Bulevar golootočkih žrtava na minus petanaest.
