Sjedio sam opruženih šapa ispred pećine. Nisam znao da će mojih troje saputnika zaspati. Šta je uopće budnost? Nije li varka gledati otvorenih očiju zatvorene oči? Šta ako je ono što nazivamo budnošću ustvari samo nastavak sna u koji smo zaspali u trenutku u kojem smo se rodili? Šta ako smo budni bili prije rođenja, dok smo plutali u majčinoj utrobi, dok nas je tanka opna njenog stomaka razdvajala od vanjskog svijeta? Šta ako smo budni bili dok su nam oči oko sebe gledale samo tamu, svjesne svoje neodvojivosti od Cjeline? Šta ako je sva ta tama i plutanje bila prva budnost i šta ako je smrt ona druga budnost u kojoj se vraćamo Kući? Nije li san čitav život između dvije tame? Nije li varka da je biti budan treptati i gledati? Nije li istina da je budnost moći i dalje sanjati? Nije li istina da je hrabrost da uronimo u mrak i ne zaboravimo svoj san ona istinska budnost? Puno sam vam pitanja postavio, znam. A svako pitanje samo po sebi daje odgovor. Pitanja su ogledala koja postavljamo pred sebe. Hoćemo li okrenuti glavu, ogledati se, pogledati kratko i ovlaš ili ćemo ipak netremice gledati u svoj odraz, pa makar nam blijesak išao ravno u oči, to će biti naš odgovor. Istina je da mi znamo odgovor od samog početka, ali je pitanje hrabrosti da li ćemo u potpunosti ući u odgovor. Suviše sam mudar za jednog psa, i to znam. Jeste li vi ljudi ikad doveli u pitanje tu tako uvriježenu činjenicu da ste vi najmudrija bića na Planeti? Ako je tako, zašto uništavate tu Planetu, zašto uništavate i ubijate jedni druge? Ja tu ne vidim mudrost. Ne vidim ni opravdanje da krivite Viši plan za to kad je sasvim jasno da su sve posljedice izravno od vaših svjesno odabranih postupaka. Inteligencija, kažete? Razum, kažete? Nauka, kažete? Sve to bacite u vodu, nek sve to voda odnese. Nek sve to raznese kao da ga nikad nije ni bilo. Šta je od te vaše pameti nastalo? Bomba, oružje, eksplozija, zlo. Znam to sve. Dovoljno sam dugo na Zemlji da bih shvatio ko ste i šta ste. A istina je da je dovoljno biti i sasvim kratko na Zemlji da shvatiš šta je istina. Uprkos tome, slijedio sam vas. Uprkos tome, vaš sam vjerni pratilac. Uprkos tome, ja vidim i ono što ste vi zaboravili, taj san skriven ispod varke budnosti. Srce, kažem. Ljubav, kažem. San, kažem. Ja tu vidim mudrost. Koliko dugo ja još mogu slijediti i čekati da svjetlost prodre kroz debelu opnu tame? To sad više nije tanka opna majčinog stomaka, to je opna sljepila koje je čovjek stavio sebi naočalama svoje tobožnje svemoći. Koliko dugo ću čekati da prepoznaš svoju nemoć, čovječe? Koliko dugo ću se nadati da ti život između dvije tame ne prođe u bunilu i magli? Koliko dugo ću lajati u tami na Mjesec, čekajući da vam on osvijetli put, iako i sam znam da on to ne može, to morate biti vi, jer vi jeste Mjesec? Buđenje je gledanje otvorenih očiju u zatvorene oči. Buđenje je gledanje uspavanih dok ti srce titra i žudi da ih otvore. Buđenje je smirivanje svog srca koje želi da iskoči iz grudi. Buđenje je utanjanje u pomirenje da uspavane nikad nećeš moći probuditi ma koliko ih drmusao i vikao. Buđenje je svjesnost da moraš biti sam. Buđenje je odustajanje od oslanjanja. Buđenje je odustajanje od čekanja. Buđenje je odustajanje od nadanja. Buđenje je spremnost na bol. Buđenje je spremnost na samoću. Buđenje je spremnost na suočenje. Buđenje je spremnost na nestajanje. Buđenje je spremnost na nastajanje. Buđenje je spremnost na brisanje i ponovno ispisivanje. Buđenje je spremnost na plakanje i smijanje. Buđenje je spremnost na pogled u svoj odraz u ogledalu, na sve dijelove sebe, i one lijepe i one najgore. Buđenje je spremnost da sebi kažeš „Volim te i dalje.“ iako si vidio svoju ružnoću i tamu. Buđenje je svjesnost da je dovoljno da si ti to sam vidio. Buđenje je odustajanje od brige hoće li te drugi voljeti. Buđenje je spremnost na prepuštanje Pravoj Ljubavi. Prepuštanje toj Ljubavi je otvaranje očiju kojima gledaš sve oko sebe mirno. Ne titra ti ludo srce u grudima. Znaš da nije tvoje da drmusaš i budiš druge. Znaš da nije tvoje da ih natjeraš da te vole, da naučiš da vole. Znaš da je tvoje ono zbog čega si živ i hodiš na Zemlji. Znaš da moraš imati misiju. Znaš da je svako stvorenje s istom misijom tu, samo svako ima svoj put. I zato kažem da nema razlike između nas životinja i vas ljudi. Sjedim ispruženih šapa ispred pećine i čekam saputnike da se probude. Zatvorene su im oči ali ja znam da su sad budniji nego ikad. Znam da ispod njihovih zatvorenih očnih kapaka titraju snovi koji ih bude. Znam da su u samoj utrobi pećine kao onda kad su bili u utrobi majke. Znam da se iznova rađaju. Znam da se tamo unutra od sebe odvajaju dok se sa Sobom spajaju. Znam da su daleko od svijeta ali nikad bliži Svijetu. Znam da dok se buđenje dešava vanjski svijet postaje kao daleka sjena očima koje gledaju. Znam da budne oči koje sanjaju vide kroz tijela kao rendgenskim zrakama, dolje ispod slojeva mesa i mišića i kostiju, sve do same srži duše. Znam da sva ta tjelesa bježe jer ne mogu podnijeti tu količinu prodornosti budnih očiju. Bježe kao da će ih spaliti, toliko ih straše te oči. Znam koliko se usamljeno moraju osjećati oni koji se bude. Znam da osjećaju kao da veliki zid stoji između njih i onoga što bi trebalo biti dio njih. Znam da se otimaju tom dojmu, da se tjeraju biti kao svi ostali, da se tjeraju žmiriti, da se tjeraju biti sivi i otužno bezbojni, znam da se tjeraju gledati tupim pogledom ali povratka više nema. Znam da će ih boljeti osjećaj usamljenosti i zidina, i dugo će to trajati, dugo. Znam da će jednom konačno kad prihvate taj zid, zid najednom nestati. I najednom će svi oni koji su ih odbacivali i koji su od njih bježali postati samo neka daleka sjena. Neće ih više povrjeđivati. Neće ih čak ni žaliti što su uspavani. Samo će ih gledati mirno, s ljubavlju i suosjećanjem. Samo će ići pravcem Budnosti i Ljubavi u Kojoj nema razočarenja. Ići će ravno u srce pećine puno stalaktita i stalagmita koji hrapavo sjaje. Dodirivat će unutrašnje zidove pećine, hodat će pipajući kao slijepci, teturat će se. Kad dođu do središta pećinske utrobe, shvatit će da jasno vide. Kad dođu do središta pećinske utrobe, shvatit će da ih ljudska ljubav više ne boli. Shvatit će da prihvataju svoje biće, i past će čelima na tlo. Ljubit će čela tlo, ljubit će tijelo zemlju iz koje je poteklo. Ljubit će svoju poniznost i svoju uzvišenost. Ljubit će svoju prolaznost i svoju vječnost. Možda će shvatiti da je prošlo i nekoliko stotina godina kad se probude. Možda će kad izađu iz pećine vanjski svijet izgledati potpuno izmijenjen. Možda više ništa neće biti isto. Možda će hodati kao potpuni stranci, i prostorno i vremenski. Ali sami sebi više nikad neće biti stranci. I hodat ću ja, pas, s njima, svjestan da je moja vjernost ipak vrijedila. Čuvao sam ih i čekao. Čuvao sam ih i znao da jednom kad kreneš putem buđenja nema više spavanja. Jednom kad zaspeš u pećini, možda ćeš biti u zabludi da si odijeljen od svijeta, ali shvatit ćeš da si baš tad bio samo središte svijeta, zaštićen u svojoj misiji zbog koje živiš. Sjedim opruženih šapa ispred pećine, i čekam. Ne plašim se, iako se moji saputnici već danima i noćima nikako ne bude.
