Jedan od najvećih književnih umova 20. stoljeća i otac latinoameričkog magičnog realizma je argentinski pisac Jorge Luis Borghes.
Borghesov svijet je sam po sebi jedan labirint, složen i tajanstven. Čitav život tražimo izlaz, ili bar ključ za njegovo razumevanje. Knjige, snovi i sećanja su naši pokušaji da oblikujemo taj kaos. U njegovoj književnosti labirint je simbol univerzuma, dok su biblioteke metafore ljudskog znanja i njegovih ograničenja.
Književnost ne mora biti bilo što određeno, osim biti iskrena. Međutim, ne može se pobjeći od filozofije jer je svaka priča, svaki lik ili zaplet u suštini filozofsko pitanje. Šta je vrijeme? Šta je identitet? Postojimo li mi ili su samo naše priče ono što traje? Te dileme su neizbježne.
Borghes često govori o konceptu beskonačnosti i kružnog vremena.
Ideja da se sve ponavlja, da su svi putevi već prošli i da ćemo ih opet prijeći, istovremeno je zastrašujuća i utješna. Ali možda se varamo misleći da vrijeme teče pravocrtno. Možda se kreće u krug, ili čak u obrascu koji ni ne možemo zamisliti.
Zbirka “Aleph” sadrži 17 priča koje su tematski i stilistički vrlo raznolike, ali sve se bave pitanjima filozofije, vremena, prostora, univerzalnih ideja i stvaranja. Iako je naslov zbirke „Aleph“ referenca na jedno od središnjih filozofskih pitanja u Borgesovom opusu, onaj o beskonačnosti, značenje „Aleph“ u Borgesovoj priči odnosi se na točku u kojoj su svi svjetovi povezani i u kojoj se nalazi potpuni pogled na cijeli svemir.
U istoimenoj priči „Aleph“, narator (koji je sam Borges) upoznaje misterioznog čovjeka po imenu Beatriz Viterbo i svjedoči otkriću fenomena Alepha, točki u prostoru u kojoj se mogu vidjeti svi drugi prostori i svjetovi u isto vrijeme. To otkriće omogućuje Borgesu da shvati sve dijelove svemira, ali također izaziva u njemu osjećaj zbunjenosti i nesanice, jer je čovjeku teško podnijeti toliku količinu informacija.
Aleph istražuje teme percepcije, znanja, stvarnosti i beskonačnosti, koristeći simboliku i metafore koje su postale prepoznatljive u Borhesovom opusu.
Radnja Alepha temelji se na autorovoj fikcionalnoj verziji sebe, koji piše o susretu s jedinstvenim, nadrealnim objektom – Alephom. Aleph sadrži sve točke svijeta, odnosno, cijeli svemir u svojoj punoj, beskonačnoj složenosti. Kroz tu točku, osoba koja je u njoj može vidjeti cijeli svemir odjednom, svaku stvar, događaj, mjesto i osobu, kao i prošlost, sadašnjost i budućnost.
Borghes u Alephu koristi naraciju koja balansira između stvarnog i fantastičnog. On piše o svom iskustvu s Alephom, kroz priču o piscu koji dolazi do uvida u nešto što je izvan ljudskog poimanja i svakodnevne realnosti. Tema zbirke se vrti oko nemogućnosti potpunog razumijevanja svijeta i složenosti života, kao i granica ljudskog znanja.
U samoj srži, Aleph je duboka meditacija o beskonačnosti, svakodnevnim fenomenima i potrazi za savršenim razumijevanjem. Borges se oslanja na svoje znanje filozofije, književnosti i matematike, kako bi stvorio djelo koje, iako fikcionalno, izaziva pitanja o prirodi stvarnosti, postojanja i percepcije.
Za Borghesa, Aleph nije samo fizikalni entitet, već i simbol – simbol svega što je moguće razumjeti, ali što nikada ne možemo potpuno obuhvatiti. Njegov način povezivanja realnog s onim nadrealnim ili apstraktnim duboko je utjecao na razvoj suvremene književnosti i filozofije.
Borghesova kombinacija književnog stvaralaštva i filozofskih promišljanja nastavila je oblikovati mnoge generacije pisaca i filozofa, ostavljajući neizbrisiv trag u književnosti i intelektualnom razmišljanju.
Svojom upotrebom alegorija i metafora, Borges u Alephu prikazuje ne samo bogatstvo svog intelektualnog svijeta, već i vlastitu fascinaciju tajnama svemira, te pitanjima koja ostaju bez odgovora.
Babilonska biblioteka je jedno od najpoznatijih djela svj.književnosti.
Priča opisuje beskonačnu biblioteku koja sadrži sve moguće knjige od 410 stranica, sastavljene od nasumičnih kombinacija slova. Iako je većina tih knjiga besmislena, negdje u beskraju nalaze se i sve moguće istinite knjige, uključujući i one koje sadrže apsolutno znanje o svemiru. Ova priča je alegorija o beskonačnosti, značenju i kaosu jezika, te granicama ljudskog razuma. Da li možemo zamisliti da bi takva biblioteka mogla postojati?
Ako ne u stvarnom svijetu, sigurno u nekoj dimenziji mašte. Zamislite svemir gdje su sve moguće knjige već napisane, gde su svi odgovori već tu, ali ih ne možemo pronaći. To je metafora za naše traganje za znanjem – mi neprestano listamo stranice, ali često ne razumjemo ono što čitamo.
Njegov način povezivanja realnog s onim nadrealnim ili apstraktnim duboko je utjecao na razvoj suvremene književnosti i filozofije. Jorge Luis Borges, jedan od najvažnijih književnika 20. stoljeća, imao je dubok utjecaj na mnoge pisce i filozofe, a njegova djela su oblikovala literaturu i filozofiju na različite načine. Neki od ključnih utjecaja uključuju Itala Calvina. Calvino je bio jedan od najistaknutijih pisaca koji su bili pod utjecajem Borgesa. Calvino je često spominjao Borgesa kao svojeg mentora, a njegov stil pisanja, u kojem se miješaju fantazija, metafizika i filozofija, bio je duboko inspiriran Borgesovim radovima. Adolfo Bioy Casares bio je blizak prijatelj i suradnik Borghesa, a njihovo zajedničko pisanje stvorilo je značajan utjecaj na latinoameričku književnost. Zajedno su stvarali zbirke priča i surađivali na stvaranju fantastične književnosti koja se bavi temama kao što su stvarnost, vrijeme i identitet. Gabriel García Márquez također je bio pod njegovim utjecajem, posebno u pogledu načina na koji se igrao s realnošću i maštom. Francuski filozof Michel Foucault bio je pod utjecajem Borgesovih filozofskih ideja, osobito njegovih razmatranja o labirintima, neizvjesnosti i fragmentaciji. Borgesova ideja da je jezik ograničen alat za prikazivanje stvarnosti resonira s Foucaultovim radovima o diskursu. Iako nije izravno citirao Borgesa, Sartre je dijelio slične filozofske poglede na slobodu, postojanje i ljudsku odgovornost, teme koje se također nalaze u Borgesovim djelima. Borgesova razmatranja o besprijekornoj slobodi i mogućnostima unutar književnih okvira imali su slične paralele u Sartreovoj filozofiji egzistencijalizma.
Filozof Walter Benjamin bio je također pod utjecajem Borgesovih ideja, osobito u vezi s razumijevanjem vremena, povijesti i naracije. Benjaminova ideja o “povijesti kao fragmentu” u određenom je smislu rezonirala s Borgesovim pristupom povijesti i književnosti.
Borghes je koristio reference na druge književnike i filozofe, ističući povezanost svih ideja i djela. Među autorima koje je Borges citirao i čija djela su ga inspirirala, ističu se Edgar Allan Poe, Hermann Hesse, William Shakespeare i Friedrich Nietzsche. Borges je bio veliki obožavatelj Poea, čije je priče o misterijama i zagonetnim svjetovima često koristi kao temelj za vlastita književna istraživanja. Sličan utjecaj na njega imao je i Hesse, osobito u kontekstu ideja o identitetu i unutrašnjem traženju, dok se Shakespeare u Borgesovim tekstovima pojavljuje kao simbol stvaralaštva i dubokih filozofskih razmišljanja.
Filozofija Friedricha Nietzschea također ima značajan utjecaj na Borgesovo razmišljanje, osobito u njegovim radovima koji se bave temama ništavnosti, vječnosti i višestrukih svjetova. Borges nije bio samo pisac, već i veliki obožavatelj filozofije i matematike, a ideje Leibniza o beskonačnosti svjetova također su česte u njegovim tekstovima. Borges je, dakle, kroz svoja djela ne samo citirao, nego je i reinterpretirao ideje drugih autora, stvarajući tako složene narative koji istražuju filozofske, teološke i književne teme.
Njegovi citati, stoga, nisu samo direktne reference na druge autore, već i način na koji Borges koristi književnost kao alat za dublje razmatranje ljudske prirode, vremena i prostora.
Danas bi nam Borghes poručio da pišemo ono što nas zaista uzbuđuje i ne pokušavamo biti originalni pod svaku cijenu, jer pravo književno nasljeđe nije u novim idejama, već u tome kako ih oblikujete. I nikad ne zaboravimo– svaki čitatelj je i sam pisac, jer tumači priču na svoj način.
Nataša Nježić Bublić
