Martina je bila sama u prvoj jutarnjoj smjeni u svojem studentskom klubu. Nikoga nema, a portir Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu je bio pretjerano zadivljen time što ga je zelenokosa djevojka srednjih grudi, plavih očiju i uska lijepa tijela zamolila za ključ od prostorije kluba. Lijepo od njega, no činilo joj se zbilja malo pretjeranim što joj je čestitao na hrabrosti. Bilo kako bilo, sjela je na praznu gajbu postavljenu ispred vrata kluba u velikom betonskom dvorištu i stala motati cigaretu. Pjev ptica na livadi susjednog dvorišta odvojen crvenom betonskom ogradom, bivao je prigušen sve glasnijim nedefiniranim zvukom. Odjednom, brza sjena na nebu ispljune granatu koja je raznesla krov obližnje zgrade skupa s njena tri najgornja kata. Neka vrlo napredna tehnologija progresivnog svijeta za staromodnu Hrvatsku. Razorna poput ludila u moždanoj stanici, a toliko neočekivana i brza da se uzbuna oglasila minutu i pol nakon prvog udara.
Iz prvotne zbunjenosti, Martina je postala prestravljena. Zvukovi brzih aviona glasni kao vodeća gitara, uzbuna kao bas i bubnjanje eksplozija u daljini, tvorile su glazbu smrti (i onda kažu da je dubstep nešto najgore što su čuli). Potrčala je prema predvorju fakulteta koji je bio pod zaklonom zgrade. Nije znala kuda dalje. Još jedna eksplozija je grunula negdje u neposrednoj blizini. Kucanje srca počela je osjećati kao čavao koji joj se zabija u prsa. Kleknula je i pokoreno osjećala zamjenu samokontrole paralizom i klonulošću, koja je funkcionirala kao izmjena nogometaša tijekom utakmice.
-Skloni se! – viknuo je onaj isti portir od maloprije, otvorivši vrata kako bi provjerio da li je djevojka iz kluba u redu.
Vidjevši kako je Martina izgubila svaku kontrolu nad svojim tijelom, potrčao je, obuhvatio je rukama oko ramena i uvukao u zgradu. Odjeknule su tri nove jake eksplozije koje su promućkale kraj kao da je kola. Uzbuna je prestala svirati. Tko se sklonio, sklonio se. Portir je vodio Martinu u podrum. Studio i redakcija TV Studenta bila je potpuno napuštena. Ipak, bila su otvorena drvena vrata s mozaičnom strukturom stakla i naljepnicom upozorenja „Zabranjeno pušenje“. Iako se Martina pomalo pribrala, portir joj je pomogao da uđe prije nego je zaključao vrata. U staroj fakultetskoj kantini koja je služila kao sklonište tijekom Domovinskog rata, nalazilo se nekoliko desetaka studenata koji su došli unatoč egzodusu profesora i drugog fakultetskog osoblja. Valjda im je ovo sklonište bolje od drugih u gradu.
-Ovdje smo sigurni – umirivao je portir Martinu svojim ohrabljujućim osmijehom.
Martini je malo laknulo. S obzirom na portirov starački miris i sijedu bradu, očito je proživio prošli rat pa valjda zna o čemu priča.
Panika se smiruje, ali pitanja se nagomilavaju poput ruševina izvan ovoga podruma. U prostoriji slabog osvjetljenja, isticao se jedan dio ograđen celofanom. Tamo je jedna studentica u improviziranom studiju Radio Studenta prepričavala što se događa na fakultetu. Jedan student je kamerom snimao za istoimenu televiziju atmosferu u skloništu. Svi su zabrinuti, no ne i zbunjeni. Kao da su znali, očekivali i shvaćali zašto se ovo događa. Neke od tih studenata Martina je znala iz viđenja, neke je i osobno upoznala, ali nije baš previše njegovala ta prijateljstva. No, malo dalje, u jednom kutu stražnjeg djela prostorije, polutamnog zbog slabog osvjetljenja, poput kakvog klinca izrezanih žila koji se poistovjećuje s Edgarom Alan Poeom, sjedio je Tom Adir na podu. E, tog rasčupanog mršavog novinara Globala Martina je već malo bolje poznavala. Ista su generacija i popričaju tu i tamo skupa.
Iz napunjenog ruksaka, Tom je izvadio kutiju cigareta. Zapalio je jednu, uvukao dim uz astmatični kašalj i izdahnuo ga uz izraz bebe kojoj se ne sviđa brokula.
-Ne možeš ovdje pušiti! – usprotivio se jedan od studenata.
-A kakve jebene veze više ima? – upitao je Tom vadeći pivu iz ruksaka koji je čini se napunjen samo legalnim porocima. – Ionako smo mrtvi zbog nekoliko idiota, njihovih svađa i ovisnosti o vladanju!
Tada su se svi počeli lagano udaljavati od dotičnog kolege. Portir je sa strane uzdahnuo. Početak je uvijek strašan i može izluditi neke ljude, no nada se da će se momak s vremenom naviknuti na novonastalu situaciju. Ma koliko teška ona bila. Imajući potrebu razgovarati s nekim koga malo bolje poznaje, Martina je prišla Tomu. Cijeli prostor se lagano trese uz povremeni jači potres. Zvukovi bombi ne jenjavaju.
-Zar nisi prestao pušiti? – upitala ga je.
-Da, kako bi živio dugo, kvalitetno i ispunjeno – reče podrugljivim glasom nudeći joj jednu. – Ali sada će me jedino ispuniti šrapnelima.
Martina prihvati cigaretu sjetivši se da je duhan i sve svoje stvari ostavila u klubu. Sranje, možda je sve već otišlo u formi prašine u raznim smjerovima.
-Ne shvaćam. – reče dok joj je Tom pripalio cigaretu.
Ostali su ih gledali s negodovanjem, osjećajući aromu nikotina u zraku.
-Kako su ljudi tako glupi? – upitao je Tom.
-Kako se sve ovo dogodilo? – odvrati mu otpuhnuvši dim.
Tom je pogleda začuđeno.
-Pa zar ne pratiš vijesti? – uvijek ga iznenadi kada netko sa smjera novinarstva ne prati barem one glavne vijesti.
Martina odmahne glavom i uvuče novi dim.
-Odavno sam ih prestala pratiti – reče Martina. -Zadnji put sam ih slušala prije tri godine. Vozila sam se autom.
Tom kimne ohrabljujući je da nastavi.
-Pričali su o masakru gomile djece u nekoj školi u Africi – nastavila je, malo zadrhtavši. – Nisam mogla više voziti, stala sam sa strane i zaplakala.
-Sjećam se tog pokolja.
-I kako si reagirao?
-A onako – slegne Tom ramenima. – Isto kako će i drugi reagirati kada čuju za Zagreb.
-Upravo to. Bio si ravnodušan, hladan. Informacije ubijaju ljudskost. One idu u prilog ovako groznome svijetu.
-Ima nečega u tome – složi se Tom. – No to nije problematika informacije kao takve. Problem je to strukovne norme i mnogih drugih povezanih gluposti.
-U svakom slučaju, nisam željela dopustiti da to dođe do mene. Nisam htjela da me s time…
-Bombardiraju – predloži Tom završetak rečenice uz smiješak začuvši jednu malo bližu bombu.
-Upravo to.
Šutili su i pušili. Prostor se tresao, a razgovori drugih studenata su se iz njihova kuta doživljavali kao pozadinski žamor. Radijska voditeljica je svojim slušalicama škrto ogradila glazbu koju pušta samo za svoj eter. Doduše, pokraj stolice gdje se smjestio portir bio je mali prijamnik (a da i ne spominjemo mobitele koje su svi imali). Međutim, prijamnik je ugašen, a nitko ni ne gleda u svoj mobitel, što je s obzirom na današnje običaje valjda pravi pokazatelj da je ovo samo fiktivna priča. Ili noćna mora. U svakom slučaju, postojao je valjda prešutni konsenzus da je svima pun kurac informacija i da valjda ne žele znati što ih čeka tamo vani. Ne dok se sve trese. Tom je primjetio taj neobični izolacionizam od tehnologije. Otpio je gutljaj pive i stao razmišljati o onom povjesničaru Marku Thompsonu (ne Perković, već jedan Britanac), koji je tvrdio kako su upravo mediji započeli naš prošli rat. Jesu li možda i ovaj?
-I kako se sve ovo dogodilo? – upitala je Martina.
Tom otpuhne dim pomiješan dahom nostalgije i razočaranja u svemir. Potom se zakašlje, a dišni trakt mu se stegne kao proračun za kulturu. Jebem ti cigarete, pomisli. Ispričao je Martini ukratko sve o hladnjenju odnosa Zapada s Rusijom, EU sankcijama, nadlijetanju vojnih zrakoplova, Krimu i još nekim sranjima za koje možemo pretpostaviti da bi se tek mogli dogoditi u bližoj budućnosti, prije ove najglavnije eskalacije. Za nju su u proteklim mjesecima vjerovali da bi se mogla dogoditi, no nisu bili sigurni kada. Ipak, oni koji su mogli, dali su petama vjetra negdje van Europe. Tko zna hoće li dobivati isti ili gori tretman od izbjeglica kojima je cilj bila Europa?
-I svi se preseravaju kao nekakve mesije i sveci, a svi imaju svoje svjetle i tamne strane – zaključi Tom o svjetskim političarima.
Martina se zamisli. Žalila je što ne prati vijesti. Možda bi doista postala hladnokrvna kučka, ali barem je stvari ne bi ovako iznenadno dočekale. Poput nekog jumpscarea u hororcu. Možda bi se i stigla nekako pripremiti, ili bi našla neki način da se nosi s time, ili bi je praćeni postepeni razvoj događaja, jednostavno naučio na to kao rutinu koja je dio života.
-Bogme, ako si mogao pretpostaviti da će se ovo dogoditi, sigurno ti je i bilo lakše, barem u neku ruku, zar ne? Više si cijenio vrijeme koje imaš u miru ili tako nešto.
Tom je pogleda širom otvorenih očiju, kao da mu je rekla da će napraviti valjane papire za Novi Zeland od uvojaka svoje kose i bljuvotine.
-Znanje je moć, zar ne? – upitala je pomalo zabrinuta njegovim pogledom.
-Znanje je kurac! – vikne Tom.
Svi su se okrenuli prema njemu nelagodno, malo zastrašeni njegovim reakcijama. Tom je bio na rubu ludila i svjestan toga. Želi znati, uvijek je želio znati. Zato se i htio baviti novinarstvom. Nastojao se uvijek informirati i cijenio je tuđe znanje. Obožavao je znanje, tražeći ga kod sebe i drugih. I baš zato, jer želi znati zbog čega treba znati, premda retorički, upitao je ljude čiju je pozornost zahvatio:
-Kakva mi je poanta znati da se nešto događa, ako također znam i da na to nemam utjecaja?
I s tom misli za kraj ovog neugodnog druženja, poput školskog zvona, odsviran je kraj uzbune, a kolegij je raspušten. Portir je kratko pričekao prije nego je otključao vrata.
