(O putujućem pripovjedaču, perzijskom nacionalnom epu, o neposrednosti i srdačnosti ljudi i o tomu što je između pustinje, vode, i neba)
Izlazimo iz Hafizova vrta. Vani je još veća gužva. Sada oko lika koji nešto priča, pritom glumi. Razmahao se, trči s jednog kraja na drugi, zaustavlja se, govori, maše rukama kao da se mačuje. Bit će da je riječ o kakvom ljutom boju. Postariji, podsjeća na putujuće pripovjedače kakve se diljem orijenta moglo naći kako na trgovima pripovijedaju za koru kruha i nekoliko novčića. Lako moguće da priča o borbi Rostama s nemani, prikaz što smo ga vidjeli na mozaiku iznad ulaza u širasku Citadelu. Odjeven je u bijelo ruho poput zoroastrijanskih svećenika, razlika je jedino u tomu što na glavi ima crnu, a ne bijelu kapicu. Ispravno sam naslutila o čemu je riječ: govorio je iz Firdusijeve Šahname (Knjiga kraljeva), perzijskog nacionalnog epa. Firdusi je s radom na tom zapisu u počeo 980. Niže isprepletene mit, legendu i povijest, u poetskom obliku, dvostruko dužem od Homerovih epova, koja seže od mitskih velova stvaranja svijeta, do arapskog osvajanja perzijskog carstva.
Na odlasku još fotkanja. Ljudi su neposredni i srdačni. Ni djeca, i ona mala, nemaju nikakvih problema s uspostavom kontakta, ili dodirom, dakako pod ponosnim okom roditelja. Prilazi nam i jedna tinejdžerica. Na perfektnom engleskom pita me odakle dolazimo, gdje smo sve bili, kamo još idemo i sviđa li mi se njezina zemlja. U iranskim školama, a imaju javne i privatne, engleski uče kao prvi strani jezik. Još par fotkavanja i jurimo za grupom. Sljedeća znamenitost je grob Saadija.
Ovdje je gužva daleko manja. Uz Firdusija i Hafiza, Saadi je najveći srednjovjekovni pjesnik i mistik Perzije. I ovdje posjetitelji čitaju iz njegovih djela „Bostan“ i „Golestan“. „Golestan“ je putem prijevoda, u 18. st., dospio i u europski kulturni prostor gdje je u to vrijeme okretanje orijentu postala pomodna pojava i.o. kod Voltairea, Diderota, pa čak i u fiktivnim izvješćima iz Perzije kao što su Perzijska pisma Montesquieua. Njemački romantizam s Herderom i Goetheom, već sam spomenula.
Sunce prži nemilo. Već smo iscrpljeni, jedva čekamo hotel. U vrtu hotela popijem u miru kavu prije večere, da promislim i posložim sve što sam vidjela i doživjela. Program je intenzivan, stoga mi je s vremena na vrijeme potrebna osama. Ujutro nas čeka najljepši širaski vrt Eram, pa sat vremena vožnje do Perzepolisa.
Pišem i razmišljam kako je u mom jarunskom kvartu u Zagrebu nekoliko stupova javne rasvjete oblijepljeno oglasom”Siječem drveće“, ispod toga listići s brojem mobitela. Možda je moglo i pisati „Obaram stabla“, što bi imalo sasvim drugačiju konotaciju, barem u mojim ušima. Pogotovo po povratku iz Irana gdje sade k’o mahniti, gdje god stignu i gdje god stane. Ako ne stane, onda sagrade zidić pa po njemu objese tegle s cvijećem, pogotovo u pustinjskim gradovima Širazu i Yazdu.
Kako se sve to održava i navodnjava? I tomu su se dosjetili. Odavno. Tisućljećima ranije. Sistem navodnjavanja Kanat, rasprostranjen po cijelom Bliskom i Srednjem istoku, vuče podrijetlo iz Perzije, zemlje bez velikih rijeka i s puno pustinjske visoravni. Ta tehnika gradnje spremnika i podzemnih vodenih kanala proširila se, kao i mnogo toga drugoga, ključnom arterijom za razmjenu roba i ideja – Putom Svile. Perzijski Kanat pod zaštitom je UNESCO-a.
Između pustinje i vode: Perzijski vrt.
Najstariji očuvan pripisuje se Kiru II., ostaci se nalaze se u Pasargadeu, glavnom gradu ahmenidske Perzije prije no što ga je Darije Veliki krajem 6. st. pr. Kr. premjestio u Perzepolis. Perzijski vrt zadana je kompozicija, slijedi određene smjernice. U toj zadanosti ključnu ulogu imaju sunce, sjena, voda i pavilion. Vodotocima je podijeljen četiri dijela, a sastoji se od unutrašnjeg i vanjskog vrta što simboliziraju unutarnji i vanjski svijet. Rilke u svom sonetu opjevava vrtove Širaza i Isfahana, “vrtove u staklu“, statične kao pjesnički topos. Međutim, pri sadnji je važno predvidjeti efekte svjetlosti i sjene, šare, arabeske, promjenjivost, dinamiku koju unosi pad sunčeve svjetlosti. Četiri vodotoka, prema zoroastrizmu, stoje za četiri elementa: vodu – vatru – zemlju – zrak.
Perzijski vrt odraz je kozmičkog vrta, slika raja. “Sve dok imaš vrt, ne treba umrijeti da bi se dospjelo u raj“, kaže poslovica. I odista, riječ raj (engl. paradise, njem, Paradies), potječe od avestijske riječe pairi-daeza, na perzijskom pardes. Zanimljivo je kako tri, zapravo četiri, ako se uvjetno uzme i zoroastrizam, monoteističke religije, a sve su nastale u pustinji, raj zamišljaju kao vrt. Mjesto čežnje i nadahnuća. U islamskoj mistici simbolizira dušu, duh, srce i biće.
Rano je jutro, kristalno, prohladno. Vrt Eram upravo se budi. Prilika u tišini zastati i diviti se obavijen mistikom igre svjetla, vode i sjene. Odmičem među zelenilo, ne želim ništa slušati, ne sada. O povijesti vrta i njegovim karakteristikama mogu se informirati kasnije. Sada želim samo udisati, šetati, sjediti na suncu i shvatiti:
Perzijski vrt, vrt je pretočen u molitvu.
Devet Perzijskih vrtova diljem Irana nalaze se na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine.
