(O tomu kako se mladi zabavljaju, o začinima, iranskoj kuhinji, i zašto Iranci imaju vremena za uživanje)
Dan je vruć. Busom se vozimo kroz grad u smjeru restorana. Duge noge i ljubaznost suputnika u grupi priskrbili su sinu i meni tijekom cijelog putovanja prva sjedala u autobusu, tako da imamo panoramski pogled. Sve glavne ulice obrubljene su drvoredom. Ispred nas gužva k’o da se pola Teherana uputilo u istom smjeru. A izgleda da jest. Ispred nas, u koloni automobila, četiri auta se pomiču nastojeći ostati paralelno po dva u obje trake, prozori su otvoreni, ispružene ruke vitlaju maramama i majicama. U Iranu nema javnog partijanja, noćnih ili disko klubova. Može se partijati, ali kod kuće. Međutim, mladi se skupe, natrpaju u aute, puste muziku do daske, i vozaju se gradom. Ne znam goni li ih vjerska policija, jer i to imaju. No dojam je da se sve više žmiri na jedno oko.
A život uvijek nađe načina.
Bus nas ostavlja na okretištu i dalje se, raspodijeljeni na taksije, probijamo do podnožja teheranske kućne planine: u dio grada zvani Darband gdje su smještena brojna izletišta, kao nekoć podno Sljemena. Zadnji dio do restorana idemo pješice uz ulične prodavače svakojakih đakonija: zelenih badema, pistacija, alve, kukuruza, kebaba, sok od nara.
Pomislilo bi se da su iranski bazari puni začina, kao što ih znamo iz Istanbula ili arapskih sukova. Međutim ne, barem ne tamo gdje smo mi bili. Imaju dućane sa začinima. Puno zelenih začina, najviše sušene metvice, bosiljka, majčine dušice, kopra, zatim šafrana i korijandra. S druge strane pak raznih mješavina curryja, kukurmu, očito indijski utjecaj, dok slatko kisele okuse dobivaju dodatkom soka limete ili šipka.
U iranskoj kuhinji pretežu riža i povrće. Najfiniju, mirisnu basmati rižu, uzgajaju u samom Iranu. Sprema se sa šafranom, ili mješavinom začina i grožđicama, pirja na podlozi krumpira ili kruha, ili spravlja kao pilav s dodatkom piletine, mahuna, mrkve. Što se tiče mesa, kreativnost se drži u granicama kebaba (kebab je sve što je s roštilja) i ćufte u umaku od rajčice, da bi se razmahala kada je riječ o juhama, umacima, varivima, povrću općenito. Juhe su guste, čorbaste, povrtne, obično uz dodatak ječma ili slanutka. S patlidžanima, tikvicama, rajčicama čine čuda, a uz sve osim juhe jede se gust jogurt. Nemaju kruha poput nas, već beskvasni, tanki kruh (nan). Ostaje mi u sjećanju i njihova salata, mišancija listova mladog špinata, salate, lista peršina, lista korijandra, i pera mladog češnjaka.
Iranska kuhinja balansira vruće i hladno, čime se ne misli na temperaturu namirnica već način djelovanja na ljudski organizam. Još od zoroastrijanskih vremena, i utjecaja Indije, svakoj se namirnici pripisuje zagrijavanje ili hlađenje. K tomu, vrijede zapovijedi islama, stoga nema svinjetine, proizvoda koji sadrže krv, a ni alkohola. Iranska kuhinja je intenzivna i zahtijeva puno vremena. Hrana je u njih umjetnost i umijeće pa se na takav način i celebrira. Kuha se sporo, i jede se sporo. Što nije ni teško, vele uz smijeh, uz tolike praznike, samo se nakuhavamo.
Naime, njihov službeni kalendar je Perzijski, što ga je usavršio Omar Hajjam, pjesnik, mistik, matematičar, astronom i astrolog, čiji život u svojoj romanesknoj trilogiji sjajno opisuje Dževad Karahasan. Seldžučki sultan Malik Šah I. dao je 1073. sagraditi observatorij kako bi Hajjam sačinio sunčev kalendar prema kojem je sada godina 1397. Drugi kalendar je Arapski (islamski) lunarni kalendar. Njega se koristi za određivanje vjerskih blagdana. Treći kalendar je naš, zapadnjački kalendar, kojeg koriste da se ravnaju prema ostatku svijeta. Pa kad se sve to sastavi! Svi praznici i blagdani kalendara….
Iranci vole uživati u životu, ljepoti, umjetnosti, i hrani. Kant ih je nazvao Francuzima orijenta. Jel’ to mislio kao kompliment? Nisam sigurna. Pada mi na um film Babettina gozba. No, u svakom slučaju: touche!
Umorni, jedva čekamo hotel (još nismo shvatili što je pravi umor).
Sutra nas čeka let na jug -Širaz.
(nastavlja se)
