Ova sadržajno raznorodna knjiga ima dva dijela – prvi okuplja eseje različitih tema, od današnjega „kulta svjetine“ u korporacijskoj i reklamerskoj civilizaciji do putopisno-reportažnih lepršavih tekstova o Londonu. Dakle, ima eseja od filozofijskih do urbanih, no za sve je karakteristična sinteza doživljaja i refleksije, introspekcije i slikovitosti, uz vrlo doziranu citatnost. Drugi dio knjige obuhvaća opsežne intervjue koje je autorica vodila s Ivanom Aralicom, Marinom Šur Puhlovski, Ratkom Cvetnićem, Hrvojem Hitrecom i Dubravkom Jelačićem Bužimskim. U tim intervjuima ne daje se samo slika stvaralaštva pojedinih autora, nego i široka slika hrvatske književnosti, pa i društva, još od prve polovice prošloga stoljeća, kada su naši ljudi iz dalmatinskoga zaleđa odlazili „preko bare“ trbuhom za kruhom (što se tematizira u intervjuu s Ivanom Aralicom, a u povodu izlaska njegova romana Farrell, slojevite priče o hrvatskoj emigraciji u američkom industrijskom gradiću). Ovi su intervjui, osim individualnih spisateljskih portreta, pregled književnih generacija od borgesovaca do danas, pregled različitih poetika, oni su slika književnosti u socijalizmu i na današnjem tržištu, podsjetnik na naše stare kavane, listove za kulturu, na novinarstvo, film i teatar u pojedinim razdobljima itd.
Eseji u drugom dijelu knjige bave se različitim kulturološkim fenomenima, ponajviše književnim temama, ali i civilizacijskim, filmskim, glazbenim i slikarskim, uz pregršt primjera koji svaki tekst čine dinamičnom, otvorenom, a ne zatvorenom, monotonom strukturom. U probleme se zaranja s umjetničkog, društvenog, psihološkog, pa i spisateljskog aspekta. Najšire rečeno, riječ je o esejima (ili esejističkim prikazima knjiga) koji daju multimedijsku panoramu pojedinih razdoblja svjetske kulture. U prvom tekstu Kult svjetine autorica obrađuje današnju fenomenologiju mase, odnosno daje „kratku povijest“ urušavanja ničeovske stvaralačke, uzvišene individue i početak trijumfa gomile, pokazujući kako je svijet, koji je nekada bio objekt spoznavanja, postao objekt trošenja i uživanja. U drugom tekstu autorica piše o važnim govorima nobelovca Gabriela G. Márqueza, otkrivajući i najvažnije dimenzije njegova djela, posebno romana Sto godina samoće u kontekstu kolumbijskih bajki i mitova. Treći i četvrti tekst posvetila je legendarnome Milivoju Solaru i Dunji Detoni Dujmić, rijetkim teoretičarima i kritičarima koji poput ronilaca zalaze u estetsko tkivo teksta, nasuprot mnogim današnjim kritičarima koji mahom govore o dramatičnom ili populističkom kontekstu (nasilje u obitelji, feminizam itd.), a manje o tkanju pripovjedne čipke. Valja istaknuti i prikaz velebne knjige Viktora Žmegača Strast i konstruktivizam duha (Temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća), u kojem autorica podcrtava originalna Žmegačeva komparatistička istraživanja kao što je npr. utjecaj nijemoga filma na Kafku (u čijem djelu također nema boja) ili usporedba apsurda u Buñuelovim filmovima i Kafkinim novelama. Kada smo već kod filma, Žmegač spominje i esej Georga Lukácsa Razmišljanja o estetici kina (1913.), prvi pojmovni temelj filmske poetike koja je (kao i druga Lukácseva djela) pala u drugi plan zbog njegove popularne knjige Teorija romana. Autorica prenosi i druge sjajne Žmegačeve komparatističke metode, pa kao primjer simultanizma u 1910. godini zapisuje „U Münchenu nastaju prve dosljedne apstraktne slike, u Beču se skladaju prve kompozicije koje odlučno prekidaju s tonalitetnim sustavom (Arnold Schönberg predvodnik je nove Bečke škole), u Münchenu godinu poslije izlazi knjiga Kandinskog O duhovnom u umjetnosti, koja već sljedeću godinu doživljava drugo i treće izdanje. Kandinski tu materijalistički svjetonazor naziva „noćnom morom“ i postavlja temelje apstrakcije, maštanja boje i oblika, što apstrahira svijest poput glazbe. U to vrijeme poznata je u filozofiji fenomenologija Edmunda Husserla, svijet intersubjektivnih ideja, svijet poniranja u temeljne predmete svijesti poput ideje trokuta i crvene boje – ta objektivizacija čiste duhovnosti vrlo je nalik apstraktnom slikarstvu. Igor Stravinski, zemljak Kandinskog, sklada 1910. balet Petruška, a tada se počinju proizvoditi i prvi cjelovečernji filmovi. Virginia Woolf u svom eseju o modernoj prozi (1919) ističe da su osjetljivi europski duhovi tu godinu doživjeli kao podmukli potres ili nevidljivi znak na zidu vremena.“
Slijedi esejistički prikaz knjige Krešimira Nemeca Gospodar priče (Poetika Ive Andrića) u kojoj autor podrobnim književnim analizama svih autorovih djela, prvi puta uvjerljivo „depolitizira“ našega nobelovca. Autorica potom piše o knjizi Franza Kafke Pripovijetke i prozni fragmenti u kojima ovaj slavni pisac već u svojim prvim, javnosti nepoznatim pričama, anticipira svoj „preobražaj“ i druge motive apsurda i otuđenja koje poznajemo iz školske lektire. Tu je i važan tekst o nestajanju novinskoga pisca (odnosno nostalgičan prikaz knjige Srećka Lipovčana Mediji – druga zbilja?) tj. povratak u vrijeme kada su mediji držali do novinarskih vrsta, do jezika i do razdiobe važnoga i banalnog. Autorica uspoređuje novinarstvo nekada i danas, profesionalno novinarstvo i današnje površno i prepisivačko, koje ukida i rubriciranje te sve trpa pod lifestyle i showbuzz, stvarajući od svijeta jednovrsnu zabavnu arenu u kojoj smrt i trač stoje pod istim nazivnikom. Esejistički dio knjige završava autoričinim flâunerovskim šetnjama po nekim dijelovima Londona (Camden Town, South Bank itd.), usporedbom viktorijanskoga i modernoga luksuznog svijeta, koji stoje uz bok jedan drugome, kao i dočaravanjem različitih kultura na svakom koraku ovoga disperzivno zaigranoga multikulturalnog grada. Tu je i tekst o nekim izložbama u slavnoj galeriji Tate Modern, primjerice tekst Dalí i film, u kojem autorica komparira neke prizore ekscentričnoga nadrealističkog slikara s prizorima iz nekih Hitchcockovih filmova i filmova drugih klasika.
Lada Žigo Španić napisala je sedam romana, dobitnica je Nagrade Europske unije za roman Rulet (koji je do sada preveden na pet jezika), a kritike i eseje piše tridesetak godina, za razne kulturne priloge i časopise. Svojim esejima autorica održava živost ovoga žanra na našem malom tržištu koje su osvojili popularni romani, self-help literatura i drugi pomodni sadržaji. Očuvanje tradicije eseja jest i očuvanje nasljeđa znanja, promišljanja i komparatističkoga istraživanja, što je veoma važno u eri futurističkoga digitalnog Tehnopolisa u kojem se sve čini trenutačnim i dostupnim, pa prošlost kao da sve dalje odmiče od sadašnjosti. Autoričin je stil narativan, njezini su tekstovi intelektualni i ilustrativni, kako bi čitatelj bio uveden u svijet o kojem se piše. Ove eseje (i intervjue) mogu čitati i oni kojima književnost nije uska struka, ali vole misliti, promatrati, lutati, učiti, odnosno putovati svijetom u interijeru.
