Napomena: Ovaj tekst sam odlučio napisati iz potrebe za novim, odnosno jasnijim definiranjem i objašnjenjem Praznine i onoga što se naziva Ništa. Već dugo vremena smo u nedoumicama sa izricanjem onoga Praznog, u nemogućnosti pravilnog odnošenja prema onome nepostojećem. Često nailazim na tekstove koji se žestoko trude da bi zahvatili tu Prazninu, koji se bore sa njezinom ispraznom ‘’ cjelovitošću ‘’; i na kraju krajeva sa samim problemom izricanja tog Ničeg. Problemi se pojavljuju na više razina; na onoj filozofskoj, filološkoj ( lingvističkoj ), i na onoj koja je možda najteža za osvojiti i samim time promijeniti njenu svijest — onoj društvenoj, svakodnevnog života i odnosa prema njemu samom. Stoga sam odlučio, u nadi da ću uspjeti pojasniti i redefinirati pojam same Praznine, napisati ovaj tekst. Jasno da on ne odgovara na cjelokupnu problematiku same materije, no možemo ga shvatiti kao jedan kratki manifest onoga što nadolazi, onoga što se i što bi se trebalo promijeniti.
Misao, odnosno metodu koju ću ovdje nastojati opisati je veoma apstraktna i nailazim na velike teškoće pri njenoj artikulaciji. Na mnogim mjestima misli će djelovati veoma ne koherentno i čak kontradiktorno, no pokušati ću ih složiti u čim jasnijem redoslijedu.
Za početak bi istaknuo da se prvenstveno radi o metodi spoznaje. O do sada, koliko mi je poznato, ne razrađenoj i čak ne “otkrivenoj” metodi. Jasno da ona nije nastala a priori, već da je uvjetovana različitim teorijama i mislima koje su mnogi prije mene već izrekli i mislili. Ona je samo jedan do sada ne ostvaren potencijal ( ovdje govoreći o potencijalu, želim naglasiti da ga ne pojmim u idealističkom smislu i da se moja misao želi odmaknuti od idealizma koliko god je to moguće ). Ta metoda je novi način na koji bi mogli spoznavati i koji bi nam mogao biti od iznimne koristi u ovo (post)moderno, fragmentirano doba. Također, htio bi navesti da je bitno ovu metodu shvatiti kao materijalističku, kao nešto što tek može služiti, ako se odmakne od ontologije. Ova metoda će biti samo tumač, a ne cijeli sistem, odnosno način filozofije kakva je to dijalektika kod Hegela ili pak fenomenologija kod Husserla.
Iako ova metoda, polazi od točke shvaćanja realnosti kao sinteze empirijskog, materijalističkog i osjetilnog shvaćanja svijeta, ona bi na duge staze, trebala rasvijetliti, put ka ontologiji koju ću ukratko izložiti u narednim redcima.
No, iako sam naveo da bi mogla poslužiti kao put ka ontologiji koju zastupam, ona prvenstveno treba dati novi dah teoriji spoznaje, treba potaknuti na daljnje razmišljanje, i prije svega ponovno utvrditi mjesto čovjeka u svijetu, a samim time i morala, i etike, koji su neodvojivi od čovjeka — tu — bitka ( onoga što on nedvojbeno jest ), te dati, pokušati osigurati ponovno čvrsto središte čovjeka u svijetu i osigurati njegov način shvaćanja istog.
Problem na koji ova metoda i samim time njena artikulacija nailazi je problem jezika. Jezika kao alata, jezika kao aparata, mehanizma kroz koji razmišljamo, mislimo, i shvaćamo.
Tu bi se bilo dobro osvrnuti na Wittgensteinovu misao, da sve što se može reći, može se jasno reći, a da ono što je onostrano, ne izrecivo je besmisleno; kao i većina filozofije, kako on to izražava.
No tu se nikako ne mogu složiti s njegovim tvrdnjama, jer jezik je alat koji svakodnevno moramo pobjeđivati, nadilaziti i nadograđivati, a ne ga shvatiti deterministički i pustiti da on nama vlada i da budemo njegovi zarobljenici. Jer i on je tijekom povijesti mijenjan i prilagođavan potrebama čovjeka i društva. Doduše ne razvija se u sebi, kao Kantov duh, niti izvana kao Hegelov, već materijalistički, nadogradnjom, promjenama baze, i ostalim čimbenicima koji su uvjetovani, no teleološki puko slučajni i bez ikakve nužnosti.
Stoga, iako će ove misli biti apstraktne, izreći ću ih koliko mi jezik bude dozvolio jasno.
Početi ću s izlaganjem misli koje su me vodile k mojoj metodi koju ću u sljedećem odlomku pobliže objasniti primjerom i također ju imenovati.
Ideja, odnosno svijest je ništa drugo do materijalni kognitivni višak. Svojevrsna usporednost s ekstazom. Samo što je ideja materijalistički prilagođenija ljudskoj, biološkoj potrebi reprodukcije svoga života i sredstava za njega potrebnih. Ideja je slično kao i ekstaza, neobjašnjiva, no neodvojiva od čovjeka. Čovjek je naviknuo na nju, jer je tijelo tako podešeno da mu ona ne izgleda kao nešto mistično. Spoznaja se može vršiti na više načina, no činjenica je da su svi načini spoznaje do sada bili pozitivni. Ali zašto jedan ne bi bio izričito negativan?
Jasno, on bi bio svojevrsna antiteza jer bi podrazumijevao pozitivu, tj. tezu, koja je nužno pozitivna; no zamislimo da ta negacija prolazi kroz treću antitezu, tj. antitezu antiteze koja bi bila apsolutno negativna, koja bi tvorila krajnje negativno kao spoznajnu mogućnost. Ona bi bila također rasvjetljivala slobodni samostalni predmet.
To jezik, kakav je trenutno teško može izraziti, i često će se upadati u nesporazume kako tu Negaciju označiti, no možda za početak pridavanje određenih sufiksa ne bi bilo toliko ne pragmatično rješenje.
Ovdje dolazi malo problematično izražen paragraf.
No izražavanje te metode i sama fonetika koja bi djelovala kao označitelj, za potrebno označeno i nije toliko bitna jer se ne radi o ontologijskoj istini, već samo o jednoj svjetovnoj metodi. No, obzirom da je namijenjena isključivo za ljude, s vremenom bi u uporabi postala savršeno jasna i pragmatična.
Ona ne bi bila krajnji alat, nego samo metoda ka novom sustavu, ka novoj reinterpretaciji kaosa, kao početnog načela. A nije bitno što uistinu Jest, ako se mi ne ponašamo kao da to jest. Čovjek je centar, jer je jedino sposoban gledati s svoje pozicije, i bitno je ono što se u njemu lomi. Stoga bi negacija negacije služila kao pomoćno sredstvo spoznaje, dok se ne dođe do novog shvaćanja ili prihvaćanja života kao apsurdne, neobjašnjive, kaotične “mase” koja je u stalnom kretanju, no bez ikakvog počela, nužnosti. Sve je puki slučaj koji je ne apsolutni Slučaj, jer slučaj kao takav ne može biti predmetan, niti idejan, niti nužan, determiniran. On ( Slučaj ) je apsolutni Bitak. Ali, ni da se dođe do prihvaćanja te tautologije, ona ne bi imala posljedica ukoliko ne bi bila moralna, i etička realnost. Za čovjeka je bitno da je istina — moralna, etička stvarnost, jer jedino tako može djelovati sukladno njima ( stvarnosti i čovjeku ). Za čovjeka, napravljenog kakav već je; urođeno, determinirano je da djeluje. Da se giba, jer on bivstvuje. A bivstvujuć je u gibanju. Plus što je čovjek i fizički određen, namijenjen da se giba. I bez obzira na apsolut mora se uzimati u obzir čovjekova perceptivna, osjetilna realnost. Jer i ona je tvorac njegova djelovanja i njegova Svijeta.
No negacija negacije služi kao jedan krik, kao alat za izlazak iz krize, svemoguće i sve vladajuće fragmentiranosti koje danas vladaju. A to uvelike i proizlazi iz potpuno krivog shvaćanja Derridine dekonstrukcije, i ogromne političke ideološke propagande nad slavljenjem individue i potpune slobode ( koja je na ideološkoj razini samo prividna) koja je dana čovjeku. Potrebni su čvrsti temelji današnjem čovjeku za ponovnu uspostavu sigurnosti; i na kraju ponovnog humanizma koji danas, ako uopće i postoji, je sve, samo ne humanizam.
Negacija negacije
Teoriju spoznaje čine empirizam, racionalizam, iracionalizam, intuicionizam, kriticizam i senzualizam. Volio bi dodati i skepticizam, koji je najbliži mojem pokušaju, no i on je pozitivna “kategorija”, pozitivna metoda, jer je u najgorem slučaju ravnodušan, a ipak nije apsolutno negativan. On pretpostavlja. Ove metode podrazumijevaju postojanje, pretpostavljaju i polaze od točke da je njihov predmet spoznaje postojan i stoga su pozitivne, neovisno o načinu na koji doživljavaju odnosno objašnjavaju spoznaju, predmet, razvoj, kretanje.
Moja metoda Negacije je odvojena od istine svijeta. I ona bi se mogla protumačiti da na kraju tvori pozitivnu kategoriju, ali to je samo zbog već ustaljenih, naučenih znanja i shvaćanja logike i prirode našeg jezika koji je u osnovi pozitivan.
Na primjer:
– Ne misliti — kao suprotnost od — misliti — nije jedan pozitivan fenomen koji se prikazuje negativno.
Tu ne treba shvatiti izraz — ne misliti — kao jednu bit stvari, jednu tautologiju koja je u svojoj osnovi zapravo pozitivna , već kao; i isključivo, stanje Praznine.
On je negativno stanje, kao ono apsolutno negativno; na kraju krajeva kao ne bivstvujuće.
Ali zbog našeg sadašnjeg shvaćanja jezika i logike, potrebno je proći kroz “pozitivnu kategoriju”. Na primjer, potrebno je proći kroz izraz — ja mislim -. Razmišljamo na način da ćemo kao protu argument ove teze koristiti argument da kako je onda uopće moguće misliti tu prazninu. No to spada onda u ontologiju, što moj metod ne namjerava.
No, kada bi ju pak išli objasniti onda bi ju ovako artikulirali: Ona je sama praznina, jedan Negativ, koji je u krajnjoj instanci Ne bivstvujući, koji nema sadržaj, oblik, formu i predmet.
No također, s obzirom da je ova metoda prvenstveno spoznajna, a to dakle znači i jezična, onda ona posjeduje mnogo, zapravo posjeduje jednako mnogo znakova tj. označitelja koliko ih ima u jeziku.
Svaka Negativna Praznina odgovara jednom označenom u jeziku.
Ona nije ontološka i nema pretenziju otkriti Bitak, već samo rasvijetliti i osigurati postojeće, realno; i na kraju svega omogućiti lakšu, novu i korisniju spoznaju.
Metodi sam dao ime — asindetizam -, koji dolazi od grčke riječi ( asyndetos = nepovezano ).
Asindetizam označava i uočava Praznine kao krajnje ne bivstvujuće, kao ono odvojeno i nepovezano sa bivstvujućim.
Filozofi su do sada tumačili svijet, neki su ga pokušali mijenjati, ali cilj ga je raščlaniti.
Cilj je odvojiti Praznine, ono krajnje Negativno kao “nešto” bez mogućnosti povezivanja s bivstvujućim i napokon se okrenuti samo postojećem kao jedino bitnom za čovjeka — tubitak. Za čovjekovo osamostaljenje od ne postojećeg, za jednostavnije baratanje jezikom i lakše shvaćanje i raščlanjivanje svijeta.
