Izbor iz knjige Kao kiša u japanskim filmovima, Sarajevo 2017.
NA KLUPI U PARKU DJEČACI LJUBE DJEVOJČICE
A na televizoru njihovi roditelji ostavljaju krvave tragove
Prošlosti izvikujući sveta
Imena Svojih i strašna imena Drugih
Jedna starica sa štapom ispod oka poglèda
Ljubavni par
I smješka se. Vrane pored rijeke
Gospodski šeću svoja lijepa tijela
I sunce po svakom baca blagoslove
Čekam da naiđeš s posla. Umorna sam
I neko me je danas opet povrijedio do bola
Treba mi utjeha za moju poznu mladost
Punu Naših i Njihovih
Punu oskudice u ljubavi i vjeri
Vjetar vitla lišće oko klupe na koju moje tijelo
Želi da legne i prepusti se miru oktobarskog dana
A moj duh uspravno sjedi prepun jeseni
Poput gospođe s tašnom u krilu na nepoznatoj stanici
Samo me srce i kostobolja nisu napustili
Ugledam te kao tačku u daljini
I znam da si to ti iako mi debela stakla naočara
Ne pomažu da svijet vidim jasnije
Jasnije vidim samo tebe
Koji rasteš u mojim očima
Rasteš i bližiš mi se
S najlon vrećicom u kojoj
Uvijek ima kestena s jeseni
I zumbula s proljeća
Moj se štap raduje
Što ćeš mi ga baš ti pružiti
Kad nježno me odigneš s klupe
I povedeš
U avanturu velikih kuhinjskih čuda.
A ČIJA SAM JA? LJUBAVNA ILI DRŽAVNA?
I.
Moja mama je dugo godina pričala,
ne četrdeset koliko je provela
sa mnom, nego i
pedeset i šest koliko je bila s tatom, pa tata
odustao − uh, hoću reći, nije tata odustao
tek onako nego je umro, napokon − uh,
to jest nije napokon umro nego ga je
napokon strefilo da umre, jer jako se
trudio u tom smislu − uh, ma ne napokon
nego iznenada, a napokon jer je stalno govorio:
ma napokon, živio ovako ili onako, svakom dojde
smrtna vura, i tata je baš pretjerao
jer je smrtnu vuru dozivao životom svojim
ihihi, a eto meni nikako ne polazi za rukom da mi
u glavu dođu izrazi za moga tatu i moju mamu;
kakvi su bili
kad su bili, jer ja znam ja sam ih gledala
kakvi su bili kad su bili ooo Bogo moj
kakvi su bili kad su bili, i znam
kako je nama bilo kad smo bili kad su oni bili – uh,
evo se petljam u kučine zbunjenih riječi, i ne
znam kako izaći odavde a ne povrijediti
ranu gdje spavaju
tata i mama,
dva cvijeta u bostanu rasla…
Nego, bi li mi neko, onako, pomogao
književno da se nekako izrazim, da
neku ljubavnu pjesmu o njima,
kao za nekakvo takmičenje sastavim, eto….
al’ da mi ne barne ko slučajno, kao ni u oko,
u tu čistu vodu njihovu koju pijem,
u sjećanje na tu vodu bistru ljubavi njihove,
na one godine u onoj državi, kad je
mene bilo malo a svega
drugoga mnogo, kad su mama i tata
bili tu, i bili moji, i gledali se onako
ljubavno i udarnički
ispod srpa i čekića
zatim samo
ispod srpa
a onda samo
ispod čekića
što u mojim udara sljepoočnicama
teško i samrtno, kao snajper u Sarajevu 1993.
Sarajevo, februar 2009. godine
A ČIJA SAM JA? LJUBAVNA ILI DRŽAVNA?
II
Prošla sam jučer – sporo i nesigurno jer nema tebe
Da se oslonim i držim te nespretno za ruku dok škiljim
U visinu prema škrtom novembarskom suncu –
Pored naše škole: nekad je ta zgrada
Bila drugi dom obećanje budućnosti i ljubavi
S podovima premazanim kolomašću
S velikim mjedenim zvonom u ruci podvornika
Koji je pipkao curice u mraku hodnika
I s Kraljicom peći koja nas je gušila u studenim
Jutrima punim komunizma i otpora
Kapitalizmu i crvenoj buržoaziji
Šta je ostalo od svega? U nama? U državi? U svijetu?
U nama koračnice, u nama
Drug Tito ljubičica bijela plava
Krvava spava
U državi naša krv i njihovo tlo
U svijetu kapitalizam i žal
Za crvenom buržoazijom – ta sjećaš se, bili su tako
Zgodni dok su propovijedali komunizam solidarnost
Radnička prava samoupravljanje, a kupovali su
Čak donje rublje po talijanskim buticima
Ostavljajući svome narodu šuškavce i Trst
Pruge i dugove, duge i pragove na kojim smo se ljubili
Dok voz Sarajevo-Pale ne vrisne na putu u bolje sutra
Pa ostalo je, dušo, ostalo je
Još samo da te svaki dan gledam s udarničkim žarom
I da ti rukom preko ulice dajem znak: Hajde, idi,
Idi već jednom na tu partiju šaha, mogu ja i sama do pijace
Barem jednom sedmično
Stići.
Sarajevo, februar 2014.
PORUKA NA TELEFONSKOJ SEKRETARICI
Pa ti nisi normalan
Ja ljubomorna na R.?
Ma kakvi!
Pa poslije toliko godina, pobogu si,
Ti si moj a ona sirota ostala sama
Kako da budem ljubomorna?
Daj pusti pa to je smiješno
Ljubomora je prostačka osobina
Primitivna i ni nalik meni
Ja sam gospođa
Stišani mirni Vezuv
Pojma ti nemaš dragi moj
Možeš sanjati njene ruke njenu kosu
njene grudi, sve organe napokon, izvoli sanjaj
Hoćeš?
Samo se ti predaj drugoj dokle hoćeš
Neću te ometati
Ja sam gospođa
Majka mi i danas govori: Nisi ti sine
Gospođa
Ti samo tako izgledaš
Ti si sine krvava ispod kože
Kakav prostakluk, mama, kažem.
I ne zovi me Sine
Neću sine, veli Mama
Al da si krvava ispod kože to ne povlačim
Pa pedeset godina onaj moj
Mi je na oči dovodio druge žene
A ja sam se smijala sve do raka na grudima!
Mame baš ništa ne znaju u ovom dijelu svijeta
Kćer zovu sinom kad joj odaju priznanje
A brak zovu rakom tek kad se osvijeste od ljubavi
Naravno da nisam ljubomorna na R.
Ma kakvi
Daj pusti pa to je smiješno
Samo hoću da ti javim
Sutra ujutro neću doći na čaj
Moram raditi cijelu noć
Baš imam posla
Prokopavam kanal dubok dugačak prav
Do Vezuva:
Kad to proključa
Kad to pokulja
Kad to proradi
Pola Evrope će nestati u lavi
U snu i na javi
I u njoj R. i njene male grudi i veliki nokti
I osmijeh i tanke njene usne i ona sama sva
Sad laku noć ljubavi
Spavaj mirno i sanjaj R.
Ne brini meni se
Takve prostačke stvari
Kao ljubomora
Ne događaju
LJUBAVNA SVAĐA
Grijale su me cijelu bogovetnu hladnu januarsku noć
One lijepe riječi što si mi ih govorio nekad
U našoj mladosti
Prije mraka
Kad nije bilo svađa
Kad nije bilo vrata
Koja sam sinoć zalupila tako
Da je susjeda istrčala usplahirena
I uzviknula: Divljaci!
Kad nije bilo nikakvih vrata
Ni za šta osim za raj
Kad nije bilo očiju nabreklih od suza
Kad je bilo samo
Očiju naših u malom našem stanu
Kad nije bilo ljutnje
Osim ljubomore na žene oko tebe –
Ah kakva krasna ljubomora! Gdje li je sad?
Grijale su me cijelu bogovetnu hladnu noć
Te riječi, od kojih pletem rukavice
Za svoje reumatične zglobove,
Tople riječi u kojim sam se jutros umila
Hladno te pogledavši na putu u kupatilo
Kao da sam još bijesna
Kao da ti neću oprostiti
Kao da sve je to važno
Kao da neće tvoja mala tuga
Dostići moju negdje oko 3 popodne
Pred ručak, kad ćemo se upitati,
Odvojeni osamom zrelih godina:
Šta bismo danas lijepo pojeli?
