„Život nema happy end“ riječi koje izgovara Dragan Nikolić u filmu Zdrav i mlad kao ruža. A zašto bi imao?
Život je urnebes. Što je urnebes? Urnebes je srpski prilog koji se uglavnom jede uz roštilj, u zadnje vrijeme sve je popularniji kod nas. Urnebes je ljut i fin, najbolji kada je poslužen hladan.
Ona Srpkinja, a on Hrvat klasični Romeo i Julia ovog područja. Samo nit je on Romeo, nit je ona Julia. On Maks, a ona Luna, rođeni dosta poslije rata te im stvari kao tko je tko i tko je čiji sin nisu bile bitne kao što ne bi ni trebale.
Bilo je podne. Napokon su nakon par sati vožnje stigli na more. Čovjek popizdi u busu punom starih ljudi koji cijelo vrijeme slušaju razgovore tebe i tvoje ekipe. Onda se okreću i daju ti one poglede gađenja s misli u glavi „u moje vrijeme mladi su… ovo… pa ono… ovi danas…“, da u vaše vrijeme je bilo tako, no sad je bilo njihovo vrijeme. Naš Romeo, Maks student 2.godine prava, išao je na more kod frendice iz osnovne. S njim je išao Leon i još dvije frendice koje nećemo imenovati jer su one ovdje samo da popune kvotu te su nebitne za cijelu priču. Svi studenti, ali nijedan student ekonomije, tko bi rekao. Bila je to ekipa iz osnovne koja je dan danas, do faksa ostala povezana i u dobrim odnosima. Bio im je to prvi put da su zajedno na moru, trebalo im je neko vrijeme da se organiziraju, planirali su već par puta, no sve bi im uvijek propalo u zadnjih čas. Bio je to mali apartman s terasom, nadograđivan sto puta od izgradnje. Nije to bio nikakav luksuz, luksuz im i onako nije trebao jer ih i onako po cijele dane neće biti doma. Trebalo im je samo mjesto gdje mogu ostavit stvari, otuširat se i odspavat koji sat. To su i dobili. Baš kada su se smjestili, u apartman ulaze one. Frendica čiji je apartman nije pozvala samo ekipu iz osnovne, pozvala je i frendicu iz srednje da dođe na par dana. U ovo priči ima puno frendica. S tom frendicom je došla i naša Julia, to jest Luna. Svi se oni upoznaju. Pri upoznavanju našeg Romea i Julie nije bilo ništa. Nije to bila nikakva ljubav na prvi pogled kao iz nekog filma. Ne, rukovanje pri upoznavanju bilo im je kao ono u crkvi kada dajete mir nekome. Fizički mu je bila oke i to je jedino što mu je prošlo kroz glavu kada su se upoznali. Svi zajedno sjeli su na terasu, nastavili svoja upoznavanja. No, riječi koje je Luna izgovarala kao što su „drugarica“ i „komšija“ bile su im „čudne“ te su im odzvanjale u ušima. Te „čudne“ riječi koje je Luna izgovarala nisu baš čuli često, skoro nikad. Stoga Maks odluči pitat Lunu od kuda je. No, dok je on smišljao što ljepši način da je pita, jedna od dvije frendice s kojima je došao presiječe kao grom iz vedra neba:
Ti si iz Srbije? – kakva tuka toga nema nigdje.
Hvala Kristu/ Hristu Luna je bila normalna i potvrdi, te im ispriča od kuda ona zna svoju frendicu zbog koje je sada ovdje s njima i od kuda ona u „Lijepoj našoj“. Ispostavilo se je da je Lunina mama iz Dalmacije, te da na ljetovanja u Hrvatsku dolazi od kada je bila mala. U međuvremenu netko se dotakao teme filmova za što je Maks bio teški lumen, no iz razgovora ispostavilo se da je i Luna. I tu su ušli u priču. U sljedećih 45 minuta razgovora razmijenili su sve moguće teme od filmova, glazbe pa sve do gastronomije, tu dolazimo do naslova ove priče, a to je urnebes. Oba dvoje ga obožavaju, Luna ga zna radit i obeća Maksu da će mu ga sutra napravit da proba što je pravi urnebes, a ne ove kerefeke koje je jeo po restoranima sve ove godine.
Ostatak dana proveli su svi zajedno na plaži. Kasnije su otišli na koktele s kojih su se kasno vratili.
10 je sati. Maksa budi budilica na mobitelu. Dogovorio se s Leonom da će se svaki dan budit što ranije kako bi što više iskoristili dan dok su na moru, jer tko dolazi na more s dvadeset godina kako bi se odmorio? Odmorio od čega? Od mladosti ne sigurno. Budi Leona, zajedno odlaze na improvizirani doručak iz pekare, pa na plažu.
Oko podneva su se vratili u apartman, do tad su se samo Luna i manje bitna frendica ustale dok je ostatak i dalje spavao. Njih četvero odlaze do dućana kako bi kupili stvari potrebne za urnebes, ali i ostale gluposti koje su im trebale.
Kasnije nakon što se ostatak apartmana razbudio tamo negdje oko tri svi su zajedno otišli na plažu, Luna im se je pridružila tek kasnije jer je radila urnebes. Na plaži je bila klasična ljetna zajebancija pjesme, picigin, karte, cigarete i udri brigu na veselje. Maksa je i udrila, ali ne veselje, nego majka priroda to jest sranje, stoga se zaletio do apartmana. Kada je već bio u apartmanu odlučio je odmah uzet i pive za njega i Leona, no baš kada je bio otvorio frižider ugleda urnebes. To je bilo to. To je bilo ono što je zadnjih par godina jeo po restoranima. Bio je fin. Bio je ljut. Da je bio hladniji bio bi još bolji, to mu je bila jedina zamjerka, no sve u svemu bio je to najbolji urnebes koji je ikad jeo i bio je od nje. Na pive je bio potpuno zaboravio pa se je na plažu vratio bez njih.
22 sata. Nakon tri sata mukotrpnog ženskog spremanja donekle su bile gotove, dok su se one spremale Maks i Leon bili su vani na terasi pili, pušili i slušali pjesme jer tko će normalan bit s pet ženski u kući dok se spremaju za izlazak. Samo lud čovjek! No, Maks je morao ući u apartman pod rizikom da izgubi živu glavu. Bila je to juice-votka. Ušao je samo kako bi si napravio novu. Tada ugleda Lunu. Duge ispeglane crne kose, pocrnjele kože u crnoj haljini. Smeđih očiju, kroz glavu mu prolazi stih od Haustora „te tvoje crne oči tko da…“. I po prvi put mu proleti kroz glavu „ u jebote, pa ona je lijepa“. Luna primijeti njegov pogled, te upita:
Što? Nešto ne valja? – mislili je da je nešto zajebala, te da ju zato Maks tako gleda.
Ne, ne. Super je.
Stvarno?
Ne, fakat je dobro.
Fakat. – ponovi za Maksom i nasmije se, vrati se frčkanju svoje manje bitne frendice. Nakon što je vidio Lunu više mu se nije žurilo van, no što će sad ostat unutra i zurit u nju kao debil? Uzme si juice – votku i zamišljeno ode van.
U klubu Maks nije skidao oči s Lune. Gledao ju je dok je plesala ili kako bi ona rekla „igrala“. Nisu mu baš sjela ona dva Talijana s kojima je plesala, no brzo ih se je riješio s Leonom.
Što? – nije joj bilo jasno zašto su ih otjerali, taman im je krenulo plesanje („igranje“).
Ma… nadrogirani kreteni, šta im nisi vidjela zjenice? – pa tko kome gleda zjenice u klubu, nije ih baš lako ni vidjet, jedino ako im uperiš blic u oči.
Ne. – nasmije se i zahvali Maksu.
Kasnije su svi zajedno otišli na plažu, no u njegovoj glavi bili su samo njih dvoje.
12:54 – nekima jutro, a nekima podne. Neki na plaži, a neki i dalje u krevetu. Dan se odvijao normalno, nije se ništa posebno dogodilo. Maks je cijeli dan proveo s Lunom i manje bitnom frendicom. Ne, ta manje bitna frendica nije bila ni ružna, ni debela, ni dosadna kao proljev ustvari je bila ljepuškasta, lijepe građe i dosta simpatična, no nama je bila nebitna. Da, nema nje ovo dvoje se nikad ne bi ni upoznali toliko o tome koliko je nebitna.
Sedam sati brzo je došlo i napeta ženska spremanja su krenula. Maks je upravo prvi put vidio Leona od kada ga je ujutro probudio, od tada ga nije vidio cijeli dan, a kako bi ga i vidio kada je cijeli dan proveo s ove dvije. Sjedili su na terasi i pušili. Leon mu je pričao zgodu koja mu se dogodila prije jedno 14-15 sati. Taman su se bili vratili iz kluba i kako je bilo već rano ujutro, Leon je odlučio skoknut do plaže i čekat izlazak sunca. I kad je došao do mola, tamo ugleda nju! Bogom poslanu stolicu! Baš ono što mu je trebalo. Jedna stolica na praznome mole i nigdje nikoga.
U, jebote. – pomisli.
To je bilo baš ono što mu je trebalo. Sjeo je, zapalio i gledao izlazak.
Maks se smijao na tu priču, ali ne toliko na priču koliko na Leonovo prepričavanje. Pričao je o tome kao da je ugledao oazu vode u pustinju nakon tri dana lutanja i traganja.
U klub su došli malo prije ponoći. Danas im je spremanje trajalo duže nego jučer. Ovoga puta nije bilo Talijana, nije bilo nikoga tko bi mu mogao stati na put. Uostalom što bi Talijani radili na Balkan Nightu? Sumnjam da su slušali cajke i narodnjake. Nije ih ni Maks slušao pe evo i njega tamo, no kuda Turci tud i mali Mujo. Maks je cijelu večer plesao s Lunom, međusobno su si cijelo vrijeme nešto došaptavali u uho, smješkali se jedan drugom kao kreteni. Par puta kada mu je nešto krenula šaptat, umjesto da bi mu šapnula mu se izderala refren cajke ili narodnjaka. Derao bi se i on refrene cajki i narodnjaka s njom, kada bi ih znao.
Iz kluba su se vratili malo poslije tri jer je DJ poslije dva krenuo puštat teška sranja (a ovo kao prije dva nisu bila sranja?) i jednostavno su odlučili vratit se u apartman. Maks, Luna i manje bitna frendica ostali su još pit na terasi. Na Maksovu sreću frendica je brzo ispila svoju juice-votku i otišla na spavanje, te su sada napokon ostali samo njih dvoje. Luna je rekla da će ona isto čim popije, no opet na Maksovu sreću dugo je ispijala taj zadnji gutljaj. Sad mu je bila zadnja šansa. Sad il nikad. Nema sutra. I napokon nakon njegovog 15 minutnog pičavluka krene u akciju. Luna ga zaustavi.
Što nemaš ti devojku?
Kaj? „Devojku?“ Kakvu sad „devojka“? – nije mu bilo jasno.
S kime si ono jučer pričao na telefon?
Luna je zabrijala da Maks ima „devojku“ jer je jučer dok je pričao na mobitel čula ženski glas. Nije to bio glas mame, ne bio je to mladi ženski glas i nije ga bilo jedno pola sata. Bila je to Tea, Maksova najbolja frendica iz srednje škole. Umro joj je pas, pa je ova njemu plakala i jadala se. U jednom trenutku nakon što mu je ponovila jedno sto puta da je pas mrtav, Maks upita:
I, je l’ sad pas oke? – toliko o tome koliko je pažljivo sluša.
Ova je bila u tolikoj tuzi da je mislila da se pitanje odnosi na nju.
Maks sve to objasni Luni, no ona je i dalje bila skeptična.
Zakuni se…na kevu. – Luna je još tražila potvrdu kako bi bila sigurna.
Kunem ti se na „kevu“ Ljiljanu Topalović da nemam curu.
U, jebote to je bilo duboko. – Luna se nasmije na Maksov odgovor.
Gledali su se u oči, kako su se gledali tako su im se i usnice približavale, sve dok se nisu poljubili.
Sad je već bilo oko pola pet ujutro, i dalje su sjedili na terasi, ljubakali se i smješkali jedan drugom kao kreteni. U jednom trenutku Maks se ustane, primi Lunu za ruku i odvede je na plažu. I tamo ugleda nju! Bogom poslanu stolicu o kojoj mu je Leon pričao. Maks se nasmije jer se sjetio njegove priče. To je bilo to! Ono što je njima trebalo, jedna stolica za dvoje zaljubljenih.
Sjedili su na toj stolici, Maks ju je gledao i znao je. Sad je tu sa mnom, a za par sati ona odlazi i tko zna hoće li je ikad više vidjeti. Bila je to ljetna ljubav, s njima su ljeta duga i topla, a bez njih su samo duga i vruća. Maks je to znao, ali odlučio si je sad ne razbijat glavu s tim. Odlučio je uživat u zvukovima mora, izlasku sunca i to sve s njom, dok je još uvijek tu, s njim.
Nakon izlaska vratili su se u apartman.
Bilo je oko osam sati navečer. Napeta ženska spremanje krenula su nešto kasnije, najvjerojatnije jer ih je bilo samo tri, a ne pet. Maks je ušao samo kako bi si uzeo nešto za jest kako ne bi pio na prazan želudac. U frižideru nalazi urnebes koji je Luna radila, potpuno je bio zaboravio na njega. Bio je bolji nego prošli put. Bio je fin. Bio je ljut. Bio je hladan.
Više ga nije bilo.
