Nika Ostoić, hvaljena glumica, spisateljica, Playboyeva kolumnistica. Sama kaže da je dokokla dno, zbog psihičke bolesti svoje majke i nemogućnosti da je hospitalizira jer, govorili su, ”nije fizički opasna”, mlada žena iz gotovo pa visokog društva, našla se u narkomanskom skvotu. Iz stana od preko 200 kvadrata, obiteljskog života, dečka kojeg je voljela, završila je na ulici prijavljena za djela koja su bila bazirana na halucinacijama njene majke, osobe za koju kaže da joj je bila najdraža prijateljica – izgubila ju je kao posljedicu moždanog udara.
Nika je svoje jade pretvorila u ambiciju i gotovo svakodnedno piše roman ”Bojim se spavati sam – Dijagnoza: Smrt” – i kritike su dobre. Kako trenutno ne radi, nego preživljava, skuplja dobrovoljne donacije i kako kaže – cijeni svaku: https://www.wattpad.com/myworks/372476379-bojim-se-spavati-sam-dijagnoza-smrt
”Deset godina nisam napisala roman i sad terapeutski za sebe, a čitateljima se sviđa, piše što sam proživljavala, završila sam bez svojih stvari u narkomanskom skvotu, s tipovima koji su samo vidjeli potresenu atraktivnu ženu – i željeli su to iskoristiti. Život me me prisilo da postanem ”street smart”, ulično pametna i spašavanje moje žive glave trajalo je sedam punih mjeseci. Bila sam u tuđoj muškoj odjeći, izgledala sam kao Eminem, samo sam pazila da nisam prljava i jako sam ponosna na sebe jer – izbjegla sam seks s raznim ljudima koji su vidjeli priliku u ženi u nevolji. A mislila sam da će doći do toga samo da imam krov nad glavom.”
”Moja knjiga je ispljuvak moje duše, neki čitatelji rekli su da su plakali, misle da je fikcija, ali to je moja terapija, priča o tome što mi se dogodilo. Tu su moji osjećaji, i u biti je posvećena mom Machine Gun Kellyju – čovjeku kojeg sam zvala mužem, čovjeka koje sam voljela do pakla i natrag. I bila sam ljuta jer oboje smo ekspolozivni, reagiramo burno i brutalno, on meni u bijesu zove Vrapče, a ja njemu policiju. I to se prevorilo u rat koji nije imao smisla, a kako smo oboje bili na rubu živaca, reagirali smo burno, napravili jedan drugome stvari koje u normalnom stanju uma ne bismo. I sad želim reći da mi je žao, da mi nismo neprijatelji, jer mi smo ljudi koji su se iskreno voljeli. I prevelik stres pretvorio nas je u ljude koji mi nismo. Ljude koji se ne poznaju. A ja sam ona koja pamti sretne dane, nikada se nismo posvađali, a uhvatila sam se kako smišljam kako da mu što gori problem napravim. Jer impulzivna sam, i on je takav. Govorili smo da smo incestuozni blizanci jer su naši najekstremiji dijelovi karaktera bili isti, neki problem s kontrolom bijesa. I sada, hladne glave, kažem da mi je iskreno žao i volim ga kao čovjeka, jer mjesecima me činio sretnom. I iskreno se nadam da ćemo uskoro sjesti na neku kavu, ili pivu, i biti oni ljudi od prije godinu dana. Ona dva nasmijana lica na fotkama. I da ću mu reći ”Buraz, zaboravimo sve i rukujmo se ponovno, znaš dobro tko sam”. On ne voli to biti, ali on je moja inspiracija, netko bi rekao muza, i nije me sram reći ”Tebe sam voljela, više od majke i ikoga”. On je bio to. I kažem da mi je beskrajno žao, da smatram da smo oboje pretjerali. I da nismo krivi mi nego splet užasnih okolnosti. U kojima smo… pukli. I reagirali kako inače ne bismo.”
Nika kako kaže, svoje je jade pretvorila u ambiciju, i umjesto da vrti u glavi jedne te iste misli ili nekome priča, ona piše. ”Čitatelji javljaju da im suze idu na oči, ja kažem da je to zato što je iskreno. To je hommage mojoj ljubavi u kojoj sam bila prvi put u životu sretna – i zbog spleta okolnosti za koje mi nismo bili krivi – raspali smo se, na najtužniji i najružniji način.” Nika kaže da sve što želi je sjesti s tim čovjekom kojeg je voljela i da pričaju kao ljudi. ”Prijatelji viču, sretan je što mu nisi fotku stavili i ime i prezime, stavi mu fotku! Govno!” Ne, Nika kaže da želi samo mir.
”Moj je život bio spot Avril Lavigne, skejteri, likovi s travom, uvijek neki, kako sam to nazivala – rokenrol. I odjednom, obiteljskom tragedijom, ostala sam bez svega. Ja cura iz najstrožeg centra Zagreba, peterosobnog stana u kojem svaka soba ima zvono za poslugu, jer djed je bio jedan od prvih odvjetnika ovdje i imalo se. Okupila sam nove prijatelje, stari su pobjegli jer ”Nika je u ozbiljnom problemu, bježmo”. Pomogli su mi najviše nepoznati ljudi, jedan Svebor i jedna Agata, ljudi koji me nisu poznavali. Ali, bez da su to bili dužni, dali su mi siguran krov nad glavom. A moj dečko, s kojim sam bila najsretnija, počeo je vikati da on ne funkcionira u stresu, a onaj tko me trebao spasiti je on. Mrzila sam ga u fazama ljutnje i bijesa, ali sad hladne glave kažem da mu opraštam. Jer on nije loš, nikada mi ružnu riječ nije rekao, on je samo infantilan – što je karakter, a ne zloba. I samo želim mir. Jer ne mogu živjeti s time da je netko tko mi je bio sve – sada naprijatelj.”
Nika kaže da zna da će biti dobro jer proživjela je najgore, čeka plaćeno psihijatrijsko vještačenje majke kako bi otpužnice protiv nje bile poništene.
”Ono što je novo, jest to da se bojim spavati sama” – kaže: ”A uvijek sam voljela spavati sama. I okružila sam se ljudima u istoj stituaciji, iliti više ili manje sličnoj.”
”Sigurna sam, i jako mi je krivo, ali moram se pomiriti, da je moju najljepšu vezu uništila bolest moje majke. I žao mi je zbog svega što smo si učinili. I on to ne voli, on to mrzi, ali knjiga je posvećena njemu jer najsretnija sam bila u njegovom zagrljaju. No toga više nema, ali imam tu neku super moć, a to je da pamtim samo sretne dane, i on je predivna uspomena jer voljeli smo se možda i previše, da smo se voljeli manje, ne bismo toliko pukli i radili stvari koje inače ne bismo. Ne ljutim se više, i nadam se da će se on prestati jednom ljutiti na mene. Jer puno smo bolji od ovoga. Ljudi smo”
Nika je napisala 30 poglavlja, i gotovo svaki dan dodaje nova. ”Nisam više u spotu Avril Lavigne, više mi nije sponzor Jack Daniel’s kao 2009, nisam puna sebe, ja sam izmučena žena i nešto dobro iz ovog zla je moja knjiga. I ta knjiga sam ja.”
