Samoispunjujuće proročanstvo

Hrvoje Marko Peruzović

***

Biti mudar nije neka naročita utjeha
Ali uvijek se možeš praviti glup
Barem se tako ponekad čini
Kad mi je teško, gledam kroz prozor
Koja je razlika između Pandorine kutije
I Schrodingerova pokusa?
Osim što kupujemo mačka u vreći
Ponekad se toliko približim samome sebi
Da se prepadnem silne iskrenosti
Iako takva stanja traju kratko
Teško ih se zaboravlja
Onda dvojiš oko toga
Je li ih bolje prolaziti sam
Ili u društvu nekoga
Kome ćemo sve prešutjeti
Čini mi se da se prečesto služim obrascima
Što su se skupljali usput kao blato na cipelama
I da su moje misli nalik na jeftine fraze
Koje su u potpunosti izgubile svoj prvotni smisao
I da bi ih trebalo konačno i zauvijek odbaciti
U međuvremenu samo glazba ostaje
U međuvremenu samo glazba ostaje
Gledam kroz prozor
Postajem velika dizalica na gradilištu preko puta
Postajem jato golubova koji kruže nad parkom
Pretvaram se u stabla lišće i u travu
Bilo što od onoga što vidim
Samo da se izmjestim iz vlastitog tijela
Gledam kroz prozor i kuckam prstima po staklu
Jesam li sve ono za čime žudim uistinu umislio?
Jesam li možda pogrešno čuo
Čuvši samo ono što sam htio čuti?
Najbolja je trivijalna lirika
Ona pogađa izravno u srce
I nudi opojni okus varljiva uspjeha
Svjetlucaju svjetiljke na umjetnom božićnom boru
U kojem se gnijezde ptičice i anđeli
I jedna sova dakako
Sova kao simbol mudrosti
I ona koja vidi u mraku
Na dnu se nalazi skromna obitelj
Kao Potemkinovo selo izrezano od bojanog kartona
Kad sam bio dijete bor je bio pravi
Jaslice su bile čitav jedan mali svijet
Pa ipak ono čega se najbolje sjećam
Bila je kutija Lego kockica
Hrpa plastičnih dijelova
Od koje će Hiram graditelj
Sazdati velebni hram vlastitog bitka
Bog je svakome dao kutiju Lego kockica
I rekao radite i gradite
I kada se ponovno vratim
Vidjet ću hoće li biti mjesta u svratištu
I hoće li kuća koju ste zidali
Imati ikakva smisla
Onaj kamen koji ćeš odbaciti
Postat će ti kamen mudraca
Triput


***

ti si samoispunjujuće proročanstvo
trepćeš brzinom od 33 zamaha u sekundi
i tvoja se stopala tiho odvajaju od zemlje
ti si sreća u nesreći i nesreća u sreći
sva u jednom i sva odjednom
pišeš divne knjige koje ćeš spaliti nakon čitanja
kao što ćeš spaliti i mostove koje si gradila
ja pretražujem mitologije svijeta
ne bih li otkrio tvoje pravo ime
prije nego ti pregrizem vrat riječima


***

ti si zgusnuta tuga
tvoje su oči genovska ciklona
ližem ti sol sa obraza
kao ovca koja zimi
izađe na cestu
pa je zabljesne nešto
sjajnije od sreće


***

Mislim da nisam jedini muškarac
Koji tako osjeća
Ali se ipak usuđujem to izreći
Pojedine me starice čudesno opčinjavaju
I to po nekoliko različitih osnova
Da se razumijemo na samom početku
To nije pitanje Erosa
Već možda prije pitanje Thanatosa
No, sama činjenica da su poživjele tako dugo
Govori već nešto
I zato im se divim
Neke od njih još uvijek mogu biti iznimno lijepe
Usprkos borama i sijedoj kosi
One ne samo da svjedoče
Čitavu jednu osobnu i opću povijest
One su svjedokinje protoka vremena
Tužne vestalke prolaznosti
Čuvarice vatre jošuvijekživota
Ali u njima katkada može biti više životnosti
Nego u mnoštvu mladih djevojaka
Gledam njihovu odjeću i njihove oči
Kao što zavirujem kroz prozore tuđih stanova
I one čine da se iznova zapitam
Je li moguće da su nekoć bile glatke i mlade
I zašto sve mora biti ovako kako jest
No očito je da mora biti tako
Jer da nije tako kako jest
Vjerojatno ne bi uopće ni bilo


***

Biti rođen zahtijevalo je ljubav
Ljubiti nekoga zahtijevalo je strast
Udahnuti zrak plućima značilo je plač
Svemu što jest, prethodilo je nešto
O čemu sanjam kada sanjam o tebi
Koju glad smirujem dok ti gledam lice
Postoji snažan nagon za Riječ
Riječ je svilenkasta čahura bitka
Filozofija je obuća duše
Pjesma je gusjenica misli
Leptiri su istina tišine
Tišine su uzdasi čežnji
Krila su sredstvo srama
Sram je lijep
Svemu što jest prethodi nešto
Pjevati znači lišavati se bola
Bol znači klijanje ljepote
Suze su vlažni prostori slobode
Biti cjelovit zahtijevalo je iskrenost
A biti iskren ne možeš bez nježnosti
Nježnost traži obje ruke
Snažno srce i rastvorena usta
Poljubac znači napuštanje straha
Strah je snaga zamrznute zemlje
Razum je privid shvaćanja
Prihvaćanje je stablo zahvalnosti
Boja je urlik tvari
Tama je mjesto susreta
Vječnost je pitanje nade
A smrt je pitanje smisla
Vrijeme je krvotok svjetla
Ljubav je sjećanje duše
Mi smo oni koji ljube


***

Savjeti mladom umjetniku

1. Ostani mlad čitav život
2. Kradi od najboljih
Samo pazi da te ne uhvate
3. Prebojaj ukradeno i prekucaj broj šasije
4. Umjetnost je poput bacanja kamena
Najdalje ćeš dobaciti pod kutem od 45 stupnjeva
Bacaš li previše okomito
Kamen će ti pasti na glavu
Bacaš li prenisko
Samo ćeš podignuti prašinu
Okomito je duhovno
Vodoravno je materijalno
5. Bacaj svom snagom
6. Uzmi kamen koji ti dobro leži u ruci
To je kamen mudraca
7. Vidi pod broj 1.
8. Pridržavaj se nekih pravila
9. Krši neka pravila
Koja su koja pravila, tu nema pravila
10. Sumnjaj
11. Vjeruj
12. Radi


***

bila je luđa od van gogha
uvečer mi je poslala
svoje lijevo uho

ja sam ga vratio
neraspakiranog
i rekao

želim oba


***

Ti si moj kamen iz Rosette
Crni bazalt sa tri ista teksta
Tri ista teksta na tri različita jezika
Tri različita jezika pisana trima različitim pismima
Tvoj jezik
Moj jezik i
Naš jezik


***

ovo je zajebani plot
(baš kao i mi)
držim se tvojih riječi
kao pijan plota
rođen sam dvaput
prvi put prerano
drugi put prek(r)asno
sada je sve nebitno
pričamo pjesmama
ljubimo riječima
netko će nas već čuti
danas sutra ili za
tisuću godina
sasvim nebitno
mi smo istaknuti
mi ističemo
ono mistično
i mi ističemo
kao rijeka
u koju se ne može
ugaziti dvaput
ovo je zajeban plot


***

Oh, kako mi je poznato sve to o čemu govoriš
Samoća je nešto o čemu bih mogao šutjeti satima
I ne samo satima već čitav svoj život

Zapravo i ne radim ništa drugo nego šutim o samoći

Izađi večeras van u najljepšoj haljini
Darivaj grad svojim pokretima
Izdaj me svojim djetinjim osmijehom
Zavedi petoricu muškaraca odjednom
Neka svaki od njih pomisli kako te može imati
Neka svaki naivno pomisli kako večeras može biti samo tvoj
A onda neka pati od teškog nedostatka tebe
Učini me ljubomornim
Zataji me s lakoćom
Podijeli se nepoznatima
Zavedi petoricu odjedanput
Svojim tugaljivim vlažnim očima
Ti ćeš za razliku od mene znati kako se to uspješno radi

Onda ćeš ponovo čitati moje pjesme koje sam pisao drugima
I znat ćeš kako su one oduvijek bile pisane za tebe
I da sam te opjevao puno puta još davno prije tvog rođenja
Kada si jednostavno niknula kao stablo iz crne zemlje
Kao visoki bijeli zvonik iz kamena
Kao sjeme koje ptice nisu pozobale

Ja ću tiho nositi nedjeljive djelove sebe
Svoju samoću i svoju šutnju
I moje će ti riječi još dugo dugo jecati u prstima


***

na postirskoj rivi
sjedi stara njemica

vjetar joj nosi
sijede kose

čitav je život gradila
njemačko ekonomsko čudo

sada gleda more
i pije veliko točeno