“Provincije” se moraju jako namučiti da bi ih Zagreb uočio
„Postoji li u našoj književnosti snažan sraz između metropole i “provincija” bila je tema još jedne polemičke tribine Bez cenzure u Društvu hrvatskih književnika 18. travnja 2024. koju sam vodila. Sudjelovali su književnici iz raznih regija – Diana Rosandić Živković, Emilija Kovač, Ratko Cvetnić i Antun Pavešković. Dodajem ovom prilogu i osvrt Zrinka Šimunića koji se iz publike aktivno uključio u raspravu, a u kojoj su sudjelovali i drugi autori.
O hrvatskoj književnosti i regijama napisano je mnogo knjiga i studija, no na tribini je bio naglasak na odnosu metropole i “provincija” (iliti omalovaženih regija) u današnjem vremenu. Neka od pitanja bila su: Podupiru li nacionalne institucije pisce iz regija, zašto mediji uglavnom prate događaje u Zagrebu, što smo bitno izgubili nakon što su neke novine ukinule regionalna izdanja, uključuje li Ministarstvo kulture i medija dovoljno u svoje programe i projekte pisaca izvan Zagreba, jesu li “regionalne” književne nagrade manje važne od onih koje se dodjeljuju u Zagrebu, trebaju li se autori izvan Zagreba jako namučiti kako bi postali dio nacionalne književnosti itd.
Hrvatska je trojezična, puna regionalizama, još i u različitim kulturnim kontekstima. Baš je u regijama (možemo pojednostavljeno reći) nastalo mnoštvo blaga nacionalne književnosti. Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, živio je u Splitu, Petar Zoranić, autor prvoga hrvatskog romana, živio je u Ninu, Petar Hektorović i Hanibal Lucić živjeli su na Hvaru, a da ne govorimo o dubrovačkoj književnosti, od Džore Držića i Šiška Menčetića, Marina Držića, Ivana Gundulića pa nadalje.
Da su i regije dio hrvatske nacionalne književnosti dokazuju i brojne knjige. Spomenimo Slavonska književnost i novi regionalizam Vinka Brešića ili Istarski pisci i obzori – Regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom Borisa Domagoja Biletića. Naravno, regije imaju i svoj genius loci, a čak i sjever i jug po mnogima dišu na različite načine. Tako neki pisci južnjake vidi kao ljude koji su više okrenuti društvu dok su sjevernjaci više okrenuti prirodi, neki sjever vidi više kao narativan, a jug više kao meditativan, neki Mediteranu pripisuju čak i veće književno bogatstvo stilskih figura itd.
Imaju li regije danas osjećaj netrpeljivosti spram Zagreba i obratno? Je li nam kultura još uvijek “zagrebocentrična” i zašto.
Ne smijemo u sklopu ove teme zaboraviti mnoge hrvatske manjine, npr. u Vojvodini ili Mađarskoj, koje su i onkraj matične književnosti mnogo dale nacionalnom korpusu hrvatske literature.
Što, dakle, o svemu misle naši ugledni književnici?
Ratko Cvetnić
Hrvatska kultura nesumnjivo jest “zagrebocentrična”, i to je lako objašnjivo. Ali, to nije dobro. Hrvatska je svojom poviješću i geografijom policentrična, ona nije poput Francuske, koja se sastoji samo od Pariza i samo od provincije, već se njeno težište – političko, kulturno, ekonomsko, vojno… – selilo s kraja na kraj, u stoljetnom procesu u kojem je samo Dubrovnik svoj status (a to znači i identitet) uspijevao zadržati do danas.
Zagreb se uzdigao razmjerno nedavno, nakon što su ga okolnosti, u kojima nije manjkalo iznimnih figura, mahom dotepenaca, iz provincijskog garnizonskog mjesta pretvorile u glavni grad svih Hrvata. No i Zagreb je, kao i mnogi drugi hrvatski gradovi, osjetio diskontinuitete što su ih donosili politika i ratovi. Za narod koji nije doživio svoju feudalnu artikulaciju u onom smislu u kojem su to imale veće nacije, od osobitog je značaja bilo stvaranje građanske klase: grad je mjesto svekolike akumulacije, u njemu se formira društvena elita, a ta elita stvara nacionalne institucije. No, teški, često i neprijateljski uvjeti u kojima se stvaralo naše građanstvo, zatim pogubne posljedice dviju revolucija – one 1941., i još radikalnije 1945. – razorile su taj ionako tanki sloj. Zahvaljujući jednom, u konačnici neuspjelom, komunističkom projektu – industrijalizaciji – Zagreb se oporavio brže od drugih hrvatskih gradova; u grad pristižu ljudi koji imaju neku ideju o svome životu i ta energija, premda često sirova, stvara od njega novu metropolu. Osamostaljenjem i ulaskom u EU taj se status formalizira čime dolazi do naglašenije neravnoteže između centra i periferije; Zagreb postaje preglomazan, pokrajinski centri, nekad male, često kozmopolitske zajednice, splašnjavaju, nestaje prirodna dinamika koja bi trebala biti između njih. Čitav jedan povijesni kulturni prostor koji se proteže od Varaždina do Boke, od Pazina do Subotice – da ne spominjemo hrvatsku sastavnicu BIH – postaje gotovo nevidljiv. S druge strane raste animozitet koji se – pomalo paradoksalno – hrani dvjema provincijalnim predodžbama o metropoli: jednom predodžbom koja živi izvan Zagreba i drugom koja nastaje u samom gradu. I jedna i druga ukazuju upravo na taj nedostatak društvene elite – kako u Zagrebu, tako i u Splitu, Rijeci, Osijeku… – i o pogubnim posljedicama nesretnog usuda da se grad gotovo u svakoj generaciji pokušava izgraditi ispočetka.
Ako Hrvatska ima budućnosti, a vjerujem da ima, smatram da ta budućnost počiva prvenstveno na manjim zajednicama – uzimam za primjer onu koja mi je najbliža, Veliku Goricu – i na sposobnosti takvih zajednica da vlastitim snagama uspostave komunikaciju s centrom.
Diana Rosandić Živković
Govoreći o srazu između metropole i “provincije” u književnom pogledu suvremenog društva, možemo se dotaknuti mnogih posljedično – uzročnih stvari koje su dovele do toga, znajući da je nekada vrhunska hrvatska književnost nastajala izvan metropole. Današnja politika ukidanja emisija i rubrika kulture, gašenja mnogih časopisa, loša raspodjela sredstava stavlja književnike u nekoj vrsti arene gdje preživljavaju samo oni koji su „bliže oltaru“ na kojem se ista dijele. A značenje „sredstva“ često preimenuje poznanstva, veze i preporuke po neumjetničkim kriterijima. Primjerice, zar nije neshvatljivo je da u jednom Gradu koji je bio proglašen europskom prijestolnicom kulture bude ukinut taj isti odjel koji se brinuo da taj naslov priskrbi Gradu, tako da danas u Rijeci više ne postoji Odjel za kulturu, što dovoljno govori o brizi za kulturu, industrijsku baštinu i suvremeno kretanje novih kreativaca. Pretpostavljam da bi mnogi pojedinci vrlo teško napravili istu vidljivost koju su postigli maknuvši se iz „provincije“. Prtenjača i Jahić su dobro učinili zakoračivši u metropolu jer su svojim velikim talentom uspjeli osvojiti „nemjesto“ i „brdo“. Rijeka je grad pun uzbrdica i nizbrdica, pećina, mračnih krajeva, naravno ima tu ljepote inspirativnog mora, obale i prirode, ali ljudi znaju neevoluirati pa ostaju zgrčeni poput nedoraslih stabala koji se savijaju na jakoj buri ostajući uskogrudnima, zavidnima, malima. Takvi znaju napraviti velike štete, i uvijek će biti kriv netko drugi. Kako se kroz polemiku, da bi se slikovitije prikazalo stanje u kulturi, dotaklo pitanje sporta i nogometa, podsjetit ću samo da je stadion Kantrida proglašen među prvih 5 najljepših stadiona na svijetu. Takav široki pogled na more, tako lijepe stijene, a oni bi to začahurili u limene cijevi, okružili neboderima od 35 katova zbog nečijih interesa i profita. Bez obzira na sve teškoće „provincijalnog“ književnika koji nije profitabilan, on može samo nastojati brusiti stil i pisati najbolje što zna. Tako rade oni na kojima, kasnije, metropola uči.
Emilija Kovač
Razgovarali smo na tribini Diana Rosandić Živković, Ratko Cvetnić, Antun Pavešković i ja (Emilija Kovač) – ekipa iz tih “provincija” (koje smo, da izbjegnemo navodnike i negativne konotacije, nazvali provansama). Tu je i Lada Žigo Španić, elokventno i informirano, peti sudionik u raspravi. Uz svesrdnu pomoć slušatelja, bez rampe, bez cenzure (kako sugerira naziv tribine), sjeli su za stol Dubrovnik, Velika Gorica, Rijeka i Čakovec, s kompozicijom gravitirajućih područja (svako središte ima svoju „provinciju”, kao što svaka „provincija” ima svoje središte, a time i sve probleme koje muče metropolu, uz one specifično svoje, tako da nijedna od mogućnosti nije radosno lepršanje u eteru).
Temu, naravno, ne možete doreći u tako kratkom razgovoru (uz to su nas malo zasjenili još u zraku titrajući izbori), na nabacili smo teze – važnije od izbora jer su temeljna stvar naše kulture. Hrvatska je u svojoj prostornoj linijnosti (ili crtolikosti) i u svojem povijesnom trajanju takva da rijetko na kojem mjestu nije provincija, ako ne nađemo i ne operacionaliziramo neke konstruktivnije moduse postojanja i supostojanja da ne bude tako. Radi se o pitanjima koja su naša uzajamnost, ne nastaju i ne postoje u jednosmjernosti postojanja i profiliranosti. Naše periferije svakako trebaju intenzivnije prodisati: zatvaranje nije opcija. Svijet je kakav jest i u njem nam nema druge nego osvojiti svoj prostor – intelektualno, organizacijski, estetički… inače, tu su drugi (Drugi, kaže postmoderna) sa svojim rješenjima.
Malo smo „pošpotali” Zagreb i okrenuli prema njemu svoja zrcala: zna on nezgodna mjesta koja mu se pripisuju, sigurno je svjestan vlastite metropolske provincijalnosti jer još ga je Šenoa dobro i bijelio i ružio, ali te stvari idu teško, ponekad nikako. Naravno, i naše provanse nose križeve – i to ide teško, ponekad nikako. Ipak, pitajmo se – otkad su kraljevski Varaždin, gosparski Dubrovnik, prkosna Rijeka, Velika Gorica (grad Zagrebu pod prozorom), pa i moj mali Čakovec (ajde da ipak kažem frazu od koje inače zazirem, ali ponekad takva opća mjesta i stereotipi idu baš in medias res – grad Zrinskih) provincija? Sve ovisi o percepciji prostora, a ona je velikim dijelom, kako se danas kaže, ideološki konstrukt. Teške su utvrde i prividi ti naši konstrukti, ideološki osobito, no ipak, na sreću, razgradive. Sigurno teško. Jedna od stvari koju baš ne razumijem u tim ideološkim rješenjima jest, npr., postojanje lokalne uprave bez odjela za kulturu, ali me ova tribina poučila da postoje. Nekako – u ime štednje. Možda netko može objasniti o čemu se radi, nije mi baš jasno.
Ajmo na posao, postmoderna, dekonstruirajmo!
Antun Pavešković
(Napomena: umjesto svoga govora, autor je pristao da se objave isječci iz njegova teksta objavljenog u časopisu Nova Istra (1/ 2019.), a u sklopu teme Hrvatski književni regionalizam nekada i danas. To je bila tema Pulskih dana eseja.)
Opasno je u naše doba biti Zagrepčaninom izvan Zagreba. Nažalost, ispunio sam kvotu boravišnih desetljeća u Zagrebu, pak i službeno mogu postati članom Kluba Zagrepčana (još jedna hrvatska osobitost: zamislite, primjerice, Klub Puljana u Puli, Klub Parižana u Parizu i sl!?) Nažalost, jer sam sa svake strane gledano kriptomanjina. Naime, odavno sam se u Zagrebu prestao busati u ponosna dubrovačka prsa. Točno i precizno, od trenutka kad je ljubav moga života ovome raguzejskom gradoljublju obzirno uzvratila: „Znaš, dragi, u Zagrebu ti Dubrovčani baš i nisu omiljeni.“ Doduše, moja je draga u Dubrovniku doživjela to da je moji predstave familiji riječima: „Ovo je Antunova bolja polovica, ona vam je Zagrepčanka, ali je normalna.“ (…) Najžešći regionalci u načelu su ljudi nesigurna identiteta. Volim kazati: kad čujem famozno bonasera, pouzdano znam da je izišlo iz usta nekoga tko gazi Stradunom u prvoj generaciji. No, u ovoj demografskoj tragediji, više me ni to ne smeta, budući da sam sretan čuti bilo kakvu riječ domaće arome, jer je u Konzumovoj butigi u Gradu razgovorni jezik odavna postao engleski – i u sezoni i van sezone. (…) Hrvatska kao zajednica neprestano traži vlastiti jedinstven lik. I tu je već početak svih nesporazuma. Naime, u trenutcima kada se konstituira moderna hrvatska nacija, a proces se dovršava tek u najnovije, naše doba, ilirskim je entuzijastima jasno da imaju posla s policentričnom etnogenezom. Pogledajte i danas folklornu paradigmu: recite mi koje bi to narodno kolo, narodni običaj ili narodna nošnja mogli nositi ekskluzivno svehrvatsku oznaku !? Na jezičnoj razini, biti Hrvatom znači baštiniti trojezičnu svijest: ne moram govoriti čakavski ili kajkavski, ali su to, meni štokavcu, i moji jezici. (…) Kada se već toliko bavim Dubrovnikom, naglasiti mi je da nije riječ isključivo o lokalpatriotizmu, ergo tjesnogrudnoj zavičajštini. Bez obzira na neveselu današnjicu, Dubrovnik od svih naših krajeva ima najviše kulturnoga, umjetničkoga i književnoga kredibiliteta. (…)
Zrinko Šimunić
Kad sam saznao da će u DHK biti održana polemička tribina „Bez cenzure“ s intrigantnom temom: Postoji li u našoj književnosti sraz između metropole i „provincija“ ?, pomislio sam da o tome uopće nisam razmišljao, a niti sam primjećivao da pisci iz provincije u Zagrebu lošije prolaze. Uostalom, svi veliki pisci, kao i sve velike rijeke, dolaze iz provincije. Doduše, dijalektalna književnost, a koja uglavnom i dolazi iz naših provincija, ima hendikep da je teže razumljiva u metropoli, na taj način su i knjige pjesama pisane na kajkavskom ili čakavskom narječju u lošijem položaju, a to vrijedi i za romane. Njih, doduše, nema puno, ali i ono malo romana pisanih na kajkavskom ili čakavskom narječju lošije prolaze, manje su vidljivi od romana pisanih na književnom standardu. Naravno, većina književnih dijela uglavnom je pisana je na književnom standardu, naravno, uz prisutne lokalizme ili šatrovački govor, a kojima se u dijalozima služe likovi romana ili novela. Zagreb je otvoren grad za sve naše provincije, on se uglavnom i sastoji od došljaka, odnosno njihovih potomaka iz drugog ili trećeg koljena. Dolazim do zaključka, ne samo ja, nego i drugi sudionici tribine, da su autori iz naših provincija vidljivi u metropoli ako, i samo ako, su se u metropoli i dokazali. A to nije uvijek lako. Naime, manje sredine, naše provincije, doduše ne sve, potiču svoje autore na stvaranje: financijski, izdavanjem knjiga i književnih zbornika, časopisa, organiziranjem književnih susreta, festivala, književnih natječaja. I sve to, na žalost, velikim dijelom i ostaje u okvirima naših provincija.
Primjerice, grad Čakovec, koji je i izdavač, ima gradsku biblioteku Insula, gdje se na godišnjem natječaju biraju književna dijela autora iz grada, ili rođenih u gradu, koja će se izdati te godine – romane, priče, eseje, knjige pjesama. Nakon što sve to, nakon promocije, poprate lokalni mediji, napišu se osvrti, autor ostaje sam sa svojim djelom. Ako autor želi da ga čitaju u drugim dijelovima Hrvatske, da se o knjizi piše, sam se za to mora pobrinuti. Oni autori koji su u tome uspješni, koji su se dokazali na hrvatskoj književnoj sceni, više ne objavljuju u Insuli – primjerice, Andrijana Kos Lajtman ili Kristijan Novak. Odličan tisak, izvrstan grafički dizajn, nisu dovoljni.
Primjer drugi – Zagorje je sredina bogata književnim natječajima, susretima, a koji su otvoreni za amatere, ali i za već etablirane književnike. O tim književnim susretima pišu lokalni mediji, ali ne i zagrebački mediji. Razlog tome može biti i taj da se o književnosti, osobito o poeziji, i inače malo piše. Malo se piše tamo gdje nema senzacije. Neobično, ali o pjesničkom natječaju za najljepšu ljubavnu pjesmu „Zvonimir Golob“ izvještava cijela Hrvatska, bez obzira što se organizator više puta osramotio lošim odabirom najbolje pjesme. Natječaj kojem se ne vjeruje. Recital ljubavne poezije Željka Boc, u organizaciji Općinske knjižnice i čitaonica Marija Bistrica, iznjedri daleko bolje ljubavne pjesme, sve se radi savjesno. O tom kvalitetnom natječaju izvještavaju jedino zagorske novine, zagorski portali. Šteta.
Nadajmo se boljoj vidljivosti provincija u budućnosti.
Lada Žigo Španić
