Kvirinovi poetski susreti, pjesnička je manifestacija koja se održava u Sisku, a organizira je Matica hrvatska u Sisku, u proteklih dvadeset šest godinama ugostila je više od sto trideset pedeset pjesnika. Na Susretima se dodjeljuju dvije nagrade Plaketa sv. Kvirina, rad akademskog kipara Zlatka Brkića, kao najveće priznanje za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu i nagrada za najbolju knjigu poezije, autoru do 35. godine starosti, objavljenu između dva Susreta takozvani Mali Kvirin.
KVIRIN ZA KIRINA
Laureat, ovogodišnjih 27. Kvirinovih poetskih susreta su Miroslav Kirin , za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu, tako je odlučio žiri u sastavu Miroslav Mićanović (predsjednik), Krešimir Bagić i Đurđica Vuković, urednica i začetnica ove ugledne pjesničke manifestacije.
„Pjesnički opus Miroslava Kirina čine sljedeće knjige: Od nje do vječnosti (1989), Tantalon (1998), Zukva (2004), Iza renesanse (2004), Jalozi (2006), Zbiljka (2009), Iskopano (2012), Zenzancije (2013), Hipernovalis (2015), Lirka (2018), Malešne (2019) i Babanija (2021). Kirinova poezija nastaje, između ostalog, na osnovi njegovih dugogodišnjih praktičnih istraživanja prostora i svakodnevice, njihovih tvorbenih i estetskih učinaka i mogućnosti: pjesnik kao da uvijek kreće iz odsutnosti (ponizne tišine) stvarajući preduvjete za pismo, čitanje i razgovor. Naravno, riječ je o približavanju Drugom, o služenju riječima i upotrebi riječi, ali i o svijesti da se u toj mukotrpnosti dosežu naizgled neuhvatljiva ili nepostojeća značenja. U toj se imaginarnoj i snovitoj mreži pomiču, približavaju i udaljavaju riječi, mijenja grafička i značenjska struktura pjesme, udomaćuju se i preslaguju odbačena žudnja i igra, povijest i suvremenost, putuje se od fragmenta do cjeline, od jezičnog znaka (npr. u zbirkama Od nje do vječnosti i Tantalon) do prostora odrastanja i zatjecanja prošlosti u njezinoj sadašnjosti, u „prošloj budućnosti“ (npr. u knjizi Babanija).
Svaka je nova Kirinova pjesnička knjiga poetički i konceptualno domišljena, ali jednako tako zaigrana i otvorena za nova čitanja, za užitak domišljanja, montaže i demontaže. Ta poezija nastaje i kao dnevnik razgovora koji ima svoj moto, uvod iz kojeg se nižu stihovi koji dolaze iz neočekivane druge perspektive, drugog plana. Pjesnik tako uporno piše, poručuje, prati, izostavlja, daje i odaje ono novo koje izmiče čitanom i pročitanom tekstu svijeta: „Ali ja sam uvijek drugi. / Moje dojučerašnje tijelo nije ovo tijelo / koje vidiš“. (Jalozi, 2006)
Za odnos spram stvarnosti, za upotrebu zvuka (i pokreta), glasa i glose, dosjetke i nesporazuma, kritika će s pravom reći, u povodu knjige Zbiljka (2009), da je Kirinova olovka „promišljena, disciplinirana i precizna. Što ne znači da njeno crnilo nije crnilo ljubavi, blijeda sipa koja je sve svoje ostavila pred našim očima i, neuhvatljiva, izmiče. (Marko Pogačar) Naravno, u tom udaljavanju, premještanju stvarnosti, Kirinova se pjesnička mašta i kreacija iznova pokazuju kao paradoksalni niz novih stilskih figura, neotkrivenih veza i mogućnosti (Zenzancije, 2013; Hipernovalis, 2015) čija je osnovna namjera „promatrati i primjećivati, a ne zaključivati (…) Kirin često, u duhu koana, naglašava začudne situacije, logičke aporije, čak i blago ironiziranje ustaljenih spoznajnih procesa. (Davor Šalat).
Zamjene i sumnje, odvažnost i upućenost u druge tekstove (prilika je spomenuti Kirinov interes za prijevode kineskih pjesnika, ili sudjelovanje s Borisom Vrgom u sastavljanju Banijske književne antologije), njegovu jedrenju u začudnom katalogu „malih i velikih čuda“, izgubljeno „i“ u velikom rodnom stablu lirike daje njegovoj knjizi pjesama Lirka (2018)posebno mjesto.
Kirinovi esejističko-poetski fragmenti (a takvih je dosta u knjigama Iskopano, Malešne i Babanija) problematiziraju odnos osobnog i javnog, historijskog i autobiografskog, memorije i kontramemorije, prošlog i sadašnjeg, prisutnog i odsutnog, nestalog i nađenog, vidljivog i nevidljivog, pamćenja i zaborava, banalnog i sublimnog, traumatskog i sentimentalnog, umjetničkog i dokumentarnog, svjedočenja i tišine, lica i pogleda, materijalnosti i taktilnosti, privlačnog i odbojnog… Seljenje pogleda na ono što čini fotografiju, njezina tvarnost i prisutnost naglašeno se vidi u paradoksalnoj odsutnosti, predmetu kao žudnji, necjelovitom i fragmentarnom angažmanu svijeta koji gledamo, promatramo, sagledavamo i interpretiramo.
Iskopano uvidima i namjerama daleko nadilazi lirsko istraživanje svijeta fotografije. Zbog svoje upućenosti, čitanja okoliša fotografije i teksta, uzbudljiv je dnevnik u koji je upisivano iskustvo rekonstruiranja obiteljskih (izgubljenih i nađenih fotografija), otkrivanja lica i boja, predmetnosti i taktilnosti, gledanja i skrivenosti. Konstituiranjem teksta stvara se mreža lica, identiteta, koja je zasnovana u temelju fotografiranja i gledanja, stvaranja i interpretacije, na oštrici na kojoj se događa umjetnost.
Čini se da je mikrofikcija Kirinov sretan autorski izbor, upravo onako kako se knjiga Malešne (2019) ogleda u vlastitoj raznovrsnosti i raznorodnosti, što njihovoj „malenosti“ osigurava dodanu čitateljsku vrijednost. Riječ je o tekstovima koji nastaju na granicama bizarnog i zena, ako to znači jezično dohvaćanje onoga što izmiče svakodnevici, njezinu pogledu i ogledanju s predmetnim svijetom. Predmet je tema: zaborav i pisanje, rečenice i pogreške, lektirno i govorno, ali njihova strogost i određenost vrstom, rodom ili žanrom nadoknađuje se i premješta u područja živoga, životnoga. Radost i veselost, iznenađenje, ironija i sumnja nisu jedini registri „malešnih“, onih koji se na izazovan i pustolovan način u tekstu opiru i mraku i svjetlu. Čitatelja u Malešnima zatječe njegova sjena, ono što ga u čitanju prati, a njezina autora čini iznimnim i važnim: ako pisanje nije pouzdana ulaznica za vječnost, jest dio one radosti koju ne obasjava samo vidljivo i jasno. Evo nas u knjizi uzbudljivih prizora, neočekivanih slika, pomaknutih pogleda, u knjizi pisama, imena, gradova, zemalja i naroda, postotaka, prekriženih mjesta, mnogostrukih izjava o paklu… Čudimo se i tražimo, dopisujemo sami sa sobom i s drugima. Jednostavno: čitamo knjigu o tome kakav je svijet mogao biti, a da to ni on ni mi nismo znali!
Moglo bi se zaključiti da Kirinova poezija na izniman, hirovit i sustavan način istodobno propituje sebe, svoj jezika, ali tom igrom i provjeravanjem, užitkom i razlikom, u suvremeno hrvatsko pjesništvo donosi niz neočekivanih i dosada neupisanih znakova. Riječ je o projektu koji trusno stanje suvremenog pjesništva, i stanovitog beznađa, čini živim i privlačnim, koji čitatelja iznova uvjerava u važnost poezije. Otuda razlozi za nagradu, otuda jednoglasno i glasno: Kvirin za Kirina, Kirin za Kvirina.“ (Miroslav Mićanović: Obrazloženje)
„MALI KVIRIN“ ZA „ŠPAGU“
Dobitnik Malog Kvirina, za najbolju knjigu poezije objavljenu između dva Susreta, autora do 35. godine starosti, je Patrik Gregurec za knjigu „Špaga“, odabrao je žiri u sastavu Darija Žilić, Tin Lemac i Đurđica Vuković.
„Patrik Gregurec je rođen 1992. u Sisku, studira diplomski studij Dramskog i filmskog pisma na ALU u Zagrebu. Piše poeziju, književne, dramske i izvedbene tekstove. Za rukopis “Špaga” nagrađen je nagradom Goran za mlade pjesnike 2022. Iste godine objavljena je i knjiga pod istim nazivom u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić iz Zagreba. Riječ je o promišljenom konceptu, idejno i poetski, o složenoj višeglasnoj strukturi u kojoj je špaga metonimija organona, alata kojim se dolazi do spoznaje o jastvu, ljubavi i svijetu. Gregurec se performativno poetski igra i vlastitim identitetom, pokazujući svu tu konstrukciju krhkom i izvedbenom, ludičkom. Lirski subjekt je troslojan, a opet jedinstven. U poemi koja ima i odlike romantičnog, miješaju se i emotivni i jezični registri, a čita se u dahu. Treba se, kako ističe autorica pogovora Martina Jurčević, popeti uz Špagu ili se niz nju spustiti, jer ne postoji pogrešan smjer, budući da je ionako nepoznato što je na kojem kraju. I oblikovanje teksta kao užeta u pokretu, također govori o inovativnosti pjesnikovoj koji svoju ideju provodi konzekventno od početka do kraja. I pjesnik poziva čitatelja da se slobodno spusti niz špagu, neka zaroni u vlastitu unutrašnjost, u tamno i nespoznatljivo, u božansko i u ništavno, kako bi doživio epifaniju prepoznavanja. Kao žrec, kao Tiresija, pjesnik je na tom mitskom putovanju vodič koji sav taj eksperiment usmjerava prema bezgraničnoj ljubavi. Gregurecov rukopis, uz posebnu strukturu, karakterizira i nadahnutost, neobične slike, povezivanje svakodnevnog i intertekstualnog, te potreba da u svim tim glasovima koje slijedi dijaloški, na kraju kormilo prepusti vjetru koji razbacuje glas i donosi poništenje koncepta, bez straha. Jer put za istraživanjem dubinskog tek je započeo, za onim ja koji se opire svojim zadatostima. U tom smislu “Špaga” je poetsko tkivo koje nadahnjuje, a autor, pjesnik Patrik Gregurec zaslužuje zbog svega navedenog nagradu Kvirin za mlade autore.“ (Darija Žilić: Obrazloženje)
Nagrade će laureatima biti uručene na 27. Kvirinovim pjesničkim susretima, koji će se održati u Sisku od 9. do 11. lipnja.
