SOBA ZA SLUŠANJE
Možeš li, molim te, zatvoriti vrata
Ljepljiva mi je paučina pod prstima
jer sam se ulovila u papir
u klopku bez sira
škljoc
dlanovima nagazila na minu
a stvarno bih željela zadržati skarabeja
da vidim dokle će
neka žaca
neka ruje
Ne daj mu van
U džepu čuvam mladunče klokana
otkinutu peteljku jabuke
moju staklenu kuglu
Cezare, pogodio si
nemoguće je ne postati onakvim kakvim te ljudi smatraju
Ako ti se svježe mlijeko i dalje kvari
ne brini se
isparit će vonj mokrog psa
ocijedit će se opori miris oraha
uholaža će izdahnuti u jantaru uha
Crne se perle ne mogu ukotviti
kopča im hrđa
ne brini se
zapešća će otploviti dalje
bez obzira na to koliko im govnovalja
taloži kuglice u krvotoku
Ništa nije tvoje
ni kornjaš
ni dragulj sa žilama
ni štriga
Nemoj se žacnuti ako zapeče
znaj da svaki jastuk ima hladniju stranu
i da jezik nemuštih tek trebaš čuti
TREBALO JE BRZO ZASPATI
Jesi li ikad čuo nokte na nožnim prstima
moji su bili glasni
spavala sam sa začepljenim ušima
(nisam mogla začepiti misli)
Nisu se dali rezati
kupovala sam broj veće cipele
Štitili su prste i stopala
ne izvirujući ispod popluna
noću su se pokušavali uvući u koljena
bojali su se Roge
njezina izjedanja djece koja ne žele zaspati
trebalo je brzo zaspati
vakumirano
ne misliti na odgrižene nožne prste
ne misliti na odgrižene nožne prste
misliti na Snjeguljicu koju ubija jabuka
misliti na Crvenkapičinu baku u utrobi vuka
misliti na Pepeljugine sestre koje si režu stopala
ĐUBRENJE DUHA
Marla, što će ti pegla za kosu
glačaš je do umjetnog sjaja
udisanjem vlažnih isparina ne prestaješ misliti
na Bacona i đubrenje duha
Marla, lažeš da nokte više ne čuješ
osamostalile su se aveti užitka
rožnati duhovi traže zadovoljštinu
nešto treba odrezati
škare kreću na šiške
uštedjet ćeš na puderu
(tko će ti rezati kosu kad umreš?)
Marla, zašto si lajala u snu dok je pas spavao u fotelji?
BAREM NE BEZ RUKAVICE
jer me gledaju kao da će mi prste odgristi
Možda i oni znaju
za ugodan okus noktiju
slankaste opsesije hrskanja
zavele mi zube
Nekad sam bila pas
a nokti moje kosti
igrali smo se svakog dana
odgrizala sam ih s osmjehom
glodala uz režanje
lajala na otpor onoga zadnjeg sloja uza živac
zavijala na miris iznenadne krvi
Prelazila sam granice
bol je bila slatka
desertna
Odsijecala sam ih sotonski zadovoljna
a oni bi se vraćali po još
uvijek su se vraćali
da ih poželim
moje slane aveti
Pospremila sam ih u ormar
ionako nikad nisam vjerovala
da iz njega vreba nešto strašno
više su me plašila bića
koja se skrivaju ispod kreveta
zato nikad nije bilo šupljine pod njim
KOMBINIRANI PRIJENOS
Presvlačim razmišljanje: težak je izbor između nabora i faldi.
Napalo me sedimentacijom. Ne znam je li posrijedi vrebanje iz prikrajka ili reakcija na dokumentarni film u kojem se lavica povlači iz čopora da skonča sama. Nametnuto vidno polje i moji očito premali dlanovi iz kojih ispadaju jabuke. Slike su, nije teško uočiti, pomno namještene. Viđeno se nataložilo pa rasjeklo otiske, uljezasto iskočilo iz prstiju.
Spuštenih ramena pratim kako smanjuje ton glasa. Razgovor je, naime, kombinirani prijenos stišavanja i usporavanja, s najavama.
Ne znam koliko ću još moći cijediti jagodice, koliko teksta starinski žmikati, objeručke. Radije bih lupala po tepihu, iz njega još ne ispadaju koštice.
PRELUDIJ ZA IZRASLINU
Nečiji je glas reproducirao napisane riječi
Benzinske crpke smanjivale su se u retrovizoru
Vozio sam slušajući o krugu koji se zatvara
Pomišljao sam na napetost u njezinim prstima
znajući da nikad ne miruju
znajući da neoglodani grebu
podbadaju
siluju celulozu dok škare kleče u kutu
Htio sam da pišu o meni
da me pulsirajućim jagodicama uguraju u podlogu
trzajem zgloba pritisnu o papir
Ona je iglom inatljivo izbola platno
ugađala samoj sebi
misleći da sam odglumljena poderotina
izmišljeni šav osakaćenosti
Htio sam da piše o meni
da me prošije nekim značenjem
ubaci u isplanirane intervale između
savijanja olovke u rep otrovne horoskopske životinje
strahovanja od tupog pada aviona
zadovoljavajuće izgubljenosti u jesenskom lišću
Katkad pticama koje joj prelijeću dvorište
ispadnu sjemenke iz nevještih kljunova
Neočekivane izrasline preispišu joj scenarij razmišljanja
naruše rutinu krozprozornih pogleda
Nazvala me izraslinom
potrošila malo tinte
i nastavila pisati o sebi
dok mi iz kljuna ne ispadne zrno
dok ne izraste u ime
TAKOREĆI
Ostrugao sam dozrele sjedine s paperjaste kose i prašuma je postala nevidljiva. Zamalo. Jer njezin ju je kontrolirajući kažiprst i dalje pronalazio. Još neoguljeno nalakiran, probadao je zrak ispred staračkih brloga, nagađao koja je životinja danas pobjegla pod dječačko krzno i čiji će topot omekšavati odlazak na spavanje.
Zatim sam se popiknuo na scenarij izrečenosti. Hrapavi rubovi slagalice poljuljali su mi hod i današnja je uloga potrčala za nekom jučerašnjom, prekjučerašnjom, možda pročitanom pa izvještačenom.
Pokatkad je teško prestati sisati palac i odbaciti fazu neposlušnog sadističkog dječarca. Znam. Zato mi se igra, zasvrbe me neke nedoigrane igračke pa se predškolski rasujem. I onda čekam. Na koju će se riječ zagrcnuti, na koju podignuti obrve, na koju shvatiti da joj je bezbolno zarezan mozak. Na koju će razbacati cigle distanciranja. Na koju zamijetiti da joj je olovku progutala moja jakna.
Prokišnjavanje krova nije zahtjevan cilj. Crnilo tinte lako kaplje, lokvasto a nečujno, takoreći spontano. Dovoljno je samo pričati. Svaka priča jamči sjedeće mjesto, razumij me, lako je nasjesti. Probaj osutriti svoju ulogu, potrgati rubove ukalupljenog fokusa. Ionako ne možeš predvidjeti nadolazeću životinjsku vrstu, možeš ih samo čvorasto nizati.
ZGLOB CRTANO
Trepavičaste pregrade dokumentiranja vrlo zagasito mogu odmjeriti rukopis. Rasporila sam zagledano paralelnost njegova pisanja. Taj je dioptrijski zglob preslika, zglob crtano. Udubljuje se u korice poput rakova marširanja postrance. Ljevicom ruje nanizane redove, zaimlje klice i komadiće keramike pod zemljom.
Mogu li imati takav roman, s njim? Osjenčanim i unatražnim, sakatim i reciklirajućim. A da ga ne osamim u svojem gledištu, a da me ne pritisne vivisekcijom, s predumišljajem.
OVO NIJE BUBANJ
Uolovčen je. Ovo nije bubanj. Pa se ispitujem i sumnjam jer kako bih drugačije i mogla, zapetljan je i istrenirano lažljiv. Nestabilan.
Prsti su prikliještili olovku, aritmiju orijentirali na nokat palca. Gotovo da i nema grafitne dijagnoze. Natruhe pulsa ne ostavljaju nalaz, samo učvoruju.
Pun kufer. Bubanj u olovci. Reproduciran citat.
Ne prihvaćaj namjeru uokviravanja rečenica, mislim si (a godinama ih skladištim), dogovaranje je tek susjedno pričanje, pričanje do. Neka ih urami, želim li tako, drveno i pravokutno. Neka sve obrubi svojom optikom i zazida žice koje ne razumijem. Možda se moja olovka s vremenom obubnji, izolovči njegove mijene i raspetlja ga, arhetipski, iz principa.
DRAGA JA,
molim te izuj mi stopala. Nažuljala su me. Zapinju mi za zglobove dok hodam, trenje je bolno, zrnasto. Rane sporo zarastaju jer sam nestrpljiva pa otkidam očvrsnule kraste. Znaš, nametljive su, bodljikave, uvijek me podsjete na nešto. Priljepci me zgrušane krvi uplaše, utiskuju se u moj prostor, nikako da odu. Odljepljujem ih, ali pijavice opet izrastaju.
Draga ja,
molim te izuj mi stopala i pokrij me preko glave. Ne da mi se gledati uzalud iskorištene flastere, ne da mi se biti podsjećana.
Utaman.
