COLOSSEUM
Bili su za nas bogovi glazbe
nešto ukusno i sočno, prepun
složenac mirisa i boja, harpun
grimiznih riba u tišini gozbe
Točila se svila u krletki soka
pali nabori u šuštaju leptira
izvijala se žena niz grlo satira
mazila truba u vodenici sroka
Bijaše to molitva, svečani krik
u prašumi snova. Prosijali dah
sunca u pučini krošnji, cilik
mitova u mlinu smijeha. Pasli
smo uši i kupali mozak, uzdah
prosuli u zlatnom kotlu srasli
______________________________________
*** Colosseum – legendarna jazz-rock skupina
Tai chi chuan
Slušam tu glazbu punu soka
razgaljujem grudi
nadimljem dimove svjetla
u pećini mesa
smirujem duhove udišem san
Slušam to kovitlanje, sapunicu
kovanog tijesta
loptanje zuba u žuboru leptira
drhtavu frulu
u kolobarima vodeni
zvjezdan
_____________________________________
*** Slušajući jednu kinesku kasetu, cvrkut ptica na njoj ….
Radio Sljeme
Baš volim kad kiša
šušti
u carstvu
pliša
baršunasto, usred nosa
jorgovan diše
A na radiju pljušti
country
benevolentno
za njim se prelije blues, kolokvijalno
naposlijetku
sve zagrije šansona, narašpani
francuski poj
napukli alt zarominja
slatko
Bobočka
I opet prostruji kiša
raskošna
u crnom
pocupkivanju pliša u lokvi
kraj ulične lampe
Jorgovan diše
A na radiju svira blues
udara dur
Tequila Sunset
Sunce je odjednom zazlatilo grane
mokro lišće
i šiknulo
malinovac na nebeskim proplancima
protintalo
u potocima jarkih boja
točilo se na kuhinjskom zidu, zaplamsalo
u smočnici
i ostaklilo ognjen’ sag, sjaj kovine
u zrcalima zgrada
Al tamo, na istoku
nebo je bilo olovo
tmasto
i strašno
ko strašni sud
Vješta kulisa za mondenu
fotografiju
tamni svod u baroknoj alegoriji
gdje zlatokrug me zarobio, zaoblio
me u sobi mojoj, sobi istočnoj
predskazivao mi svjetlost nestvarnu, svjetlost
blaženih
Uz reguliranu halogenu žarnicu
plus
uz zalazeću sunčevu varnicu
slap žutog
spuštao se sa bijelog stropa, a potoci glazbe
“Ave Maria”
i Josipa Lisac bujali
u kaskadama zvona
I čitav je ovaj svijet
odjednom
postao soba, a soba akvarij
bijelo
– žutog svoda, krletka
zlatnih snova
Razgovor s poezijom
Te brazilske pjesme
koje puštate na Radio Sljemenu
baš kao da netko žvače
koku
taj tedeuš tebeuš, taj portugalski
šimbao žimbao
teku kao rijeka
udaraljki
ko stihovi
koji love nogu, petu
bosonoge plesačice
Ali, ustvari
baš nikakve veze
nemaju
sa stihovima
tek izgovorenim polusjetno, tavno
– baršun:
kao da u studiju
treperi uljanica
Da, vidim vas
u polutami
slijep
za tonove bez slika
za glazbu bez boja, za ono
kako vide slijepi
Ni svjetlo, ni tamu
Nešto treće ! Ali što ?
Dakle, vidim vas u govoru
u šuštaju razgibanih misli, na poljima
nekog drugog neba
drugog svijeta, svjetla
nordijski zelenog, tamnomodrog
al’ oplahnutog suncem mraznim
u osvit spiralnog leta
A onda me glazbeni
vrati
tamo
odakle sam doš’o
Te brazilske pjesme
huje
zapljuskuju
poput vjetra
___________________________________
*** „Razgovor s poezijom“ – emisija Radio Sljemena iz 90-ih
Pianissimo sostenuto
I kad ih začuješ
kako kašlju
za vrijeme koncerta, u prijelazu
tirada
niz prštanje kaskada, u valima
zvjezdanog sklada
kad glasovir
zazvoni tiho … najtiše: piano
ne grebi po tavanu
slušaj glazbu
i sjeti se crvljive
odbačene komode u staji
istarskog seljaka
bidermajer
u zjeni boškarina
Diviš mu se
i ne motriš hroptaj
izgrebane politure
Gledaš glazbu
ushit
svog zaljubljenog oka
piano
pianissimo
I ne čuješ
kašalj
požutjele partiture
___________________________________
*** „Pianissimo sostenuto“ – ovu glazbenu oznaku sam sâm izmislio, u glazbenoj literaturi ne postoji
Dijete zapada
Zastadoh na rubu šume
na seoskoj cesti
na mokru, ugaženu snijegu
Kvasio se
Ponad puta
na vrhu vododerine povila se mahovina
i prosipala
tisuće kapi, stakalca
zemljanog lustera
Prislonih uši
na bijelu tišinu. Začujem
ksilofon
I pitah se
hoću li osjetiti još nešto, nešto
još tiše
u krilu ove drhtave
suite
Slika
Daj zamisli
studenticu glazbe golu i bijelu, orošenu
potnu, guste
tamnosmeđe raspletene kose i oči njene
pune sjete – badem –
u kojima plovi stepa, sanjiva stepa
Daj podsjeti se …
kako svira
kako grli violončelo zavodljivo zaobljeno
kao njeno bibavo tijelo
A ono joj miluje grudi
glatko ih ljubi politurom drhtavih snova
i treperavo
stiska kutijom glazbenih zvona
I ona ga privija
u krilu
pa se voli s njime s glazbalom muževnim, strasnim
a lijepim
kao žena
A nekad sam je maštao
da je volim dok vježba, dok gudi
leđima okrenuta
u mom cvijetu lotosa, na gudalu zanosa
Ljubim joj ključnu kost i cjelivam
vratni pršljen
dok njene dojke plešu, plivaju
i rastu
u preludiju mojih dlanova
Glissando prstiju
A prozor je širom otvoren
u kasno popodne
rano proljeće
Šljive
procvjetale šljive
Dok dišem joj vrat
i udišem kosu, valove kose
dok joj kovitlam
kovrče kraj ušne resice
A ona se uvija, otima
ugrize mami
i sve snažnije gudalom brazdi, plovi
na jarbolu
rasprslih boba, mjedeno
slatkih zvona …
TANGO
noge koje plešu tango
plešu … u mjestu
pa se zavrte u jednu
treperavu … gestu
noge koje dišu tango
dišu polako
pa sve brže, snažnije
polete u zaobalje milja
tamo gdje duša ne smije
tamo gdje se nebo
smije, a tijelo umire
pa se predaju
pa klecaju, pa se vrate
u mirisu morskih trava
u šapatu smilja
pa krenu
još jednom
noge koje plešu tango
imaju … jake listove
i čipku
koja nestaje
ADAGIO
Kad konačno padneš, kišo
tad budi nježna, tiha
padaj polako, široko,
razmahuj se u valovima poput baldahina
na povjetarcu,
rominjaj, šumi, i raskošna budi,
budi adagio
Johanna Sebastiana Bacha …
I neka néka tiha ptica
pomalo čavrlja s kapima kiše
tek toliko – da čujemo tišinu
IMPROVIZACIJA
Rekla si mi za njega
da je gulaš glazbenik i da muziči
tzv. goulash jazz
A kaj je to ?
To je jazz
koji se igra kad imaš gulaš
u prstima
u glavi, prsima, u toplom trbuhu
kad trubačeva truba trubi
crvenu papriku
a saksofon se izvija ko ljuta feferona
U glasu pjevačice tad mazno poskakuje
češka knedla
a u bokovima, dok ih njiše, tiho podrhtava
mlada kravica
bruji lovor, kupa se slatka rajčica
A metlice na činelama pršte
razbijaju začine
ružmarin i bosiljak, vlasac, korijander
Bubanj je temeljac
a kontrabas ga podgrijava