A ONDA SVIĆE
navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije
navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko
u dugoj noći gledamo
u neuskladivost realnosti
sa slikom u kojoj se mimoilazimo
u neka ožujska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega
u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću dok ronim željom
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati
a onda sviće
JOŠ TE ČEKAM
Odvežeš li barku vremena
ne boj se
ne tuguj
zaplovi iza naših jablanova
iza naših lastavica
tamo te čeka tvoja plišana zlatoperka
istrgnuta pomami okidača
vječno zagledana
u vjetrometinu balkansku
u slijepu brzinu kuršuma
Na onom mjestu
gdje plaču uspomene
poznat ćeš njene preplašene oči
i usne razlivene u poljupce
iza naših jablanova
iza naših lastavica
iza tvojih godina
Odvežeš li barku vremena
još te čekam
ako ne nađeš moje ruke
pod strašnim zvijezdama
naći ćeš zlatoperku
ostarjelu
u mom zagrljaju
IZMEĐU NAS
Čempresi katkad
sa slike nijemo
silaze s brijega
i rasporede se
kao brodovlje
oko moga uzglavlja
Ako progovorim
odmrznut će se
nebeska pučina
brodovi će potonuti
u mom oku
TKO SI BIO TI
Napisao si toga ljeta:
Ne zaboravi se javiti
kad porasteš
kad tajne sazriju
a ja sam kao ukleta
pamtila smaragd
tvojih očiju
Kad si odlazio
mali ptić u meni
ponavljao je tvoje riječi:
Pamti me kao što ću i ja
pamtiti tebe
Kad su se utišale kiše
i modre gore ušutjele
brojala sam eho otkucaja
tvoje krvi dok je u mojima
plamtjela tajna
tvojih ruku
Odgonetala sam
pseudonim na tvome čelu
skupljala nektar
mojih svitanja i slušala
krvotok u kom su ostale
tvoje riječi: Ne zaboravi
se javiti kad porasteš
kad uzdasi tvojih poljubaca
kao ukrasi procvjetaju
i budeš pitala:Tko si bio ti
koji nikada neće doći
POČITELJSKI INSTRUMENTI
U tiho počiteljsko jutro
tamnoputa podiže pogled ka mojim očima
i rumenom krvlju
vrh olovke oštri
Napolju miriše bosiok
i blagost vjetra
Pokušavam prikriti sirovu opravdanost
da joj mlazeve tamnopute raskoši
umjesto bojama prelijem šapatom
Crtam portret, ubrizgavam poglede
Zadržavam olovku na pozicijama
s kojih se više ne vidi svijet
što nas je ostavio posve same
U kasno jutro savijam svoju sjenu
nad tajnom njene duše
Iznenada tamnoputa diže pogled
i šuti smiješeći se u snu
Možda pokreće kist što oblikovao je
sinošnje oči, bradu, obraze, volumen
dušu kamenog zdanja u kojem
miriše geranij
a u starim zdencima miruje
voda uspomenâ
Promatram portret, bonacu dišem
niz kožu tamnopute. Neki dah
što mekano ulazi kroz prozor
ne mogu definirati
Možda zato što se u meni nastanjuje
tiho počiteljsko jutro
i poslije brzog trzaja
gleda u ništa
AKO ME NAĐEŠ
Ako me nađeš u sjećanju
Ne pitaj zašto opet zalazim
Na krivini prema istoku
Tamo gdje su lažna utočišta
Rujanskih tišina
Ne pitaj zašto se
Nespokojan osmjehujem
Bijelim biserom riječi
Koje jedno drugom
Nikada nismo rekli
Ako me nađeš u sjećanju
To još odlazim u kasna ljeta
Slušati kako nečujno vene lišće
I gledati kako se rano budiš
Otiskuješ se u daljine
Koje smo voljeli
