Kao što sam vam već spomenuo ranije, u našoj plemenitoj lozi Horvatić muškarci već stoljećima genetski gaje istančan ukus kada je u pitanju ljepši spol.
Svi me i dan-danas znaju priupitati;
-Darac, kako ih samo uspjevaš ukrotiti?”, ali ne znaju da tajna zavođenja zapravo leži u tehnici koja se kod nas u obitelji prenosi s koljena na koljeno.
Još dok sam bio klinac, moj otac Živorad (za prijatelje Žika) bi mi uvijek govorio:
-Sine, na svijetu postoje samo dvije vrste žena;
One koje žive na račun nekoga i one koje računaju na nekog.
-I koju ja onda moram izabrati, oče?; (upitao bih ga znatiželjno)
-Pa onu s najvećim grudima!; rekao bi i potapšao me po ramenu.
U neku ruku mi je to bilo i logično, ali ja sam samo čekao potvrdu, jer njegova riječ je za mene bila – svetinja.
Eto, sad znate zašto sam ja svoje lijepe plave fokusirao baš na nju – jednu fatalnu krasoticu. Iz pregrađa je tu, ne poznajete ju, ali zvat ćemo je u priči “Marina” – važi?
To ime mi je prvo palo na pamet a i nekako je baš sexy.
-Znate li vi neku Marinu iz Siska, a da nije komad?
Takva ne postoji… Eto.
Dakle, bilo je to davne 1985. god. kad sam ju pozvao na prvi spoj u naše kino “Sloboda”.
Premijera filma “Hajde da se volimo” s Lepom Brenom bila je idealna prilika da jedan Čuntičanin Siščanima mazne najbolju mačku u gradu.
Ona je doduše bila nešto starija i iskusnija od mene, ali s obzirom da sam furao one ‘Klark Gejbl-brčiće’, djelovao sam znatno ozbiljnije i bili smo baš dobar par.
“…Na neku čudnu foru
Marina misli da zna
što sve treba da čini
u društvu frajera…”: pjevušio sam poznate stihove Nedžada Salkovića dok sam se toga dana podapirao u lavoru.
Iako sam bio poprilično uzbuđen, nisam previše mario za to šta ću obući na prvom spoju zato, jer sam znao da s Yassa-trenirkom i kariranom košuljom ne mogu pogriješiti.
Bijele čarape u to vrijeme bile su neizostavni modni detalj koje su se savršeno dale ukombinirati s crnim mokasinkama cipelama.
Izuzetno je važno bilo i dobro mirisati, pa sam za svaki slučaj istresao pola bočice očeve kolonjske vode u slučaju da brzo počne hlapjeti.
Nakon što sam se fino upicanio i začešljao fudbalerku, zapalio sam Filter 157 cigaretu (meko pakovanje), izbacio lančić, počešao međunožje te samouvjeren izašao na ulicu s jaknom od skaja prebačenom preko ramena.
Nisam ni popušio do kraja, a već je stigao Autoprometov harmonika-bus br. 5 koji me odvezao na stanicu kod gimnazije, pa sam dalje poprijeko pješice do sata.
Iako sam došao 12 min. ranije, Marina je već bila tamo i dočekala me s velikim oduševljenjem.
-Micek, nemoj se ljutiti, ali meni se ne da ići u kino večeras. A s obzirom da ćemo na kraju ionako završiti tamo, šta misliš o tome da se odmah odvezemo do Starog grada?, nagovarala me smjelo gledajući na sat, aludirajući na to da ne smijemo gubiti vrijeme.
-Tu sam s Dijanom, pa možemo odmah krenuti, veli ona meni.
-Kojom Dijanom, jebote, obećala si da ćemo večeras biti sami!?
Tek sam kasnije skužio da je mislila na očevog Citroëna kojeg smo mi zvali “spaček”.
Da ne duljim, čim je parkirala Dijanu, tj. Spaček u mraku tamo iza Starog grada, otkopčala je bluzu i navalila na mene kao da će već sutra izbiti Domovinski rat.
“…Luda noć, ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu, a tko si ti?
Luda noć, ja sam bila mamina princeza sve do sad i ne znam šta mi bi…”: išla je pjesma na Radiju Sisak dok smo se strastveno ljubili i zamagljivali stakla u autu.
-Darac, obećaj da ćeš me ženiti ili ću uprotivnom reći svom ćaći da si me silovao, života mi!; govorila je sva u zanosu otežano dišući od uzbuđenja.
Ne, nisam joj obećao svadbu, već sam joj umjesto toga dao do znanja da je kucnuo čas i da sad ja krećem u kontraofanzivu.
Ne biste vjerovali, čim sam uposlio svog “istraživača”, primjetio sam da ona uopće ne nosi gaćice.
Zlo i naopako.
S obzirom da je vani bilo prohladno i pomalo puhalo iz smjera rafinerije, bilo mi je žao da prehladi jajnike pa sam joj predložio da obuče moje (gaće).
Na opće iznenađenje, nije pristala na to,
– Jesi l’ ti normalan, čovječe!?: samo mi je ljutito zgrabila za ruku i stavila ju na svoje koljeno s pretenzijom da ju nastavim zavlačiti još dublje pod suknju. Srce mi je lupalo kao ludo, htjelo iskočiti van i….
-Znate li kakav je osjećaj kad konju date da vam jede kocku šećera iz ruke?
…E upravo sam se i ja tako osjećao kad sam joj konačno dodirnuo međunožje. Neka centrufugalna sila mi je poput vakuma povukla ruku unutra.
-Ali, zašto vam ja to uopće pričam? Pravi džentlmen nikada ne priča o tim stvarima.
Iako sam uspio iscrtati prvu recku na kundaku, što se mene tiče, ja bih najradije zaboravio taj nemili događaj, jer je to na mene ostavilo prilično velike traume.
Dugo se poslije baš zbog toga nisam usudio prići nekoj djevojci, pa sam se uglavnom družio s dečkima.
Ostala su mi samo njena stara pisma i još neke uspomene iz tog vremena dok sam išao u srednju apotekarsku, ali nema potrebe otvarati stare rane.
Kasnije sam ju sretao s curama u gradu, ali nije nije to više bilo – to.
Ja se iskreno nadam da ova poučna priča danas itekako može pomoći mladima pri stjecanju prvih ljubavnih iskustava.
Nije to baš sve crno-bijelo kako se čini na prvi mah i nekako im savjetujem da se oni radije drže virtualnih ljubavi i mobitela.
Ili kako bi to rekao naš slavni jezikoslovac, pisac i mislilac Puniša Račić:
-Bolje pet do dvanaest nego ni jednu poslije jedan.
