Kao u ljubavnoj sceni iz vestern romana. Ona mu kaže da je i dalje zaljubljen kao i prvog dana, ali da ne vidi da oni više nisu isti kao i prvoga dana. On šuti, ona melje. Drobi, gazi, protresa, gnječi, sikće, viče, plače – nikako da zašuti. A zapravo se, kada malo bolje razmisli, i boji tog trenutka – kada ona zašuti. Možda će on tada trebati nešto reći ili će ona otići. Bojao se i jednog i drugog, ne zna čega više. Da bude pošten prema sebi znao bi – ali nije, to je tzv. muški ponos. I tako, eto… Šutjeli su već danima. Kažu da su uspješni parovi oni koji uživaju i u zajedničkoj tišini. Mislim da većina laže. Bitno je reći kada i iz čega nastaju te tišine. Obično se i ne sjećaju. Ona je tu, nije otišla, ali šutnja mu je gora nego da i dalje viče. On ipak ne poduzima ništa.
***
U svitanjima je žudio zagrliti ju. A ona je nestajala iz njegovih ruku i pretvarala se u Bjelinu. Bijele plahte, bijeli jastuci, bijela svjetlost što dolazi s okna sobe njegove. U svitanjima je žudio zagrliti ju. A u zagrljaj mu je došla ona – bijela smrt. Ista bjelina, ali ne ona za kojom je izgaralo njegovo srce. Dodirivati tu brezu od njene kože i osjećati hrapavost vlastita dlana i mekoću njene kože. Bjelina.
***
Kartali su njih dvojica dugo u noć i ćirili kroz okanca u smjeru šume. Mudrost je odzvanjala oniskom prostorijom svakih pola sata i prekidala tišinu. Kartali su. Kartali su kao da im o tome ovisi život, a ne da uzalud troše zimske noći. Oko njih mrak, šuma i tajanstveni život. Život o kojem su sanjali nije u toj šumi. Ne sjećaju se oni više ni o čemu su sanjali dok su bili dječaci na tim obroncima. Možda i nisu imali snove pa su zato i ostali prikovani za tu zemlju. Zemlju koja ne daje ništa. Zemlju koju moraš oduzimati šumi. Zemlju koju šuma uzme natrag čim joj okreneš leđa.
***
Žene su dolazile i odlazile iz njihovih života . Nisu ih zvali i nisu ih tjerali. Mogle su raditi što su htjele i kada su htjele. Ispada da ni oni ni one nisu znali da smiju tako živjeti. Njihovi susreti u vremenu nisu bili sretni. Njihovi susreti u vremenu bili su takvi da bi bilo najbolje da se nisu ni dogodili. Misle tako njih dvojica dok kartaju dugo u noć. Možda jedan as ili ne – bolje dečko. Dečko herc. Nisu oni imali dovoljno hrabrosti da potraže sebi žene niti dovoljno ljubavi da zadrže one koje su ih pronašle.
***
Njihova samoća postajala je kao disanje. Bilo bi čudno da ne stane. Da se promijeni. Što bi oni bez svojih samoća, možda bi morali s nekim nešto dijeliti, razgovarati, planirati, organizirati… Bolje da čuče u svojim samoćama u sigurnosti karata koje drže u rukama. U njima je njihova pobjeda. U kartama u dvoje nema remija. Pobjeda ili poraz. Nema kompromisa. Tu su oni muškarci. Oni. Njih dvojica i raub.
