Bjesomučna vedrina
Nekad se pitam što pogoni ovu moju bjesomučnu vedrinu? Zašto sam vedar i pored tmore današnjeg života? Ako na posjedovanju ove neobične pozitivne energije ne mogu biti zahvalan svojoj okolini, prožetoj nezapamćenom bijedom duha koju će zauvijek povezivati uz početak dvadeset i prvoga stoljeća – kome onda mogu? Osjećam se kao da sam priključen na nevidljive kablove kojima kolaju nezemaljske energije. Tko zna, možda vode u svemir, izvan planeta Zemlje, do nepoznatih i egzotičnih nebula ili ne manje egzotičnih i zagonetnih područja tamne energije. A možda sežu u drugom pravcu? Možda se spuštaju u dubine moga uma čiji ponori također jesu i ostat će zagonetka iste eshatološke snage zasvagda. Drugim riječima, u ovom tekstu želim se pitati na čemu počivamo, ako smo, u ovo današnje doba, vedri? (versificirana Jinx verzija istog pitanja glasi – Na čemu si ti?).
Mnogi prije mene su napisali: svijet je mračno i nesigurno mjesto, čovjek je sublimacija nesreće organskoga svijeta, i općenito živih organizama, jer je izgrađen na protivnostima. Osim što je upojedinačen i perspektivičan, sklon je i lukavstvima svake vrste. Ne možete preživjeti ako ste se našli u njegovu okruženju. Otežavajuća okolnost nastupa kada ‘otkrijete’ da ste i vi ljudsko biće… da sve što ste na čovjeku detektirali… imate u sebi, samo u obliku dobro skrivenog eksploziva koji jednoga dana, može, ali i ne mora, eksplodirati…
Nositelj ste svoje radosti, ali i svoje muke. Vjerojatno ste dosad shvatili i ne želim to skrivati: meni pisanje i čitanje donose moju vedrinu. Međutim, ponekad vam i ta umjetno stvorena vedrina mora prisjesti. Duboko konceptualna, zadojena neprestanim baratanjem znakovima i simbolima, na kraju mora izgubiti onaj neposredni dodir sa životom na koji neprestano podsjeća John Zerzan. Izgubili smo Drugoga, za kojeg nam se čini da se u nekom drugom dobu činio nadohvat ruke. Istinsko pisanje i čitanje danas postale su vrlo usamljene djelatnosti.
A sasvim je moguće da pisanje i čitanje doista imaju svoje korelate u stvarnom životu koje ću jednoga dana, nadam se, s užitkom otkriti. Želio bih biti C + H2O s primjesama drugih elemenata u odgovarajućim omjerima, ali bez potrebe bježanja od stvarnosti kao takve. Ne želim se plašiti svoje prirode, ali je ne želim ni obuzdavati. Ne vjerujem u čovjeka kojemu je njegov Kraj zapisan u njemu, a ne u nepažljivom kometu koji bi i prema najmanjoj vjerojatnosti ipak jednoga dana trebao doletjet iz dubina svemira i reći Bum! Shvaćate, sporazuman sam da nas dokrajči slučajnost, a ne naša priroda… Nikako se ne mogu pomiriti s tim da sam čovjek – samo kao čovjek… i da se s nekakvom glupavom nadom nastavljam pitati, može li se on, čovjek, promijeniti? Može li postati biće u čijem će se društvu moći i živjeti, a ne samo pisati i čitati?
Zašto sam postao takav: „blijed, sjajan i nijem, počivajući nad samim sobom“, možda mogu zahvaliti jednoj knjizi koju pročitah u nevrijeme – u doba kada je to i za jednog ‘ slobodnog duha’ bilo malčice prerano – sa samo petnaest godina. U njoj sam se, po prvi puta, suočio s tom morbidnom istinom o čovjeku koju je njezin autor, nakon što ju je izrekao, ipak svim silama nastojao uljepšati. Osim toga, napisao je i nešto što odista, bez daljnjega, mora ulijevati nadu:
Čovjek nije čvrsto i trajno uobličenje, već je prije pokušaj i prijelaz, dakle, ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha. Prema duhu, prema Bogu, goni ga unutrašnja predodređenost – prema prirodi, prema majci vuče ga topla čežnja: između ove dvije sile plašljivo se leluja njegov život.
Da, Stepski vuk bila je knjiga koju sam pročitao s petnaest godina (i iz koje sam upravo naveo citat) a koja mi se i danas čini puno zahtjevnijom i ‘opasnijom’ od Siddarthe. I premda će nepopravljivi romantičar Hesse o čovjeku napisati kako mu se čini da on „nije samo prilično razumna životinja, već i dijete Bogova, kome je određeno da bude besmrtno“ ipak mi, u ovom vremenu, dakako, mnogo bolje prijaju njegovi suprotni dojmovi o istom:
… njegov život samo jedna opaka zabluda, žestoki neuspio izrod pramajke, divlji jeziv promašen pokušaj prirode…
Budućnost, a možda i ona vrlo skora, pokazat će je li bio u pravu.
