Razdijeljena svjetlost
Sunce
nebitno je kamo putuješ
i tko će u konačnici prigrliti tvoje Presvlačenje
na koga ćeš upisati svoje nenamjenske oči i glad zmije
Bog me na tvoje zapešće utisnuo kao lik Mjeseca:
Da bih udahnula život iz ovratnika tvoje jakne
i tijelo si napunila mirom do tjemena
Da bih u tvoju prazninu utisnula zagrljaj
i obasula te zvijezdama
Da bismo zajedno popili utopiju
i prežderali se suzama onog drugog
ne moram priljubiti usne na tvoj pulsirajući vrat
Ne boli me što obasjavaš planete koji te ne poznaju
i koji za svoj rast ne trebaju tvoju šeprtljavost i šutnju
Poštujem tvoj izbor da skončaš kao bliješteći snop žarulja
na ubijenom božićnom drvcu
koje je kao zamjenjivo i lako lomljivo uzeto već pri kupnji
Ja nisam mačka što iz jaslica vreba tvoj lik
a ti bakalar što se natapa u kupatilu
Za izmišljenu neumjerenost posta povodom Badnjaka
nikada te neću uliti u plemićku čašu
i zavarati tvoju muškost nacrtanim srnećim očima
Ali svijetlit ćeš samo utoliko
ukoliko podlegneš mjesečevoj groznici i naučiš slušati Tišinu
Kralj soli
Volio je morske dubine
sa stropa ih je iz kreveta pio svake noći
Čeprkajući po nagom tijelu mladosti
on je prebirao po valovima
i zamišljao da je ptica
Ujutro bi njegove oči pojele u buđenju sunce
a kad bi mu prste obuzele magličaste daljine
stopala bi utisnuo u nijemost najudaljenijih otoka
i u suha leđa svjetionika
Okružen ljudima živio je baš kao pučina
željan da brid bijele krme raskrvari njegovu samoću
i da na mjestu reza iz morske pjene
izraste Žena
koja će presložiti njegove kosti
u svježe iscijeđen narančin sok
Bio je morska dubina
sebi preduboka i mračna
nikada otkrivena
za koju je narod od pamtivijeka pričao najstrašnije legende
Skončao je
kao plitka slana površina
gladna svjetlosti
Što je ruka rekla ruci
Svakome pripada ono što je izabrao
Usnama vrućina i fatamorgana za vrhunac usijanosti
Zrnca pijeska da bi se stopala prividno rodila u vodi
i udahnula moć Zemlje
Svilene šarene tkanine i sjajna stakalca na licu boginje
da bi se na suhom čelu ušutkali godovi
i sakrila glad
Razgovarali smo već o tome
Tijelo je samovoljna čizma
koja te vrlo lako može utisnuti u asfalt
ako je obuješ na krivu nogu
Netko će dohvativši blizinu skočiti u dalj
i razasuti se u pustinju
Netko će poklopljen daljinom otkriti udove
i njima pokoriti svijet
Zid
Na ovom svijetu mora postojati zid
koji u svoje sive galaksije između nevinih blokova
pohrani ljudske mirise i osmijeha bol
Zamišljam takav zid
pa si govorim da neprimjetno riga toplinu u hladna tijela prolaznika
koji za sobom u vrećicama vuku opipljive potrepštine
i podcijenjeni život
Lako je zidu svijetliti
Ljetos je umjesto gladi požderao goruće zjenice ljubavnika
I sama pomisao na udove pune sokova
koji nesvjesno odlaze u vječnost obasjava nebo
a kamoli neće jedan zid
Mora postojati zid
na čije lice položiš dlanove
a on te povede na putovanje galaksijama
u vječnost
zatvorenih očiju
…
Sjećaš li se dana kad smo na plaži neplanirano pronašli
pa rastegnuli tijelo
I ne sjećam se tko je uzeo povećalo
a kome su pripale oči da njima natopi budnost
Prije nego smo se zaveli kao pronađeni
i otkotrljali u sol
sve je bilo postavljeno i uređeno za naše ranjavanje
jedna cjelina razapeta u plohe i traganje
u par slijepih i gluhih stopala što trče u krug
Pamtim da sam ti svjesno i sasvim vidljivo
uspjela pojesti obraze
a za sobom na užarene bridove bijelih oblutaka
razmrviti osmijeh za putokaz
Ni tada u svoj moći
nisam poželjela zagospodariti tijelom tvojim –
plohe su apsolutno varljive
i unatoč njihovoj opipljivosti i raspadljivosti
lako im se podređuje veličanstvenost uma
Rado bih rastvorila te tvoje plohe
savršeno glatke i mazne
premazane čežnjom i najbolnijim sonetima
Tvoje plohe bi se kao čokolada prelile niz moja leđa
kukove i bedra
ucviljene i neudomljene navele bi me
da svoje tijelo kratkotrajno ubijem u šećernom blatu
kao što im se bridovi mogu preobraziti u viteški oklop
i u svjetlost zariti strah
Te tvoje plohe
na Cilju čekajući
tek povremeno umotam u papir
i ostavim uz kontejner s ostalim otpadom
kao hranu uličnim životinjama
Biografska crtica
Andrea Debak rođena je u Splitu 1984. godine.
Po zvanju je stručna prvostupnica javne uprave i certificirani menadžer u medijima.
Poezija joj je objavljena na portalima:, Knjigomat, bivši Poezin, Balkanski književni glasnik, Strane, DIOGEN ( najbolja pjesma 2011. ). Na natječaju „Joan Flora“ 2011. osvojila je drugu nagradu za pjesnike do trideset godina.
Poezija joj je zastupljena u pjesničkim zbirkama „Duhovna konekcija“ Udruženja za kulturu „Novo Sarajevo“, u zbirci za natječaja za najljepšu lirsku pjesmu Erato 2004. i zborniku Međunarodnoga festivala književnosti „Dani prijatelja knjige“ 2011.
Poezija joj je ušla u širi izbor natječaja Na vrh jezika za 2018.
