SKUD Ivan Goran Kovačić ove godine po prvi puta dodjeljuje Nagradu Ivan Goran Kovačić za najbolju izvornu pjesničku zbirku tiskanu u dvogodišnjem razdoblju. Nagrada se dodjeljuje bienalno, naizmjenično s dodjelom nagrade Goranov vijenac za izniman doprinos hrvatskoj poeziji.
Za Nagradu Ivan Goran Kovačić mogle su konkurirati pjesničke knjige čije su prvo izdanje objavili nakladnici registrirani u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom, kao i pjesničke knjige izvorno napisane i tiskane na hrvatskom jeziku kod registriranih nakladnika, bez obzira na mjesto objavljivanja. U konkurenciji su se našli naslovi objavljeni u razdoblju od 1. studenog 2016. do 31. listopada 2018. godine.
Nagrada se sastoji od skulpture – rada akademskog kipara Igora Rufa, plakete i novčanog iznosa od 10 000 kuna.
U konkurenciji se nisu mogle naći knjige članova Odbora Goranova proljeća, kao ni izdanja SKUD-a Ivan Goran Kovačić, koji nagradu dodjeljuje.
Žiri u sastavu Dorta Jagić, Branislav Oblučar i Tonko Maroević (predsjednik), odlučio je da u finale uđe sljedećih pet naslova:
Gordana Benić: Palača posljednjih kartografa (Ex libris, Zagreb 2017)
Davor Ivankovac: Doba bršljana (HDP, Zagreb 2018)
Andrijana Kos Lajtman: Teleidoskop (HDP, Zagreb 2018)
Miroslav Mićanović: Obrt za pranje perja (MeandarMedia, Zagreb 2018)
Martina Vidaić: Mehanika peluda (HDP, Zagreb 2018)
Dobitnik/ca nagrade bit će, zajedno s laureatom/kinjom Gorana za mlade pjesnike, proglašen/a na konferenciji za medije u književnom klubu Booksa, u srijedu 13. ožujka 2019. u 11 sati.
Pedeset i šesto Goranovo proljeće održat će se od 20. do 24. ožujka 2019. u Lukovdolu, Puli, Rijeci i Zagrebu. Čestitamo finalistkinjama i finalistima, a u nastavku pročitajte obrazloženja žirija.
Gordana Benić: Palača posljednjih kartografa (Ex libris, Zagreb 2017)
Paralelno i prepleteno, uknjiženo i pomnoženo s inim aspektima njezine poetske djelatnosti traje intimna zaokupljenost Gordane Benić faktičkim i mističkim svojstvima Dioklecijanove palače u zavičajnom joj Splitu. Zbirkom pjesama u prozi Palača posljednjih kartografa pjesnikinja (zasad?) zaokružuje tu emotivno-imaginativnu dionicu lirskog pisanja i nudi čitateljima zreli plod dugotrajne fascinacije i sabrane meditacije oko konkretnog motiva, koji međutim u poetskoj perspektivi odmah prerasta i nadrasta svoje povijesne i zemljopisne odrednice. Paradoksalna amplituda pjesnikinjine strategije sastoji se u poniranju u oniričke dubine, kojim se pak ponire do dna i pritom izlazi na drugu stranu i uspinje u kozmičke visine astralnih asocijacija. Kartografija Gordane Benić, dakle, nudi elastični itinerer fantastičnih i mitskih protega, stimulira tekstualnost visokog napona.
Davor Ivankovac: Doba bršljana (HDP, Zagreb 2018)
Ovom zbirkom dobili smo djelo koje nam u nekoliko nanosa-ciklusa nosi doživljaje s rasjeda beskrajnih obzora prirode i čovjeka koji je iz tog raja istjeran suvremenim ritualima tehnologije i rada. Najsretniji plod susreta narativne sporosti i suptilne metaforike ujedno je i najdeblji sloj ove knjige – pjesnička biografija ravničarske melankolije. Sugestivno ispisana atmosfera slavonske melankolije ostaje postojana kroz cijelu knjigu i ujedno krijepi, ljuti i omamljuje.
Andrijana Kos Lajtman: Teleidoskop (HDP, Zagreb 2018)
U trećoj zbirci pjesama autorica se vješto poigrava labilnom granicom između otvorene i zatvorene forme, između proze i stiha, oblikujući knjigu kao postmodernistički palimpsest ili labirint. Riječ je o prostoru složenom od fragmenata različitih diskursa, od književnih citata do leksikografskih natuknica, u kojem vlastita riječ ne postoji bez odjeka i traga tuđih riječi. Pamćenje i zaborav, smrt i žudnja, pisanje i čitanje teme su kojima se melankolično obojen pjesnički glas neprestano vraća, pokazujući njihovu važnost za osobnu, ali i kolektivnu povijest koje su kod Lajtman neodvojive polutke jedne, uspješno oblikovane poetske cjeline.
Miroslav Mićanović: Obrt za pranje perja (MeandarMedia, Zagreb 2018)
Na tragu nekih ranijih knjiga ovog autora, zbirka Obrt za pranje perja ističe se osvježavajućom dinamikom pjesničkog iskaza; čitatelja nosi niz rijeku teksta – u neobičnom ritmu – bujica stilova, tema i registara. U širokom spektru tonova i raspoloženja, od melankolije, ironije, zagonetnosti do izrazito muzikalnih i duhovitih fragmenta, Mićanović u ovoj knjizi šeće svijetom kao lovac na detalje, i otiskuje ih na pročišćeno, minimalističko tijelo svoje pjesme, s mjesta duboke empatije za čovjeka, za bolest siromaštva.
Martina Vidaić: Mehanika peluda (HDP, Zagreb 2018)
Iznimno zaokružena i cjelovita nova pjesnička zbirka Martine Vidaić ima naizgled koralni karakter i kao da se sastoji od niza posebnih svjedočenja, iskaza nebrojenih – i tek okvirno određenih – lica (i stvari, i pojava) što govore. Najveći broj naslova u knjizi indikativno završava dvotočkom, pa bi pjesma koja potom slijedi trebala biti shvaćena kao navod (iz druge ruke). Strukturalno, dakle, podsjeća na Spoon River Anthology Edgara Lee Mastersa, lirsku kolekciju personificiranih epitafa. Međutim, gotovo sasvim suprotno, riječ je o stilski homogenom i izrazito individualno obilježenom izrazu, koji samo uvjetno uzima maske (poundovske „personae“) drugih i drugačijih, ulazi u prilike i situacije mahom marginaliziranih, alijeniranih i anonimnošću frustriranih poluosobnosti. Iz naslovom natuknute pozicije pjesnikinja uspijeva izvući maksimum poticajnosti i osloboditi govorenje iznimne svježine i originalnosti.
