POMAK
Neki se ljudi samo pojave tako
kao prelomljena zraka
u čekinji bora.
Žuti ptić proviruje iz gnijezda
šuma je duboka i vlažna
kao djetinjstvo
i sve je gusto i isto.
I dalje sam tužna ponekad
pa ustanem i idem oko svijeta
kako je pisao Šalamun.
Samo noću primijetim da je nebo bijelo
(u proljeću koje je davno abortirano)
dok ležimo na plahti kao na papirnoj splavi
kao dva ‘i’
u otvorenoj slovarici nekog sričućeg đaka
i osjećamo kako se pomiče svijet.
(PRE)RANOST
Nedonošče,
udisaljka koja je izrasla između nas.
Neuroza klorofilnog zametka,
ozelenjen zrak.
Krvavi pekmez
razmazan po bijelim jagodicama,
prizor utjehe.
Tulipan u lukovici,
nedozvan.
Put do tebe nemoguće je prekoračiti,
između koljena uvijek ostane nebo,
žuta polja
i nekoliko voda što se križaju u porječju.
Nas smo dvoje, a svijet je velik.
BRIJEG NIJE BRDO
Sve ono što boli zbog izgovorivosti.
Tvoja krv moje je jalovo sjeme.
Neodjevene sintagme.
Naše dijete ostaje u vodama sna
koje se skupljaju u pazusima slova.
Posadit ćemo brezu, na tvoj brijeg.
Brijegu ćemo dati ime.
Brijeg nije brdo.
Rijeke kažu, dosta je, i namignu drveću.
Breza kaže, počešljaj me, i raspakira zupce djetinjstva.
U dlanovima zašušti vrijeme
kada su juhe bile krepke, a kanarinci pjevali razumljivo.
Breza nema ime.
Ime je crveno.
Breza je šuma.
Tamo gdje me hraniš, započinju moje oči.
PRIJE, POSLIJE
Vrijeme i bol, tako si napisao.
U doba kada je vrijeme još bilo vrijeme,
a bol bol.
Pitala sam, hoćemo li se uvijek igrati
da nasmijemo tugu.
Mnogo smo očiju ispili otada.
S trepavica ti odlijeću male ptice
i moj je pogled prašnjav, kao jato.
U sumrak, grane se njišu crno
i čujem sovovke –
dotiču se nevidljivo u mraku, pa odsele.
Iza zjenica, tiho, još buja vrt
oplođen bojama onog što smo jednom vidjeli.
Hranit će se tim korijenjem dugo
sve dok male prskalice šire vlagu
tamo gdje nema zaklona za naše ništa:
baš tako preživljava trava
šuškave balerine od papira
neposlano pismo.
A može i jasnije:
sunčano jutro na Grenlandu
i sve ono što beba tuljan vidi
trenutak prije toljage.
OGLED O SLJEPOĆI
Kada bi mogao vidjeti iza slova
u svitanje
kada život čudno zasja na vrhovima krošnji
vidio bi srce šume kako se otima bršljanu
i drhti kao lisičje mladunče
to dlakavo, dlakavo srce.
Sve što se može zamisliti, valjda može i biti.
Sve što se može napisati, već stanuje u grlu.
Nevid tvoje žute pjege
krhkost je gline što se drobi licem
na mjestu gdje vrč
prislanja svoju usnu na svijet.
Lončarov san
grnčarov strah
bijela si pruga utisnuta mi noću
u slijepi dlan.
Smrt je metafora
jer dugo spava u jeziku
pa nas zaskoči jutrom kao i voljenje
prvo uplaši pa zašuška daljinom
a onda samo drveno škripi
i crta čudne brazde
kao kotač kola u tihi šumski put.
POSLJEDNJI DANI LJETA
Nebo pri kraju dana
kao razrijeđeno meso lubenice.
Prerezana svjetlost
i puno mjesta za opravdati boga:
u posvijetljenoj kosi,
blagosti pasa,
u riječima koje šušte među koricama
poput pospremljenog sjemenja.
U procijepima između očiju
spava već dogođeno vrijeme.
Kadar dug kao život, kaže pisac.
Pa opet iznova,
pretiktakan sat.
Ruka i ruža, dodirnute.
U parku, neka žena razgovara s pticama
i priča im ono što se nije dogodilo.
VRENJA
I.
Imala sam šest godina
Mama je bila u bolnici i rađala brata
a tata i ja kuhali smo mlijeko
koje je susjeda svježe pomuzla.
Tata i ja pazili smo mlijeko,
mlijeko je iskipjelo
i naša stara kuća dugo je nosila
taj resko-slatki miris:
haljinu kojom se zaodijeva krv,
tople i drhtave stvari.
II.
Po sredini tvoga tijela,
ravno ispod rebrenog luka,
mala je titrava zvijezda
(jednom davno, još neopožarena koža):
promatra me kao prerezana galaktika,
kao zaboravljen prasak straha.
III.
Danima, jedno lice čeka kišu
da rastjera gramatiku
pa se zagleda u utrobu kapi.
Da se raskapljiče dodiri,
otkopčaju napokon.
IV.
Ožiljci utrobe, vapaji dojke.
Obitelj je oblak,
oblak je rana koja se odvoji od kraste
i prosuzi preko ruba.
V.
Rujansko sunce
porađa se večernjom cestom
pa ostavlja mokru posteljicu
da klizi niz asfalt.
Koraci bubre
kao mlijeko pred ključanje.
ROĐENI U NEDJELJU
Ako čovjek pri zalasku sunca
ode do mjesta gdje se netko ubio,
može svašta saznati, piše Bergman.
Recimo, koliko dugo će živjeti,
boju svrakine zjenice,
ili što znači poludjeti od straha.
Prije nego li dođem k tebi,
pokucat ću ti na prozor.
Jer se sumrak zavlači pod jezik,
a šišmiševo krilo šuška u nosnicama.
Puno trajanja,
prekoračiva dužina nježnosti,
i šutnja očima
kao vapaj vjetra zaokrugljen u noć.
Ako čovjek pri zalasku sunca.
Sedmi dan
pod bijelim obodom mjeseca
djevojkama rastu dojke,
gradić miruje,
a sjene padaju s drveća.
Nečiji sat kuca na grani.
ŠKOLICE
U djetinjstvu
igrali smo ih stalno.
Smiraj večeri,
kamenčići
i skakutavi put prema gore.
Jesenas, dani se gase naglo
punu minutu ranije
nego na pokrajnjem uglu neba.
U dlanu
povodac za malog psa,
na asfaltu titrav
izokrenut svijet.
Broj 2,
pored njega 4 i 5,
dok im trojka čuči na tjemenu
vertikalno teška.
Treptaj tamnog neba
pa onda dugo ništa:
petokrake u krošnjama
skvrčene bez zvuka.
Kad sam otvarala tvoju poruku,
na staklo naučala sletjela je bubamara
i samo sam točkice vidjela.
Ionako mi ništa nije dovoljno stvarno,
rekla je Sonja.
LISTOPAD, OTKINUT DAN
Odjednom, razglobilo se nebo.
U bjeloočnici kojom me gleda
nazirem pothranjen krvotok
kojim oplakuje organe nekog plahog
ilegalno nastanjenog boga.
Baš kao i hemolimfa pčele:
samo slijepo kruži neprožiljenim tijelom
pa valovima zapljuskuje sitno
titravo srce.
Oko u nebu.
Izokrenut svijet u zjenici
i svijest da me nosiš.
Jedna žena plače u sobi.
Jedna žena tipka pismo.
Netko sjedi pored nadgrobne ploče
u kojoj se odražava grad.
Netko hoda uz rijeku, polako.
Netko se ljuti na kišu.
Netko priča s vranama.
Netko kasni.
Netko traži sebe, u sebi
u sebi.
Zažmiren dan
i malo crno mladunče
koje cvili u šikari.
Ti bi da se dogodilo
samo ono što se dogodilo.
Pjevuši pjesma
kao raskopan grob.