VODENI SVIJET
Kraljica mi se osmjehnula
kroz brodsko okno okato
plavo
u podmorju neprozirne
zgusnute tame
Njena je podmornica bila najveća
grdobina
dubinskih struja
naduta ko one balonaste ribe
tropskih boja
ukopane u šuškavi pijesak
morskih dina
Kraljica mi se osmjehivala
zlokobno
svečano
otmjenim pogledom ružice
ljeskavog vina
Zavezan za beskraj
vodenog bitka klepetao sam jecaj
zemljanog žitka
Zvijezde se nisu talile u beskraju
gustog
slanog svemira
Podmornice su plovile ko Šopove
kućice
u tamnomodrim
dubinama
KATOLKINJA
Lijepa je kad prozbori
o Bogu
tad njene ruke postanu žive
plamene ptice
Balerine
Grlim ih očima
Mirisni okvir
za svježinu slike
Izgubi ona strogost
prerušenog djeteta, postaje
milosnica
pjesme u jezeru čežnje
Male stvari
sitnice
kupaju se u vrtoglavici jezika
U prozoru praslike
SAN O POETESI
Kad sam te pitao:
Hoćeš li mi napisati pjesmu?
Rekla si: Smjesta
Ma, ne ne
nisam
to mislio
Samo me zanimalo
stvaraš li
tek kad ti naiđe nadahnuće, ili pak
kopaš kopaš
u riznici snova, uvijaš
kovrče i laštiš
prepukla zvona
Veliš:
Pisanje pjesme
to je mala svadba
Sjedam na hasuru i mirisne
štapiće žarim
svijeću palim, uvlačim
stopala
i tiho se smješkam
meškoljim bedra
Ukapčam
moj mali
lap-top
I čim napišem prvu strofu
lagano
se svlačim
Želim biti naga
pod vjeđama
golih zvijezda
Pred zastorom svečanim
žamorom
drhtavih ptica
Stihovi me gledaju
Gle, grudi mi ulaze
u pjesmu
bućnu u zaslon kolobari
gojnih gnijezda
I tekući kristal
zatreperi, blista
Pjesnikinjo
stopala ti ljubim
na oblim obroncima, grlim
leđa
na ključnim kostima
Tvoje su ruke
proključale
na tipkama
Sve vrvi !
ZAVODNIČKA ŠUMA
Eeeeh … da mi je sklopiti pjesmaricu
koja plače
urnebesno plače u nekom šaljivom
šuškavom papiru s kraja svijeta
satkanom
od recikliranih suza
udjenuta u špagu
vonj tutkala
i rezbariju rumenog
pečatnog voska
Volio bih da je smišna
Ma kakva plastifikacija
promocije
katalogizacija u publikaciji CIP
E – NES – BE
Otmjena piratska zbirka – onako
baš za prijatelja
koji kao i ti trabunja uz čašu i poljupce
kestenova cvijeta o uzburkanoj
čarobnoj vrevi
zavodljivog pjesničkog leta u toplom
kašastom
srcu bitka
Tiha
neka pregnuća, trbušasti
plamen cvijeća
SLUNJSKE RASTOKE
Posjetili smo te slapiće
i slapove
tek
poslije rata
hitajući kroz sobe i kuhinju
nečijeg
probušenog stana na huku
razuzdanog slapa
I tad
na balkonu iznad orljave, u kotlu
sunčeve pjene
jasno vidjeh ljepotu
i rugobu
ko sestre
koje vabe se, uviru
jedna drugoj u leđa, smiješe se
hihotom kobi
suprotna
zrcala svijeta
Stara
kineska mudrost
prosijavala je
u kamenoj pjeni, u zjeni
sunčanog jutra
Sve što je srušio rat
mamilo je
krhotinama sna
od gorskog
stakla
SUTON1
Slika koja stiže, stiže, klizi
sa zapada
malinovac je Sunca u brazdama
rijeka snova
krabulja zvijezda
ko omama dječje igre prije zalaza
Nebo je pečatni vosak, obale
zastiru dvore
boje uviru
u zanose zamišljena svijeta
Hoću li ovako idući … idući
odškrinuti vrata
nekog drugačije ostrašćena grada
svjetlo drugo
i okus drugi
urastanje
u ozračjima neproživljena leta
Ali svjetlo ovo
uvire u daljine poznate, porozne
sahnu sokovi
dječjih čarolija, snoviđenja
ljepljivih slika
Svjetlo ovo stiže, stiže, klizi
sa zapada
______________
1 Osijek, svibanj 1996.
MIRISNA PJESMA
Jutros sam se
okupao
u mirisu moje drage, u uljnoj
kupci
u krilima od etera iz male
bočice
s njenim imenom
Njen duh je
istrčao
i zakovitlao kupaonicu
Ali me ona
prethodno nauljila
cjelovima
i sokovima svog tijela te zavjetnim
okusom
bijelog bedra
Da, da …
zavjetnim okusom
Jer zavolimo se zbog mirisa
zbog okusa koji se vole
sokova
koji se gole
Ne zbog pameti
ne zbog boje naših očiju, ne radi vjere
ili nekog
neuhvatljivog smisla
Eh, kolike me samo
djevojke
nisu voljele
jedino zbog nesklapa u mirisima
i okusima naših tijela
Baš sam zaudarao
A prijatelji su mi sufliralida ne filozofiram previše
Jer sva ta ljubav
sve je to jedno veliko papanje
sisanje
lizanje i njušenje, šmrkanje
i srkanje
Volimo se jezikom
i gutamo nježne snove kao slatke
smokve, kao gustu
kao jantar gustu Malvaziju koja bode
i hrabri
noseve naše
U KONOBI
Kad nam je u
popodnevnim suncem prošaranoj
istarskoj konobi
prišla mlada, bijeloputa konobarica u minici
obasjanih, velih nogu
nogu golih i zlatnih
Poželio sam
dodirnuti ta snažna
blistava bedra
debele listove
oble pete i stopala topla
Poželio sam je
dirati
kao što se dira glatka, kamena statua
lagano, u prolazu
onako kao što bih pomilovao «Vesnu»
kipara
Luje Lozice
na zagrebačkom autobusnom kolodvoru
A ona …
da me prima kao prsten ugode
onako usput
kao sunce što je miluje
kao povjetarac zaigranih prstiju, da me prima
ne kao osobu
nego kao putenu slast koja pleše, kao tijelo
koje se tijelom ovija
tijelom opaja
Da me prima
kao da me nema i kao da sve to nisu
puste sanje
o nevinom muškom dodiru, o nevlastitom
tijelu žene
DUĆANSKA
Moja je djevojka
imala lijepe
debele noge
punih, zaobljenih listova i mala
zavodljiva stopala, hitra
ko seoske lastavice – Hirundo rustica
Moja je majka
znala reći
kako su to lijepe, trgovačke noge
Na što je moja
draga
dobivala ospice – opsice
govorila je
a ja se zabavljao, srdeći je i ponavljajući
ono
što je u meni zvonilo sjetno
al’ sočno
i nekako mittel-europski
(ma što god to značilo)I gle, tada ugledah
male, okretne trgovkinje u Dućanskoj ulici
u Varaždinu
na početku dvadesetog vijeka, njihove bijele
zafaldane pregače
i ulaštene, kožne čizmice s puno vezica
Vidio sam kako
izlaze
iz radnje
i pokazuju milostivoj na suncu balu najfinijeg
engleskog tvida
I vidio sam ih
kako se penju
po ljestvama
da bi dohvatile damski šešir
s najgornje police
Vidio sam, i
zvjerkao
hoću li ugledati njihove lijepe, snažne
balustrade listova
i onaj uzbudljivi prijevoj iza koljena
Ali mala stopala,
oble pete
i bijela, topla
secesijska bedra
mogao sam samo sanjati
u čipkama
svojih izmaštanih
sjećanja
EPIKUREJSKA
Epikur je jednom rekao
sasvim utješno:
Smrt nas se uopće ne tiče
jer kad smo mi, nema nje
a kad je ona, nema nas
Ne postojimo!
Ergo, smrt – ne postoji
Mašalah !
I Gruden je primijetio
kako smo već jednom bili mrtvi
nekoć davno
i kako, gle, nije boljelo
Smrt
ne boli !
Ali boli to tiho rastajanje
od zvijezda, to – sad
i ovdje i nikad više, to – sad
i zgrabi svoj život
koji klizi ti niz prste, melasa žudnji
rijetka i slatka, ljepljiva
ali ne previše …
Krhotine sjećanja
puzzli čudne povijesti
Pa … tko će ponovo
sastaviti svoj život
na kapku
svog unutarnjeg oka
A što bi tek bilo
da živimo vječno ?
Za dvije, tri tisuće godina
više ne bismo imali djetinjstva
prve ljubavi, prve pjesme …
Išli
i sve zaboravili
Više sebe
ne bismo imali
Vremeniti, kakvi već jesmo
rastopili bismo se u vječnosti
SKODELICA KAVE
Kod kuće imam valjkastu šalicu
grbavih linija
ko pretpovijesna lončarija
obojena u dalmatinsku kuću od starine, od davnine
zelenih škurnica, zelenih vratiju
Gusti namaz
kao na brodu
Kamene skale
uzvojito
penju mi se na vrh usana kad srčem
tursku kavu
A šalica ima
nasmijano ime:
Baština
Pa sve me to slatko podsjeća
na današnja Kaštela
na cementnu prašinu i betonske balustrade
laviće … i patuljke
Na gradnju
koja otvara u meni deponij limenih olupina
na stijeni suhoj, ranjenoj
Crvena je žila u kamenu
A Dalmacija se htjela ispričati
kao bajka o sebi samoj, kao znak
Nešto skladno, mirisno
– rožata –
zaljubljeno u svoju jednostavnost, nešto
povišću pritrujeno
Svečano, a nehajno
kao pjesma
tijelom postala
