Vodeni svijet

Zrinko Šimunić

Foto: Rick Vos

VODENI SVIJET

Kraljica mi se osmjehnula 
kroz brodsko okno okato 
plavo 
u podmorju neprozirne 
zgusnute tame 

Njena je podmornica bila najveća 
grdobina 
dubinskih struja 
naduta ko one balonaste ribe 
tropskih boja 
ukopane u šuškavi pijesak 
morskih dina 

Kraljica mi se osmjehivala 
zlokobno 
svečano 
otmjenim pogledom ružice 
ljeskavog vina 

Zavezan za beskraj 
vodenog bitka klepetao sam jecaj 
zemljanog žitka 

Zvijezde se nisu talile u beskraju
gustog
slanog svemira

Podmornice su plovile ko Šopove
kućice
u tamnomodrim
dubinama


KATOLKINJA

Lijepa je kad prozbori
o Bogu
tad njene ruke postanu žive
plamene ptice

Balerine
Grlim ih očima

Mirisni okvir
za svježinu slike

Izgubi ona strogost
prerušenog djeteta, postaje
milosnica
pjesme u jezeru čežnje

Male stvari
sitnice
kupaju se u vrtoglavici jezika
U prozoru praslike


SAN O POETESI

Kad sam te pitao:

Hoćeš li mi napisati pjesmu?

Rekla si: Smjesta

Ma, ne ne
nisam
to mislio

Samo me zanimalo
stvaraš li
tek kad ti naiđe nadahnuće, ili pak
kopaš kopaš
u riznici snova, uvijaš
kovrče i laštiš
prepukla zvona

Veliš:

Pisanje pjesme
to je mala svadba

Sjedam na hasuru i mirisne
štapiće žarim
svijeću palim, uvlačim
stopala
i tiho se smješkam
meškoljim bedra

Ukapčam
moj mali
lap-top

I čim napišem prvu strofu
lagano
se svlačim

Želim biti naga
pod vjeđama
golih zvijezda

Pred zastorom svečanim
žamorom
drhtavih ptica

Stihovi me gledaju

Gle, grudi mi ulaze
u pjesmu
bućnu u zaslon kolobari
gojnih gnijezda

I tekući kristal
zatreperi, blista

Pjesnikinjo
stopala ti ljubim
na oblim obroncima, grlim
leđa
na ključnim kostima

Tvoje su ruke
proključale
na tipkama
Sve vrvi !


ZAVODNIČKA ŠUMA

Eeeeh … da mi je sklopiti pjesmaricu
koja plače
urnebesno plače u nekom šaljivom
šuškavom papiru s kraja svijeta
                               satkanom
od recikliranih suza

udjenuta u špagu
vonj tutkala
i rezbariju rumenog
pečatnog voska

Volio bih da je smišna

Ma kakva plastifikacija
promocije
katalogizacija u publikaciji CIP
E – NES – BE

Otmjena piratska zbirka – onako
baš za prijatelja
koji kao i ti trabunja uz čašu i poljupce
kestenova cvijeta o uzburkanoj
čarobnoj vrevi
zavodljivog pjesničkog leta u toplom
kašastom
srcu bitka

Tiha
neka pregnuća, trbušasti
plamen cvijeća


SLUNJSKE RASTOKE

Posjetili smo te slapiće
                     i slapove
tek
poslije rata
hitajući kroz sobe i kuhinju
nečijeg
probušenog stana na huku
razuzdanog slapa

I tad
na balkonu iznad orljave, u kotlu
sunčeve pjene
jasno vidjeh ljepotu
i rugobu
ko sestre
koje vabe se, uviru
jedna drugoj u leđa, smiješe se
hihotom kobi
suprotna
zrcala svijeta

Stara
kineska mudrost
prosijavala je
u kamenoj pjeni, u zjeni
sunčanog jutra

Sve što je srušio rat
                  mamilo je
krhotinama sna
od gorskog
stakla

SUTON1

Slika koja stiže, stiže, klizi
          sa zapada
malinovac je Sunca u brazdama
          rijeka snova
          krabulja zvijezda
ko omama dječje igre prije zalaza

Nebo je pečatni vosak, obale
          zastiru dvore
          boje uviru
u zanose zamišljena svijeta

Hoću li ovako idući … idući
          odškrinuti vrata
nekog drugačije ostrašćena grada
          svjetlo drugo
          i okus drugi
         urastanje
u ozračjima neproživljena leta

          Ali svjetlo ovo
uvire u daljine poznate, porozne
         sahnu sokovi
dječjih čarolija, snoviđenja
         ljepljivih slika

Svjetlo ovo stiže, stiže, klizi
        sa zapada

______________
1 Osijek, svibanj 1996.


MIRISNA PJESMA

Jutros sam se okupao
u mirisu moje drage, u uljnoj
kupci
u krilima od etera iz male
bočice
s njenim imenom

Njen duh je istrčao     
i zakovitlao kupaonicu

Ali me ona prethodno nauljila
cjelovima
i sokovima svog tijela te zavjetnim
okusom
bijelog bedra

Da, da …
zavjetnim okusom

Jer zavolimo se zbog mirisa
zbog okusa koji se vole
sokova
koji se gole

Ne zbog pameti
ne zbog boje naših očiju, ne radi vjere
ili nekog
neuhvatljivog smisla

Eh, kolike me samo djevojke
nisu voljele
jedino zbog nesklapa u mirisima
i okusima naših tijela

Baš sam zaudarao

A prijatelji su mi sufliralida ne filozofiram previše

Jer sva ta ljubav
sve je to jedno veliko papanje
sisanje
lizanje i njušenje, šmrkanje
i srkanje

Volimo se jezikom
i gutamo nježne snove kao slatke
smokve, kao gustu
kao jantar gustu Malvaziju koja bode
i hrabri
noseve naše


U KONOBI

Kad nam je u popodnevnim suncem prošaranoj
istarskoj konobi
prišla mlada, bijeloputa konobarica u minici
obasjanih, velih nogu
nogu golih i zlatnih

Poželio sam dodirnuti ta snažna
blistava bedra
debele listove
oble pete i stopala topla

Poželio sam je dirati
kao što se dira glatka, kamena statua
lagano, u prolazu
onako kao što bih pomilovao «Vesnu»
kipara
Luje Lozice
na zagrebačkom autobusnom kolodvoru

A ona …
da me prima kao prsten ugode
onako usput
kao sunce što je miluje
kao povjetarac zaigranih prstiju, da me prima
ne kao osobu
nego kao putenu slast koja pleše, kao tijelo
koje se tijelom ovija
          tijelom opaja

Da me prima
kao da me nema i kao da sve to nisu
puste sanje
o nevinom muškom dodiru, o nevlastitom
tijelu žene


DUĆANSKA

Moja je djevojka imala lijepe
debele noge
punih, zaobljenih listova i mala
zavodljiva stopala, hitra
ko seoske lastavice – Hirundo rustica

Moja je majka znala reći
kako su to lijepe, trgovačke noge

Na što je moja draga
dobivala ospice – opsice
govorila je
a ja se zabavljao, srdeći je i ponavljajući
ono
što je u meni zvonilo sjetno
al’ sočno
i nekako mittel-europski
(ma što god to značilo)I gle, tada ugledah
male, okretne trgovkinje u Dućanskoj ulici
u Varaždinu
na početku dvadesetog vijeka, njihove bijele
zafaldane pregače
i ulaštene, kožne čizmice s puno vezica

Vidio sam kako izlaze
iz radnje
i pokazuju milostivoj na suncu balu najfinijeg
engleskog tvida

I vidio sam ih kako se penju
po ljestvama
da bi dohvatile damski šešir
s najgornje police

Vidio sam, i zvjerkao
hoću li ugledati njihove lijepe, snažne
balustrade listova
i onaj uzbudljivi prijevoj iza koljena

Ali mala stopala, oble pete
i bijela, topla
secesijska bedra
mogao sam samo sanjati
u čipkama

svojih izmaštanih sjećanja


EPIKUREJSKA

Epikur je jednom rekao
sasvim utješno:
Smrt nas se uopće ne tiče
jer kad smo mi, nema nje
a kad je ona, nema nas
Ne postojimo!
Ergo, smrt – ne postoji

Mašalah !

I Gruden je primijetio
kako smo već jednom bili mrtvi
nekoć davno
i kako, gle, nije boljelo

Smrt
ne boli !

Ali boli to tiho rastajanje
od zvijezda, to – sad
i ovdje i nikad više, to – sad
i zgrabi svoj život
koji klizi ti niz prste, melasa žudnji
rijetka i slatka, ljepljiva
ali ne previše …

Krhotine sjećanja
puzzli čudne povijesti

Pa … tko će ponovo
sastaviti svoj život
na kapku 
svog unutarnjeg oka 

A što bi tek bilo
da živimo vječno ?

Za dvije, tri tisuće godina
više ne bismo imali djetinjstva
prve ljubavi, prve pjesme …

Išli
i sve zaboravili

Više sebe
ne bismo imali

Vremeniti, kakvi već jesmo
rastopili bismo se u vječnosti


SKODELICA KAVE

Kod kuće imam valjkastu šalicu
grbavih linija
ko pretpovijesna lončarija
obojena u dalmatinsku kuću od starine, od davnine
zelenih škurnica, zelenih vratiju

Gusti namaz
kao na brodu

Kamene skale
uzvojito
penju mi se na vrh usana kad srčem
tursku kavu

A šalica ima
nasmijano ime:
Baština

Pa sve me to slatko podsjeća
na današnja Kaštela
na cementnu prašinu i betonske balustrade
laviće … i patuljke

Na gradnju
koja otvara u meni deponij limenih olupina
na stijeni suhoj, ranjenoj

Crvena je žila u kamenu

A Dalmacija se htjela ispričati
kao bajka o sebi samoj, kao znak

Nešto skladno, mirisno
– rožata – 
zaljubljeno u svoju jednostavnost, nešto
povišću pritrujeno

Svečano, a nehajno
kao pjesma
tijelom postala