(O grobnicama vladara, civilizaciji života, o tomu što se nalazi između dvaju traka autoputova što vode na jug Irana i o starom čempresu)
Sat vremena vožnje od Perzepolisa stajemo u Naqsh-e-Rustamu. Mjesečev krajolik. Nigdje ničega, Ni staba, ni naselja, ni travke. Nebo i pustinja. Planine su neobičnih, skurilnih oblika, s rasjedima, pećinama, odronima. Sunce se obrušilo punom žestinom.. Visoko gore u lancu stijena uklesani grobovi. Nekropola Ahmenida i Sasanida. Spuštamo se u podnožje planine. Ovdje je ovjekovječena slava vladara. Najveća grobnica ona je Darija I. (522-486. pr. Kr.), gospodara i graditelja Perzepolisa, uklesana u okomitu stijenu u obliku križa, što simbolizira četiri strane svijeta. I na Kirovom cilindru, što smo ga vidjeli u Nacionalnom muzeju Irana u Teheranu, stoji: „Ja, Kir… kralj svemira… kralj četiriju strana svijeta.“ U gornjem dijelu reljef prikazuje Darija I. na podiju što ga nose predstavnici trideset naroda Carstva. On, Darije, stoji pred oltarom vatre, nad njim amblem Ahura Mazde kao znak povezanosti boga i vladara. Zanimljivo je da se površina pročelja grobnice poklapa s njegovom da palačom u Perzepolisu, a pronađeni ostaci boje upućuju na to da je, poput palača, i pročelje grobnica bilo oslikano.
Grobnice Ahmenida u Naqsh-e Rustamu, uklesane u gornjem redu, pripisuju se Dariju II., Artakserksu I., Dariju I. velikom, i Kserksu I. U donjem redu grobnice su one Sasanida. U podnožju lijepo opremljene dvojezične ploče, na farsiju i engleskom, tumače pojedinosti lokacije. U donjem dijelu grobnica Šapura II., iz dinastije Sasanida. Ispod ulaza u grobnicu reljef koji ga prikazuje na konju u borbi. Za razliku od elegantnih ali statičkih prikaza u Ahmenida, kao netom u Perzepolisu, i ovdje iznad grobnice Darija I., što upućuju na egipatsko i asirsko naslijeđe, Sasanidi uvode dinamiku, pokret.
U podnožju planine toranj, građevina kvadratnog oblika. O namjeni i značenju mišljenja se razilaze. Navodno je u njegovoj unutrašnjosti čuvana Vječna vatra, simbol pobjede svjetlosti nad tminom. No, o vatri, Hramu vatre, Tornjevima tišine, Zaratustri, zoroastrizmu, Ahura Mazdi i Ahrimanu kasnije, na licu mjesta, kad stignemo u Yazd.
Promatrajući reljefe u Iranskom nacionalnom muzeju, u Perzepolisu, ovdje, uz grobnice vladara, nameće mi se usporedba s egpatskom civilizacijom. Bila sam u Egiptu pije nekoliko godina. Sve što sam ondje vidjela plovidbom Nilom od Luksora do Assuana, upućivalo je na kulturu smrti. Grobnice oslikane prikazima priprema za onaj svijet, prelaska na onaj svijet balzamiranjima, vaganjima duše, anubisima itd. Sve upućuje na onostranost. Čujem da su Perzijanci, a kasnije i Heleni, bili zaprepašteni tolikim kultom umiranja, smrti, mrtvih. A ovdje, u perzijskoj civilizaciji, kultura života. Dovoljno je navesti svečanosti uz proslavu perzijske Nove godine, početka, proljeća, radosti, slavlja novog života. U svrhu tu su svrhu podignuli čak i grad – prijestolnicu: Perzepolis.
Autocestama što vode prema jugu, u sredini između traka što vode u suprotnim smjerovima, stotinama kilometara, a u razmaku od možda pedesetak metara, stupovi i na njima ploče sa slikama i imenima poginulih u Iračko-Iranskom ratu Nemam fotografiju. Pijetet mi ne dopušta fotkati. 1980. Irak napada islamskim prevratom i previranjima 1979. oslabljeni Iran. O čemu je riječ? O prvom zaljevskom ratu, o dominaciji nad Perzijskim zaljevom, o granici oko Šat-el Araba, okupaciji iranskih polja nafte na jugu zemlje. Nakon osam godina rat završava primirjem, bez pobjednika. Papala maca. Bilanca rata: milijun poginulih s obje strane. I naprodavalo se oružja Iraku, nije da nije.
Trajnu napetost između arapskog i perzijskog svijeta čine dva smjera islama: sunitski islam u Arapa, šiitski u Iranu. Vladavina Sasanida urušila se poput kule od karata nakon poraza u ključnoj bitci kod Kadisije 636., nakon koje Arapi zauzimaju Mezopotamiju. Završni udarac Perzijskom carstvu, k tomu oslabljenom dugotrajnim ratovima s Bizantom, nanosi bitka kod Nehavanda 642. Arapi osvajaju Iran koji postaje provincija Kalifa. U svom povijesnom epu Šahname (Knjiga kraljeva), pisanom perzijskim jezikom, Ferdusi oko tristo godina nakon arapskog osvajanja Perzije piše: “Kada odjeknu imena Abu Bakra i Omara, svi će se naši napori pretvoriti u prah i pepeo, nećeš vidjeti ni prijestolja ni krune ni carstva; samo Arapima zvijezde su naklonjene“. Islam se Perzijom širio polako. Novim gospodarima bilo je stalo prvenstveno do vlasti, ne toliko do širenja vjere. Tim više što je neislamsko stanovništvo moralo plaćati veće poreze, pa se i isplatilo. Perzijanci i Arapi islam su smatrali arapskom, a ne univerzalnom religijom, tako da su brojna djela s područja djela zoroastrizma nastala tek u islamsko doba slijedom teoloških debata oko stare i nove religije. Trajalo je oko dvjesto godina da se islam donekle ukorijeni u Iranu, čime su Iranci, kao prvi ne-Arapi prihvatili islam kao svoju religiju. U 9. st. arapsko se carstvo raspada, iz centralne Azije prodiru Seldžuci, sredinom 13. st. Mongoli u dvije godine osvajaju cijelu Perziju. Tek je Ismailu Safaviju, iz redova šiitskih sufija, 1502. uspjelo konsolidirati Perzijsko carstvo i utemeljiti svoju, turkmensku, dinastiju Safavida. Kao Ismail I. Šah, on proglašava šiitski islam državnom religijom, što je prihvaćeno bez lomova, tim više što je značilo samosvojnost u odnosu na Arape sunite.
Predozirani smo poviješću na ovom dijelu putovanja. Klonuli, u autobusu se svatko nagnuo na svoju stranu i drijema, sve dok Atife ne povikne; „Dobro jutro Hrvatska“, znak da smo stigli na neko od odredišta. Ovaj puta to je mjestašce Abar Kuh, u provinciji Yazd, nekadašnji karavansaraj, koji čuva legendu o najstarijem čempresu na svijetu. Legenda kaže da ga je prije 4000 godina zasadio sam Zaratustra. Mirno je i tiho. Sjedimo u lijepo uređenom kafiću s pogledom na čempres. Čempres inače u perzijskoj umjetnosti simbolizira iskrenost i postojanost. Kratka šetnja, i nastavak puta u Yazd.
(nastavlja se)
