(O Perzepolisu milošću Ahura Mazde, zdravstvenom osiguranju, ptici zvanoj Homa i trgovinskoj bilanci)
“Darije Veliki, kralj kraljeva, kralj naroda, kralj svijeta obznanjuje: Na ovom mjestu, gdje je sagrađena ova utvrda, nikada utvrde nije bilo. Milošću Ahura Mazde podignuo sam je ja, jer to je bila volja Ahura Mazde“ natpis je na jednom od sačuvanih zidova Perzepolisa,
Pedesetak kilometara od Širaza. Pustinja. Približavamo se Perzepolisu. I tu su uspjeli zasaditi i navodnjavaju borovu šumicu, s obje strane prilaza, širokog, carskog. Izdaleka vidimo izdignuti plato, s kojega u nebo strše ostaci nekadašnje rezidencije Ahmenida. Osjećam se svečano, ramena se ispravljaju, hod postaje odmjeren. Drugačije se krećem na tom mjestu, i svjesna sam toga. Jedino litrenka vode žulja u ruksaku. Penjemo se raskošnim stepeništem od stojedanaest stuba. Niske su, ne moraš snažno zakoračiti. Kažu da je sam kralj naredio da budu takve, niske, jer je htio da se osoba ususret vladaru kreće dostojanstveno, uspravno, ne pognuto, ili uz napor. Od stubišta put vodi nekadašnjem ulazu u kompleks, Vratima svih naroda. Konstruirana su tako da jutarnja sunčeva svjetlost kroz njih pada na proljetnu ravnodnevnicu, početak perzijske Nove godine.
Perzepolis je činilo nekoliko palača, dvije ceremonijalne dvorane, vojarne, pomoćne zgrade, a imao je vodovod iz podzemnih spremnika, Kanata, o kojima je već bilo riječi, i kanalizaciju. Od svega toga ostalo je jako malo. Da bi se stvorila slika, posjetitelj je upućen na ono što zna, i sazna.
Budući da Ahmenidi nikada nisu posve napustili nomadski način života svojih predaka, imali su nekoliko prijestolnica. U Babilonu su boravili tijekom hladnijeg doba godine, u proljeće u Susi, ljeti u Ectabanu. U srcu postojbine, „kolijevci Perzijanaca“ izgradili su dva grada: Pasargade i Parseh (Persepolis). U Pasargadeu su krunjeni kraljevi. Perzepolis je služio u ceremonijalne svrhe. 512. pr Kr. počeo ga je graditi Darije Veliki, kasnije nadograđivali njegov sin Kserkso I. i unuk Artakserkso I. U perzijskom carstvu toga razdoblja živjelo je tridesetak naroda. Na Iransku novu godinu, Noruz, svaki je narod slao delegacije u Perzepolis kako bi odale počast vladaru. To lijepo vidimo na basreljefima uz stube što vode u Apadanu, palaču za audijencije koja je primala oko deset tisuća ljudi.
Za gradnju Perzepolisa Darije Veliki dao je pozvati arhitekte, graditelje, zanatlije iz svih djelova carstva. Kamenoresci su bili Jonjani i Sardijci, zlatari Egipćan, ciglu su pekli Babilonci. Ono što me je oborilo s nogu, a saznala sam ovdje, na licu mjesta, od naše voditeljice putovanja, jest da su pronađene i sačuvane glinene pločice s platnim listama, iz kojih proizlazi da Perzepolis nisu gradili robovi, već plaćena radna snaga, koja je, k tomu, imala i zdravstveno osiguranje. Novi grad, Parseh, Grci su nazvali Perzepolis, grad Perzijanaca. Pitam se kako to da se, i u samom Iranu, do dan danas udomaćio baš taj naziv.
Divimo se zapadnim i istočnim vratima grada, ukrašenim golemim skulpturama „stražara, čuvara grada: krilatim bikovima, reminiscencija na asirsko naslijeđe. Sačuvana je i skulpura ptice iz perzijske mitologije, zvane Homa, koja simbolizira sreću, i radost. Danas je u logou Iran Aira.
Krovovi dvorana i palača počivali su na stupovima. Preostali su oni kameni s kapitelima ukrašenim lavovima i mitskim bićima. Ostali su bili od cedrovine, baš kao i krovišta, interijer, uz to opremljen skupocjenim tkaninama. Sve je planulo. Zašto je Alexandar Veliki u svom osvajačkom pohodu, 330. pr. Kr. odlučio opljačkati i spaliti upravo Perzepolis, koji se prethodno bio predao, o tome izvori različito kazuju. Hibris? Znao je da time udara u samo srce Carstva.
Darije Veliki je bio taj koji je uveo administrativnu podjelju zemlje na satrapije (od staroperzijskog skhahathrapa). Bilo ih je tridesetak u različitim razdobljima Carstva. Perzijanci su upravu temeljili na redu, zakonu. I kontroli. Osobito satrapa, koji su se često znali pretvoriti u lokalne šerife. No, sve dok su satrapije, odnosno narodi, bili lojalni, pokoravali se središnjoj vlasti, plaćali poreze, posjedovali su autonomiju u njegovanju vlastitih običaja i vjerskih tradicija, uporabe jezika, pisma, i tradicija u uređenju društva. Kako bi se sve to držalo pod kontrolom bilo je nužno osigurati logistiku. Cestovna mreža iznosila je oko trinaest tisuća kilometara, uz postaje i karavanseraje, imali su i poštansku službu, trgovina je cvala Kraljevskim cestama i Putom svile. I razmjena ideja. Moguće je iz stare Perzije prema Mezopotamiji putovala i ideja monoteizma, baš do čovjeka iz grada Ur, Abrahama.
Uzvišen i tužan krajolik, premda održavan, sa svim popratnim turističkim sadržajima, dovoljno udaljenim da ne narušavaju sliku platoa s ostacima Grada pred pozadinom veličanstvene planine Kuh-e Mehr. Temeljito uređenje lokacije poduzeto je uoči svečanosti 2500. godišnjice Perzijskog carstva, što ju je 1971. upriličio Reza Pahlavi Šah, hoteći se na taj način nadovezati na predislamsku povijest Irana.
Zanimljivo je da u iranskim suvenir-shopovima nema kiča ni „jeftinih“ suvenira. Dominiraju knjige i ukusno napravljeni odljevi. Utrpavamo se prvo u dućan, zatim kava i sladoled, pa dalje, prema Yazdu. Vrućina je sada već nesnosna. Imat ću putem vremena razmišljati o doživljenom.
Vozimo se pečenim predjelima od Perzepolisa prema Yazdu. Autoceste su dobre, autobus klizi, klize mi i misli. Iran. Četvrta zemlja po količini nafte i plina. Litra goriva košta, preračunato, 1,20 kn. Imaju i vlastitu autoindustriju. Francuzima su na pet godina dali u koncesiju proizvodnju automobila, zatim su otkupili licencu i sada sami proizvode svoju inačicu Renaulta i Peugeota. Imaju i KIA. U vrijeme sankcija Iran je isporučivao energente Kini. Nakon što su sankcije ukinute, izvozi u vrijednosti od osamsto milijuna dolara dnevno. Vanjskotrgovinska bilanca im je u debeloj pozitivi.
Mnogoljudna zemlja, s osamdesetak milijuna stanovnika, od drevnih vremena most između indijskog potkontinenta, Bliskog istoka. Kao islamska republika kombinacija je francuskog ustava i šerijata. Nisam pristalica vjere u zakonodavstvu, ni teokratske države s njezinom rigidnošću, ograničenjima ljudskih prava i sloboda, pogotovo što se tiče žena, položaja žene u društvu, i mnogo toga drugoga. Čujem da se dosta toga mijenja, situacija je prije desetak godina izgledala drugačije. Čujem i da Kurdi u Iranu žive k’o sav normalan svijet. Zanimljivo. I kad sam već kod toga, pitam se treba li imati na umu širu sliku. Možda čvrstorukaško vodstvo sprječava nastajanje pukotina, rasjeda, u koje bi se naselila demokracija s velikim d, i zveknula čizmom o vrata…
(nastavlja se)
