“Najbolji od svih mogućih romana” protiv “najboljeg od svih mogućih svjetova”
Svatko od nas jednoga dana u svom odrastanju mora iskusiti bolan susret sa stvarnošću. A kada se opis tog susreta stavi na papir i dovede u konfrontaciju s filozofskim idealizmom doba u kojemu je nastao, a koji, između ostalih bedastoća, propagira i onu da živimo u “najboljem od svih mogućih svjetova” – u tom slučaju zasigurno moramo dobiti “najbolji od svih mogućih romana” koji, osim što nas umjetnički nadahnjuje, i poučava o životu s možebitno najviših vrhova mudrosti.
Ovaj romančić, koji stignete pročitati za jedne poštene vožnje vlakom ili busom na relaciji Zagreb – bilo koji od dalmatinskih ili slavonskih gradova, u Hrvatskoj je posljednji put objavljen 2005. Naišao sam na njega sasvim slučajno i kupio ga za ciglih 40 kuna u jednoj zagrebačkoj knjižari. Pritom, ostao sam neugodno iznenađen kad sam na istoj polici sa sniženjima ugledao i roman Michaela Houellebecqa Mogućnost otoka koji se prodavao za isti iznos. Iako nisam čovjek koji vrijednost književnih djela vrednuje njihovom tržišnom cijenom, ipak me zaboljela nepotražnja nečega što sâm visoko cijenim. Kako je moguće da se roman jednog od najvećih pisaca današnjice prodaje u bescjenje? Bez imalo krzmanja, ponovim pitanje i prodavaču, crnomanjastom momku s naočalama i unezvijerenim licem. Nije znao što mi odgovoriti, pa sam mu odlučio pomoći. Možda je izdavačka kuća viškove bila prisiljena rješavati na ovaj način? Da, moguće je, samo je kratko protisnuo i okrenuo se svom poslu preslagivanja knjiga. Iz aviona se vidjelo da ga takva pitanja zanimaju kao i lanjski snijeg.
Bilo kako bilo, na kraju sam odlučio kupiti onaj ‘vrh svjetske književnosti’ za 40 kuna koji dosada nisam čitao – Candide. Ako zagrebačke knjižare i izdavači ovako nastave sa svojim poslovanjem, pomislio sam, vrlo brzo ću u svojoj kućnoj biblioteci sakupiti sve knjige koje sam želio imati.
Primio sam vašu novu knjigu protiv ljudskog roda i na njoj vam zahvaljujem. Nikad nije tolika oštroumnost upotrijebljena u namjeri da nas sve napravi budalama.
Ovo je Voltaire u jednom od svojih najboljih izdanja, u pismu zahvale koje je uputio, nikom drugom doli Jean Jacques Rousseau, nakon što mu je ovaj poslao na poklon svoju Raspravu o nejednakosti. Ima li, u književnom smislu, savršenijih rečenica od ovih! Izraziti se tako da u isto vrijeme pohvalite i narugate se onomu komu ste posvetili tekst, to mogu samo najveći majstori pera, a François Marie Arouet le Jeune, kako je Voltairevo pravo ime, to nedvojbeno jest.
Međutim, čini se da je njegov izniman književni talent protraćen na ratove s pojedincima njegova doba koji se pokazali iznimnu sklonost, kako već rekosmo, filozofskom idealizmu. Valja uočiti da je najviše ratovao s onim idealistima koje je službena povijest filozofije nazvala racionalistima, dakle, Descartesom, Spinozom, Berkleyjem, a napose Leibnitzom. Štoviše, čini se da je Candide nastao upravo iz dugotrajne meditacije i živciranja jednom Leibnitzovom idealističkom postavkom koja tvrdi kako “živimo u svijetu najboljim od svih mogućih svjetova”. Ta se misao provlači romanom kao njegov lajtmotiv, dok ju njegova radnja na svakom koraku demantira.
Osim toga, Voltairov “dug jezik”, čitaj kritički nastrojen duh, selio ga je nesmiljeno u životu s jednog mjesta na drugo, s imanja njegove prijateljice markize de Châtelet do dvora pruskog “kralja-filozofa” Friedricha II., od Londona u kojemu je sazrio kao pisac do Geneve u kojoj se dosađivao prepiskama i druženjem s Jean Jacques Roussoom. Pisao je epigrame, zbijao šale (a zbog nekih je i robovao) te bio rado viđen gost svih društvenih događanja od značaja. U svim životnim situacijama Voltaire se nije mogao suzdržati kritike društva u kojemu je živio odnosno pojedinaca koji su krojili sudbinu tog istog društva. Sudjelovao je u mnogim društvenim raspravama, pisao svoje poznate Lettres, filozofska pisma ili engleska pisma, iako je svoju prvu slavu dosegao dramskim djelima. Na kraju, uspio se skrasiti u zamku Ferney koji je kupio pod stare dane učinivši ga književnom prijestolnicom Europe. Sve ove biografske podatke saznao sam iz prekrasne, ali nepotpisane Bilješke o piscu za koju mogu samo pretpostaviti da ga je napisala priređivačica izdanja, kako stoji na glavnoj naslovnoj stranici knjige, Natalija Topić Popović.
Candide je naivko; naivan, bezazlen i prostodušan mladić, koliko to mlad čovjek može biti. Odrastao u zamku u Vestfaliji baruna izmišljenoga, rogobatnog naziva, kao posvojeno dijete, bio je prepušten odgoju Panglossa, dvorskog namjesnika, a zapravo “kućnog metafizičara i proroka”, nesmiljenog zagovornika ideja filozofskog idealizma. Upravo on će u Candideovom srcu odgojiti onu možda i ne tako rijetko viđenu naivnost da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova i uvjerenje kako je na svijetu sve dobro, a koja će nas nadalje samo nervirati uporno demantirana događajima koji će ubrzo uslijediti.
“Pangloss je predavao metafiziko-teologo-kosmolonigologiju. Divno je znao dokazivati da nema posljedica bez uzroka i da je, u ovom najboljem od svih mogućih svjetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa najbolja od svih mogućih gospođa.”
Voltairov rugalački ton odmah je uočljiv, Candide je možda najveća satira idealizma uopće! Bilo kako bilo, Candidea ubrzo protjeraju iz zamka zbog nedužne ljubavne zgode s baruničinom kćerkom, prelijepom gospođicom Cunégondeom. I tu za Candida počinje neugodan susret sa stvarnošću. Ubrzo se pokazuje da mu sve ono što ga je Pangloss poučio ničemu ne služi u stvarnome svijetu. Događaji postaju kaotični, napose bestijalni. Gospođica Cunégonda biva silovana, Candide išiban, zamak baruna i barunice do temelja razrušen… Što tomu dodati osim da se to događa u “najboljem od svih mogućih svjetova”. A kako je tek u onom najgorem?
“Upitaše ga prema zakonu, što mu je draže: biti trideset šest puta išiban od cijeloga puka ili odjedanput dobiti dvanaest olovnih zrna u glavu. Uzalud im je navodio da je ljudska volja slobodna i da on ne želi nijedno ni drugo: morao je izabrati.”
Odmah primjećujemo da je surovost stvarnog života u romanu jače izražena nego što je to u stvarnosti, ali to je upravo stoga kako bi se istakla naivnost glavnog junaka. Jer, nije li sama umjetnost pojačanje onoga istinitoga, neizmišljenoga, kao što je to tvrdio i Heidegger u svojoj poznatoj definiciji umjetnosti i prema kojoj upravo putem umjetnosti dolazimo do istine?
Ipak, Voltaire ne ostaje dužan onima koji ne mogu bez nade u bolji svijet, i koji vjeruju da će svijet jednoga dana ipak postati bolje mjesto za život. Drugim riječima, i on nudi svoju utopiju. Po uvjerenju deist (a to znači stava da je ovaj svijet, nakon što ga je bog stvorio, prepušten sam sebi), Voltaire daje sliku izmišljene zemlje Eldorado, u kojoj se stvari odvijaju na potpuno suprotan način od onoga u stvarnome svijetu. Tamo su zlato, dijamanti i ostala blaga samo “pijesak i šljunak” po kojima građani Eldorada hodaju. Ima ih u izobilju i, zapravo, nemaju vrijednosti. Vrijednost u Eldoradu je jednostavan, na ravnopravnoj osnovi, uređen život.
“Kad se približiše prijestolnoj dvorani [Eldorada], Cacambo upita jednog uglednika što treba učiniti da se pozdravi Njegovo Veličanstvo: treba li pasti na koljena ili potrbuške, treba li staviti ruke na glavu ili stražnjicu, treba li lizati prašinu dvorane, jednom riječju, kakva je ceremonija.
‘Običaj je’, reče velikodostojnik, ‘da se kralja zagrli i poljubi u oba obraza.’ “
Roman se sporadično pretvara u kraće filozofske rasprave, koje se obično odvijaju između Candidea i njegova suputnika u tom trenutku, bio to Pangloss, Cacombe ili Martin. Svoj deistički stav Voltaire zaoštrava kroz lik Martina, njegova vjerna pratitelja u drugom dijelu romana, manihejca, koji je uvjeren da je Bog ovaj svijet ostavio nekom pakosnom biću, a ne da ga je prepustio samome sebi.
Još nisam našao grad koji ne želi propast susjednom gradu, ni porodicu koja želi iskopati grob drugoj kojoj porodici.
… kaže Martin. Ipak, Voltaire ostavlja nadu, vjeru u izgradnju boljega, ravnopravnijeg društva. Ako je svijet prepušten sam sebi, dakako da možemo utjecati na to da ga popravimo! Eldorado je putokaz, smjernica kako bi on mogao izgledati u budućnosti.
Čuveni kraj ovog romana potaknuo je mnoge rasprave. Prema Voltairu, rad spašava ljude jer rješava tri poroka: dosadu, porok i siromaštvo. “Trebamo obrađivati svoj vrt” i to je sve, kao što tvrdi i Candide u završnoj rečenici romana. I usprkos svih rasprava, mišljenja i stavova o ovom svijetu, je li dobar ili zao, je li prepušten sam sebi ili zlom bogu, i u konačnici, je li se lijepo ili loše izražavamo o njemu – prvo i osnovno je da se trebamo truditi oko svojih prijatelja, oko svoje mikro-okoline, i da uvijek trebamo nešto raditi; osim onoga što moramo, trebamo raditi i ono što nas uveseljava (a za nas je to, dakako, čitati i pisati, što je sasvim dovoljno), drugim riječima, nastojati stvoriti svoj mikro-Eldorado i u njemu provesti svoj život…
