Sedam su godina hodali. Od toga su dvije bili zaručeni. Tada su sobe-stanovi iz kojih su potjecali postale pretijesne za njih jer su braća rasla i tražila malo više prostora u krevetu za sebe. I prije nego što su se uskladili oko najvažnijih pitanja, vjenčali su se. Skromno, malo vjenčanje. Nakon crkve veselica u stolarskoj radionici do jutra. Pjesma, veselje i koja rigotina uz cigleni zid s kojeg je otpala žbuka. U ponedjeljak su sasvim uobičajeno otišli na posao.
Našli su sobu po vrlo povoljnoj cijeni kod gazdarice beštije. S upotrebom WC-a i velikog, plehnatog lavora za pranje. Kuhali su na rešou s 3 strujna ringa. Nedjeljom. Kroz tjedan je on donosio ručak iz tvorničke menze u kohšalama.
Proslavili su prvu godišnjicu braka posvađani, on je opet došao s posla pijan. Nisu razgovarali do svečanog nedjeljnog ručka kod njenih na koji su došli u tišini, a otišli zagrljeni. Smijali su se onom dosadnom pitanju: “Deca, a kaj vi čekate? Kad buju unuki?” i radili grimase oponašajući njihova ozbiljna, čak i zabrinuta lica. Tako je bilo lakše. Jer on nije htio djecu. Baš nije. Znala je to i prije onog ‘i u dobru i u zlu’, al’ nije uzimala za ozbiljno. Mislila je, (krivo) kao i mnoge, da će se uz nju promijeniti.
A onda je došla ta iznimno hladna zima. Drva i ugljen bili su pri kraju već u siječnju. Novaca za nadokupiti nije bilo. Kroz tjedan nisu ložili, samo vikendom vrlo slabo. Bježali su u krevet, lijegali na tuhice, pokrivali se poplunima i dekama i slušali radio. U takvoj je jednoj hladnoj noći krajem siječnja ona začela. (Kasnije se i sama pitala bi li se to uopće i dogodilo da nije bilo te hladne zime bez dovoljno drva.)
Skrivala je pred svima dobra tri mjeseca svoju trudnoću. Nije joj bilo teško jer je bila jedna od onih sretnica koja je trudnoću odlično podnosila. Tek kad je kupila prvu trudničku haljinu (od dvije koje je uopće imala – jednu za svaki dan i jednu malo svečaniju, na točkice i s heklanim bijelim kragnom), rekla mu je. Napio se ko letva. Opet nisu razgovarali 2 tjedna. Ona je, ipak, bila vesela i nasmijana. Čak je kupila i knjigu “Mama i dijete”. I često otišla kod Lazića na kolač-dva.
I opet, progovorili su kad ju je brat zamolio da bude vjenčana kuma njegovoj budućoj supruzi. Ali joj je promakao izraz u očima njene mame. Zabrinut, na rubovima šarenica i pomalo očajan. Znala je da će to dijete koje će se roditi još kao mali smotuljak završiti na njenoj brizi jer njih dvoje su imala dosta posla sami sa sobom.
Uživala je u svakoj sekundi svoje trudnoće. Sve do one tople listopadske večeri kad je, dobra 2 tjedna prije termina, osjetila jaku bol u križima. Prilegla je i čekala da se on vrati iz popodnevne smjene. Oko ponoći su odlučili krenuti pješice do bolnice. Koja je baš iza ponoći prestala biti dežurna akušerija. Uzeli su taksi i uputili se u Petrovu.
Bila je školski primjer histerične, neposlušne prvorotkinje. Vikala je, plakala, gubila dah i snagu za istiskivanje bebe urlajući kako ju boli, bezrazložno pogledavala na sat. Sestre su već bile potpuno znojne od njene neposlušnosti dok je beba izlazila van, vraćala se natrag. I tako nekoliko puta. (Je li tada, zapravo, samo željela biti zauvijek trudna bez ikakve potrebe da rodi?)
Doktor je riješio tu agoniju kratkim postupkom – pritisnuo je trbuh snažno rukom i izgurao već plavu bebu van. Nakon samo dva i pol sata prirodnog poroda i nekoliko minuta u kojima se nije čuo bebin plač.
Curica, 3200/50, u 03:20, subota, prodisala je i zaplakala. Nazvala ju je po nekoj zavodnici iz ljubića s kioska.
On se tada nije napio s prijateljima i familijom, iako ih je počastio. Njih dvije je vidio tek deseti dan kad su puštene iz bolnice. I maloj pokazao figu za sreću kako se to običavalo tada. Potonula mu je i zadnja lađa. Već kad se moralo roditi dijete zašto se nije rodio sin? Jer drugog djeteta njih dvoje neće imati.
