Maglu je prije neki dan uhvatio okom poetfotomagije Nikola Šimić Tonin. Sudružništvo studenog i jutra izgleda ovako.
Riječima je raspoloženje sredovječnih, zrelih magli opisala Ivanka Cvitan;
Ivanka Cvitan
(danas sam vrlo plodna, pa u tom stilu nastavljam)
Ima dana u kojima mi bestražjem nestali mjeseci i godine pritišću prazninu nastalu naglim rezom oštre riječi.
Pa se čudom prometnu u mjesece kroz koje će neki probrani proživljeni dani zaliječiti poderotine.
Ili se to već godinama godine ničega udomaćuju u mom ajmoreć životu.
…dislajkam se odavno…
Pa se ajmoreć-život uvrijedi što ga ne živim i odluči me prodisati.
Zada mi zadatke.
Zna taj mangup da najbolje dišem u gužvi. Višestruko korisna.
Onomadne, recimo.
Jutro je pokušalo započeti u šest. Pa je zaspalo i razbudilo me kao ´na brzinu pokupljeno rublje…´ pola sata kasnije.
Do posla sam propješačila kroz rekordnih dvadeset minuta.
Na poslu redovno radnih osam sati.
Doma neuobičajeno kasnim. Zabrinuta poodrasla klinčad zove da jel sve u redu.
Osim što je izbor čestitke za subotnje vjenčanje drage S. nakon petnaest minuta biranja sužen na najmanje kičastu i osim što u redu za paket jaja treba izgubiti deset minuta – da, u redu je.
Manistra na pome u zimskom periodu ispadne ekonomičan, brz, lako ´smaziv´ i nadasve ljetom omirisan ručak.
Dok se spravlja, zamutim malo ´gleta´ za onu preskočenu rupu iznad vratiju. Pazim da ne miješam istom kuhačom.
Usput žvačem bliskorodbinsku izjavu.
´Glet´ se suši, ručak se puši.
Dok probavljam i manistru i izjavu, zavrtim cd zaboravljen već par mjeseci. Osluhnem li preduboko…hoće li me zaboljeti…
Osluškujem. Oprezno, pa dubokim udahom. ´Vraća mi se okus kao poslije bolesti…´
Moram početi s kolačima.
Na brzinu rasprostrto rublje, mačka u zapetljanim mi nogama i spretno mimoilaženje s njezinim zavrnutim repom.
U banju perem ostatke zidnog majstorluka i…
U pokušaju da izađem, a nakon izbjegnutog pada na mačku, nalijećem na vrata koja su se sunovratila u moje čelo silinom bungee jumper-a. Ostajem stabilno na nogama i s frigo uloškom na naglo rastućoj čvorugi. Boli, ajoooj…
(Jutro poslije – nije splasnulo, veličina jaja, boja naginje zelenoj. ´Zeleno, što volim zeleno…´. Srećom, subotnja bež kombinacija lako će se uklopiti.)
Moram konačno te kolače…
Što je kuhar s ledenim gelom na čelu?
Devet sati.
Ide to nekako. Do jedanaest i po riješen kulinarski dio zabave.
Život zna bit mudar mangup. Zaposli me, pukne me po čelu, nauči me iznova slušati glazbu, vrati mi okus kao poslije bolesti.
Ili je za sve zaslužno jutro koje se uspavalo?
Kakogod.
Oplemenjuje me fizički rad. Odagna rezove i poderotine.
Pa se mislim. Kad ne budem imala što raditi doma, da krenem po kućama.
Da se objavim s: ´Razbijam čela, ali mimoilazim se s mačkama.´?
Lajkam se veri mač.
ovako zbori Tin Ujević;
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
