Siniša Matasović: kritički prikaz zbirke poezije ”Nebuloze” Ivora Kruljca
Bit će loz(ovač)e
Jedna od prvih reakcija koju će kod čitatelja izazvati naslov premijerne zbirke poezije mladoga i talentiranog zagrebačkog autora Ivora Kruljca (1996.) zasigurno će biti stanovita zadrška. Zadrška kao ograda, zadrška kao distanca, zadrška kao mjera opreza ili obrambeni mehanizam. Nebuloze. Teško se oteti dojmu da si je autor odabirom ovakvoga naslova i otvaranja knjige s istoimenom pjesmom svjesno pokušao osigurati stanovitu odstupnicu. (”Pišem nebuloze, / pričam nebuloze, / svi u očaju vrište: „Pomozi mu / Bože“, / pitaju se imam li ja išta osim / gluposti ispod svoje kože…”) Nepotrebna odstupnica. Jednako kao što je nepotrebna i iracionalna zadrška potencijalnih čitatelja ove knjige. Zadrška, a možda čak i predrasuda. Neću pobjeći od istine pa zatajiti podatak kako sam s određenom predrasudom i ja osobno pristupio ”Nebulozama”. Štoviše, predrasuda je kod mene bila tim izraženija jer sam otprije, s raznih javnih čitanja, djelomično bio upoznat s poetskim izričajem Ivora Kruljca. Između ostaloga, ono što mi je neminovno i pomalo iritantno upalo u uho, činjenica je da Kruljac kao konstruktivan alat u svojoj poeziji učestalo koristi rimu. Međutim, kada sam dublje zagrebao ispod korica, postao sam svjestan kako ogradu u ovom konkretnom slučaju ne predstavlja ni naslov knjige niti autorova naklonjenost rimovanom stihu. Ograničenje je postojalo isključivo u mojoj glavi i u poetskoj praksi scene kojoj, na sreću ili žalost, obojica pripadamo; ako ni zbog čega drugog, onda zbog geografskih odrednica svojih prebivališta.
Kruljac se po mnogočemu razlikuje od dominantne struje mladih pjesnika na hrvatskoj poetskoj sceni. Jedan od faktora koji ga izdvajaju od učmalih fluktuacija već sam spomenuo, to je korištenje rime. Razlog zašto je rima u Hrvatskoj zadnjih nekoliko desetljeća postala odbojna/nepoželjna vjerojatno počiva na pretpostavci kako su njoj skloni pjesnici banalni i da iza njihove rime ne postoji značajna intelektualna nadogradnja, pa samim tim, netko tko piše u rimi jamačno piše o ljubičicama, tratinčicama, šarenim leptirima, lastavicama i nesretnim ljubavima. Nevolja je u tome što se rijetko pojavi pjesnik/inja koji će nas demantirati u takvom uskom poimanju. Pa ipak, Ivor Kruljac se pojavio. Njegova poezija protkana je decentnom dozom filozofičnosti i duhovitosti s vrijednim primjesama sarkazma i ironije. Ta filozofičnost nikada ne prelazi granicu dobrog ukusa i ne remeti poetsku kralježnicu pjesama. Duhovitost je prisutna praktički u cijeloj zbirci, također na dopadljiv i nenametljiv, gotovo latentan način. Sarkazam i ironija pojavljuju se povremeno i lišeni su pretenzija. Ivorov tematski raspon varira od propitkivanja poetske scene i sebe samoga kao izdvojenog autora, socijalne problematike, društvenih anomalija, spolne i rasne netolerancije, sve do zavičajnog, uvjetno rečeno putopisnog stiha. U svojoj pjesmi ”Trnje” sublimirao je više uspjelih ‘putopisnih elemenata’ od mnogih hrvatskih nazovi putopisaca u njihovom cjelokupnom spisateljskom opusu: ”…pijanci bez para / i / šverceri cigara, / klinci se stalno / igraju klošara, / a starci im dobivaju / skupe račune / od poštara… uopće se ne vole, / zajednička im je jedino / crkva u kojoj / se mole, / tu daju novce i pjevaju / jer žele ići u raj…”.
”Biti drukčiji, a ne biti bolji od ostalih, imati i razvijati ono nešto svoje što će vas izdvojiti iz mase i na vas svrnuti pozornost”, riječi su koje volim uputiti mladim autorima kada me upitaju za savjet. U poeziji za mene ne postoje izrazi ‘bolji od nekoga’ ili ‘najbolji’. Poezija nije matematička disciplina i ne treba je doživljavati plastično. Ta je činjenica kod nas zanemarena kako od samih autora, tako i od njihovih mentora, savjetnika, urednika, sve do članova žirija i prosudbenih komisija raznih književnih natječaja i nagrada. Svjedoci smo kako su ti isti eksperti unazad dvadesetak godina nagradili i valorizirali trud brojnih kvalitetnih i nadarenih mladih pjesnika, to im nitko ne može osporiti. Međutim, previdjeli su jedan krucijalni problem: većina tih pjesnika, koliko god bili kvalitetni i zasluženo nagrađeni, nalikuju stilski, tematski i na mnoge druge načine jedni drugima kao jaje jajetu. Slikovito je mlađu hrvatsku poetsku scenu vrlo jednostavno usporediti npr., s kadrovskom popunjenosti nacionalne nogometne momčadi. Svi ti netom spomenuti, nagrađivani pjesnici pišu poeziju na kvalitativnoj razini bliskoj onoj na kojoj nogometnim vještinama barata naš trenutno najbolji nogometaš Luka Modrić. Problem je u tome što je Luka Modrić vezni igrač, a dobro je poznato kako uspješna nogometna momčad (nacionalna poetska scena) ne može biti sastavljena od 11 veznih igrača. Potreban vam je golman, bekovi, obrambeni igrači, krila, napadači. Vezni igrači samo su kotačić u cijeloj priči. Stoga je još teže razumjeti porive relevantnih čimbenika na našoj poetskoj sceni kada svoje tabore popunjavaju isključivo ‘veznim igračima’ i time izravno osiromašuju kako poetski, tako i cjelokupni hrvatski književni korpus.
U tom svjetlu je nerealno očekivati da oni zapaze autora poput Kruljca. Čitajući njegovu poeziju jasno je kako je on toga i sam svjestan. U krajnjoj liniji, s vremenom mu je pukao film te je ovu zbirku objavio samostalno u elektronskom izdanju. Pritom ne bježi od samokritike i duhovito detektira, pa čak i naglašava, problematična mjesta u svojoj poeziji, ali istovremeno ne pokazuje jasnu namjeru da ih se u potpunosti odrekne. Prije bi se dalo zaključiti kako će svoje mane i nedostatke nastaviti njegovati i s vremenom ih pokušati pretvoriti u svoju prednost. Legitimno. Također valja biti potpuno iskren pa priznati kako on još uvijek nije na kvalitativnoj razini maločas apostrofiranih, nagrađivanih autora, ali posjeduje sve preduvjete da to s vremenom postane. U prilog mu govore njegove izrazito mlade godine, kao i neskrivena doza drskosti i samouvjerenosti prisutna u pjesmama.
Na kraju valja istaknuti kako bi ukupan doživljaj njegove poetike bio povoljniji kada bi više računa poveo o ritmu pjesme, a manje o samoj rimi. Ovako stječemo dojam da u pojedinim pjesmama, inzistirajući na rimi, gubi na ritmu i ležernoj protočnosti stiha. Nasuprot tome, veseli spoznaja da je premijerna zbirka tako mladog autora strukturalno čvrsta i konzistentna unatoč izostanku uredničke ruke. U Nebulozama nećemo naići na ‘crne rupe’, tj. na slabije pjesme koje bi kvalitetom bitno zaostajale za ostatkom zbirke. Štoviše, pjesme su vrlo slične i po svojoj metrici i dužini, a to dodatno sugerira autorovu predanost poeziji i temeljito promišljanje svoga stvaralaštva.
Siniša Matasović
