Slavica Sarkotić
Ponekad, obično poslijepodne, kad se sve smiri i kad boje vani postanu prigušenije, Neri se čini da živi u nekom drugom vremenu, a ne ovom sadašnjem.
Neka slika, neki miris, dovoljan je za tu iluziju pomaknute stvarnosti. Nekad je mogla sama izazvati taj efekt, vizualizirati stvari, slike, mirise i krajolike, ali sada više ne može.
Pa se raduje tim bljeskovima kad dođu kao što se nekada, još do prije koju godinu radovala uživanju u tjelesnim dodirima, Ivanovim, naravno. Kad bi došli, ti bljeskovi užitka, jer nisu uvijek, ponekad se bračne dužnosti obavljaju rutinski.
Mi smo oni koji se kao djeca nismo uklapali. Tu rečenicu pročitala je nedavno negdje, ne može se više sjetiti gdje.
Da, to sam ja, pomislila je tada, kad je to pročitala.
Nera se ne uklapa. Nikada se nije uklapala. Bila je mlada kad je bilo popularno imati obline, a ona ih nije imala (ravna kao daska). Sad je u modi biti mršav i izgledati izgladnjelo, a ona to nije. Sad je stara i debela i opet se ne uklapa.
Ali sad joj više nije ni važno.
Ivan ponekad misli da mu je sestra, ponekad da mu je majka. Ponekad je zovne imenom i onda je Nera radosna.
Ivan ponekad misli kako još uvijek radi u svojem uredu i naglas izgovara neke brojke i pojmove koje Nera ne razumije.
Nera ne voli brojke. Nikada ih nije voljela. U svemu je bila dobra osim u matematici.
A danas su važne samo brojke. Sve se mjeri brojkama.
Za koliko ste prodali Opela, pitala je Ljubica ne misleći pritom ništa loše, vjerojatno.
Opela su prodali jer Ivan više ne može voziti, a Nera nikada nije naučila. Jedna jako velika greška u životu. Kad si mlad to ti nije bitno, odeš autobusom, netko te odveze, ali kad si star shvatiš daljinu i nedostupnost svega.
Ja ustvari nisam stara, razmišlja Nera. Tek sam prešla šezdesetu, bora gotovo da i nemam, jedino što sam debela.
Vi ste pretili gospođo, rekla joj je mrka ortopedica.
A nekada ste bili tako lijepi, još je rekla. Što ste to učinili od sebe, gospođo Nera? Pamtim vas vitku, sređenu.
A sad ste debeli i zato vas bole koljena. I lupkala je pri tome ta doktorica, visoka i vitka, srednjih godina ali još lijepa, lupkala je prstom po tastaturi ne mogavši pronaći pravo slovo.
Neće valjda napisati da sam debela, pomislila je Nera.
Popijte čašu vode kad ste gladni. Popijte dvije čaše vode. Pijte vodu, nemojte stalno jesti.
Arthrosis… bla,bla, dex. Et sin. Obesitas.
Obesitas znači debljina. Nera to zna, dovoljno je dugo radila u zdravstvu pa to zna.
Ili adipoznost. To isto znači da si debeo.
Biti debeo danas je gotovo sramota. Govore o uvođenju više cijene avionskih karata za debele. Adipozne. Obesitasne.
Kad pređeš šezdesetu ionako te gledaju kao da smetaš, kao da ne bi trebao biti tu.
Idi kući, uzmi papuče i novine, uvali se u fotelju, prčkaj nešto, kao da govore oči službenice na šalteru dok mrzovoljno prevrće Nerine račune.
Ovdje je nula viška, gospođo. -kaže.
Ništica valjda, kaže Nera. Molim, nervozno kaže mlada jako našminkana žena za šalterom pokazujući sad već visok stupanj uzrujanosti.
Napisali ste nulu viška. Sad već povisuje glas.
Možete li popraviti, skrušeno pita Nera, zar nisu ništice nevažne? (Ovo zadnje šapće u sebi).
Došla sam autobusom, kaže na glas. Biste li mogli popraviti to pa da uhvatim ovaj u pola dva, molim vas. ( Kako ponižavajuće).
Trudim se gospođo, trudim se, ali kad ste sve zabrljali…nastavlja službenica. Naušnice joj se klate do ramena.
Nemam naočale, rezignirano govori Nera pomirljivim glasom. Uvijek ih zaboravim doma.
Djevojka za šalterom prvi put podiže glavu i gleda Neru u lice, u oči. Pa se osmjehne, prvi put. S dozom simpatije. Valjda ima doma nekoga takvog. Baku, možda.
Kad je Ivanu dobro gledaju slike. Djeca su na njima mala, radosna, nasmijana, nose kantice u obliku ribica ili slonića i grade kule u pijesku na maloj plaži nekog mjesta uz more.
Ovo je Makarska, govori Ivan i pokazuje prstom i Nerino srce poskoči od radosti. Makarska, bravo, da to je Makarska. Vidi crkvu. Vidi hotele. Gle kako je plaža nakrcana. Morao si se dizati u cik zore da nam zauzmeš mjesto na plaži, sjećaš se?
Ivan klima glavom stišće oči, i u njihovim kutovima se pojavljuju dvije suze.
A ovo je Pag, Povljana, nastavlja on radujući se valjda njenoj radosti, dok pokazuje dubrovačke zidine.
Listopad je i padaju listovi, govori Ivan.
Lišće. Lišće pada, ispravlja ga Nera i istog časa joj je žao što je to rekla.
Kakve veze ima, lišće, listovi, glupost.
Još je on dobar, gospođo. Tako govori njegov liječnik koji ne obraća pozornost na Nerinu gojaznost. Jer on nije liječnik za koljena ni za dijabetes, on je liječnik za Alzheimera i slične stvari. Pa ga ne zanimaju njeni kilogrami ni njeni problemi s koljenima.
On je još dobar, jako dobar gospođo, ponavlja taj liječnik koji izgleda sasvim staloženo i kojem se za razliku od većine liječnika ne žuri.
Ali znate, kaže taj dobri liječnik, te stvari s pamćenjem vam se znaju naglo pogoršati, morate to znati, biti spremni. Po Nerinim leđima, niz kralježnicu spušta se hladan znoj i natapa potkošulju boje pudera, novu novcatu koju je obukla za ovu prigodu. Prije nošenja ju je samo oprala na ruke, nikada ne oblači na sebe ništa novo a da prethodno ne opere.
Rublje u boji pudera je praktično, praktičnije od bijeloga. Bijelo kad nekoliko puta opereš postane sivo. Nera se pita je li greška u vodi ili u prašku za pranje.
Kupuje različite vrste praška za pranje, probala je i one skuplje, ali stvar je ista. Nakon nekog vremena bijelo rublje posivi ili požuti. Nemoj kupovati ovaj prašak mama, govori joj kći kad dođe. Taj prašak testiraju na životinjama.
A koji ne testiraju, pita Nera i onda nastavi kupovati taj drugi prašak koji navodno ne testiraju na životinjama.
Njima je bitno imati lijepo rublje, da liječnici ne pomisle kako se zapuštaju, kako ne paze na sebe samo zato jer su stari.
Kad smo mi to ostarili pita se Nera i kupuje rublje u boji pudera. Ili crno. Ali onda mora paziti da crna potkošulja ne dospije u bijeli veš, onda stvarno sve posivi.
Što ću ako i ja počnem zaboravljati pita se ponekad Nera dok joj liječnik opisuje ono s ceduljicama, papirićima, podsjetnicima koji se lijepe po stanu i stvarima kako bi se čovjek koji zaboravlja prisjetio.
Njihov je stan sav oblijepljen papirićima.
Jednom tjedno dolazi patronažna sestra. Ona je šutljiva i uvijek nešto zapisuje, žuri se.
Dolazi i fizioterapeutkinja, mlada, visoka, izrazito crne kose i blistavih bijelih zuba. Ona se uvijek smije, pa se i Ivan smije, dok mu ona podiže i spušta mlohave ruke.
Ivan ponekad misli da je fizioterapeutkinja njihova kći pa joj kaže, tata će vas voditi u cirkus, tebi ću kupiti onu slatku vatu na štapiću, a tvom bratu pištolj na vodu.
Fizioterapeutkinja se smije i kaže, može, može, volim tu slatku roza vatu na štapiću.
Kako smo uopće mogli voditi djecu u cirkus pita se Nera. Danas smatra da je držanje životinja u cirkusu mučenje i iskorištavanje tih jadnih stvorenja. Nekada, prije četrdeset godina nije bilo mobitela, tableta ni sličnih igrarija pa se išlo s djecom u cirkus.
Moira Orfei ili Vargas. Svejedno. Talijani ili Mađari. Artisti su skakali s trapeza na mrežu, slonovi su gurali lopte, krotitelji lavova stavljali su glave lavovima u usta.
Poniji su trčali u krug, a jedan nestašni majmunčić kojeg je nosio dečko koji je prodavao sokove jednom je ošamario Neru. Boljelo ju je, ali još više ju je bilo sram.
Zašto je baš mene ošamario, mene koja volim životinje.
Ivan i djeca su se smijali grohotom.
Poslije se i ona smijala praveći se da joj je smiješno, a nije joj bilo.
Kasnije su rijetko išli u cirkus. Djeca su porasla, došli su kompjutori, plejstejšni, devedei, cedei, empetri, empečetiri, dobro, to sad unuci slušaju. I onaj nekakav novi izum,» vi » se zove ili tako nekako gdje mlate rukama, igraju tobože tenis ili rukomet, a u ruci drže upravljač.
Nera zna s računalom, tako se često dopisuje s djecom, lakše je nego slati pisma.
Pročita novine na računalu, pogleda kataloge, što se gdje prodaje, ali to sve manje.
Zanimljivo je kako čovjeku cijeli život treba milijun stvari za koje onda odjednom shvati da su bez ikakve koristi.
Nera to sada shvaća dok pretura po starim kutijama sa sitnicama, po policama u garaži.
Toliko nepotrebnih stvari koje samo skupljaju prašinu. Nera ih gleda i opet nema snage baciti ih.
Ivan je neki dan tražio svoju aku bušilicu. Točno određenu, određene firme. Nera je tražila, prevrnula garažu, a on je u jednom trenutku zaplakao zbog toga što nema te bušilice.
Znao sam da ste je bacili, rekao je tužno.
Sve bacate, rekao je razočarano. A ja sam to godinama skupljao, da imate.
Na kraju je Nera našla tu određenu bušilicu, bila je u podrumu među nekim starim gumama od bicikla.
Ali kad ju je pobjedonosno donijela Ivanu on ju je pogledao s čuđenjem i rekao, zašto si mi donijela tu pilu, znaš da mi ruke drhte.
Nera je otišla u kupaonicu i plakala nad lavaboom.
Toliko stvari je znao, toliko je spretan bio, a pogledaj sada, zašto, Bože, zašto.
Tako razmišlja Nera ponekad, a onda se sjeti da čovjek ne smije pitati zašto, jer je to nesvrsishodno i glupo. Kud bi stigli kad bi svi pitali zašto.
Ova je jesen topla, toplija od drugih, pretopla. Cvijeće cvate kao da je svibanj, zumbuli su «potjerali» u teglama, pelargonije u cvatu. Nera voli kišu, ali kiša ne pada.
Lišće pada, oko oraha ima puno lišća, ali Neri se ne da otići i pokupiti ga. Čemu uostalom, misli Nera. Priroda će već učiniti svoje. Priroda uvijek učini svoje. Ako ga ne pokupi lišće će istrunuti i vratiti se u zemlju. Kao i sve drugo.
Pogledaj, padaju listovi, gurka Nera Ivana laktom. Namjerno govori listovi, ali ne ruga se pritom. Začudo, osjeća se dobro.
Sve će se riješiti, uvijek se sve nekako riješi.
Padaju listovi, Ivane, smijući se govori Nera, a Ivan ne govori ništa, drijema na svojoj fotelji pokriven kariranom dekom, onom koju najviše voli.
Zaborav, nezaborav, sasvim svejedno. Sve će ionako jednom proći. Kao snijeg. Kao lanjski snijeg.
