KIŠA
Kiša je lijevala
Iz tmurnih oblaka
Tamnosivih.
Usnice još uvijek suhe
Ne uspijevajuć proizvesti ni glasa
Drhte, drhte pokušavajuć zazvat tvoje ime
No kiša i dalje lijeva
I upija zvuke
I briše prizore
Kuća nema, ptica, čak su i mirisi iščezli
No gdje je ljubav
Gdje je ljubav koja nosi tvoje ime
Zar se i ona našla kišom progutana
Zar da ostaneš u sjećanju mome
Samo ova blijeda kišna kontura
Previše je to
Plačem
Usnama suhim
I čelom vrućim
Jednoglasno plačem
A tugu pokušavam eutanizirati
Zanosnom ” The Grands Boulevards” Renoira
No kiša i dalje neprestano lijeva
REDOSLIJED NIJE BITAN, UZROKA NEMA, A UVIJEK JE TU
Bio sam mlad
Prepušten strastima
Jurcao ivicama života
I žeravim predjelima svijeta
Bio sam mlad
Nagao i pakostan
Pošlo mi je za rukom
Čak i da ubijem –
Ubijem u cik zore
Promrzlu pticu
Nesvjesnu sebe
Ali još uvijek plačuć za mamom
Ubio sam i uhvaćen bio
Služio dugo
A nakon mnogih neispavanih noći
Nekih zaboravljenih
Nekih kao britvicom u sjećanje urezanih;
Sjedeći u kutku mračne sobe
Udišući ustajali zrak
Napokon i pokajao
Pokajao
Dobro se vladao
” Da, jer ubojica to može! ”
Naposlijetku pušten –
Gladovao
Slobodan bivao,
Ali ništa više od toga.
Spoznah boga
Možda Boga
Zaredio se
Suhih usnica postio
Molio se
Kajao
No postojanje je bilo burno –
Neovisno o odjelu ili tituli koje nosimo;
Sjene mijenjaju svjetlo
Čak i kada Sunce
Kao čekić u nakovanj tuče
Pobjegao
Raznim poslovima bavio
Čak i pjesnik bio
Cijenjen, dobar kažu
Čak se i slikama velikih majstora divio
Ostario
Pogrbio
Gledao kako život mi bježi
Tugovao
Za prolaznošću patio
I oporuku napisao
Na kraju zaboravljen bio
No što to moje zaboravljeno je bilo
Ofucali stari sat
Žderao je minute
A ja
Ja
Obarač potegao
Izbrisao se
Redoslijed nije bitan
( Ubojstvo je ubojstvo )
( Djela su ta koja se pamte )
HOMOEROTSKA
Sve te lijepe stvari koje sam kupio
samo za tebe Dragi. Ispod kiše
Sada se cijede; Krvareći uspomene
Na trenutke kada nisam zatvorenih očiju
Zamišljao Te drugačijega nego što si bio
Sunce možda i izlazi
Svakoga dana ujutro
Negdje oko sedam sati
No ako mi ne zajeca glas
I ne zadrhte usne
Priznat ću da te više ne volim
Da više nisi moj anđeo u svili
Ponijet ću te još samo jedan krug
Ali onda će nastupiti trenutak
I naše hladne ruke morat će se rastati
Jednom zauvijek. I to bez ikakve sjete.
Pamtit ću te – kao svoje sve
I život
I smrt
I strast
I ljubav
A mi!,
Rastat ćemo se
A ja tražiti neću;
Da mi vratiš
Sve te lijepe stvari koje sam kupio
Samo za tebe Dragi
Ništa više tražiti neću.
Osim poslijednjeg trenutka
Homoerotskog.
Jer ničeg nastranog nema
U voljenju samoga sebe.
O VJETRU
Mrtvi vjetre
Siđi i ne boj se
Nemamo svi poriv za destrukcijom
Mukli promatrači
Su oni kojih bojati se trebaš
Jer za misao dovoljan je trenutak
A za pakost vječnost
Mrtvi vjetre
Uskrsni
Napuni se i bujaj
Pa zatim strovali
Na nas glasne kukavice
Koji pjesme ti pišemo
Podari nas svježinom
I viškom kisika
Koji silovito nosiš
Zrakom što se pjeni
Da se opijeni
Onesvjestimo
U tvojim
Nevidljivim njedrima
ANTI-JUNAK
Prsa mi gore
Isijavaju poput ljetna sunca
A ja ni približno junak
Mač ne posjedujem
A ruke svejedno žuljave i jake
Iako junak nisam
U meni ipak
Stotinu junaka leži
No krv i prezir nisu moje borbe
Osveta je ta za kojom žudim
Smrt u oči gledam
I ne puštam joj da pobijedi
Tko sam?
Ratar sa plugom u ruci
Anti junak
U borbi protiv gladi
