Robert Roklicer
Malo se tko od vas smrdljivaca još sjeća da sam prije rata jedanaest godina i skoro sedam mjeseci teglio usranu poštu po ovoj vašoj selendri. Teglio sam je ko marva, ko stoka, ko magare, a ni poštene zahvale niti sam tražio niti dobio od vas. Pa ipak, ne samo što mi hvala niste rekli, nego me još i sahranjujete, da budem ovdje s vama, da kao i vi smrdim i čekam kad će ilovača procuriti u me, kad će mi crvi i larve, i ostala druga gadarija koja se krije pod zemljom, izjesti ovo malo preostalog mesa i kostiju što mi je Bog do ovoga dana nekim čudom sačuvao.
Ma o kakvom ja to Bogu pričam s vama? Vama je ionako za života stalo jedino to da poštu dobijete na vrijeme, i nije vas briga mučila je l kiša upravo lijeva, je l snijeg vijori, je l sunce opeklo onako kako ljutito opeći zna samo ovdje, iznad te vaše usrane selendre, jebala vas ona, da jebala, i tamo gdje ste bili, i sada ovdje, u grobu! A onda kad je pošta prestala stizat do vaših vrata, onda kad li se tmurni oblak spustio na krovove vaših čemernih kuća, kad ste na prozore stavili zastave i mitraljeze, a Oni tamo, neki drugi, iz drugog sela, selendre nalik na ovu vašu, ugnijezdili tenkove i topove, odlučili ste da zbog imena mog i prezimena, nisam više poštar, već grobar koji će zakopavati i vaše i njihove kad padnu, a Bog od njih zasvagda digne ruke.
Eto, mada ste gluhi, glupi i nezainteresirani za jadikovke, reći ću vam otvorena srca još i ovo: nije mi došlo ni kao čovjeku ni kao robu – grobaru žao što sam Ervinova oca, Sedlara, dostojno pokopao uz stazu čempresa, odmah uz grob pokojnog Anđelka, poniže njegove sestre Remete, jer to bih učinio i bez prisile, i da poštu i sad nosim od vrata do vrata, kao što sam to činio jedanaest godina i skoro punih sedam mjeseci. Sedlar je, poslušajte me vi magarci bijedni, kakvim god ga smatrali za života, volio ljude, volio životinje, ali i zemlju koja mu sad ispunjava lice i utrobu.
I onog dana, kad ste na prozore stavili zastave i mitraljeze, a oni tamo, iz druge selendre, dovukli tenkove i topove, i baš tog dana, i baš taj Sedlar, stao je pred puške koje ste meni, poštaru vašem ubogom, uperili u prsa i rekli: „Ubij ga! Ubij tog psa! Sumnjivo nam je ime njegovo i prezime!“
A imena mi, ni prezimena, idioti jedni đavolski, niste znali, niti ste ikada za njega pitali, iako sam ja svako vaše poznavao i pred svaku vašu kuću dolazio.
Sedlar je, kao što rekoh i potvrdih, stao pred cijevi vaših pušaka, pušaka vaše djece i unuka, a i vas samih, jer od tada, na ovomu mjestu, pokopah dosta duša od kojih je Bog zasvagda digao ruke. Pa i sad, evo odavde, očima svojim gledam u jedan humak u kojemu se nalaze kosti koje su mi životom nasmrt prijetile. Ali Ervinov otac, Sedlar, uspravne i krepke građe za pradavno osijedjelog starca, zarezao je zrakom svoje kvrgave prste, i uperio crni nokat baš u Ervina, sina svojega.
„Ubiješ li njega, kukavico bijedna, ubij odmah i mene! Niti ti je Poštar što skrivio, niti će nam kakva zla učinit! Kad ovaj rat stane, tko će u zrcalu lice svoje prepoznati, tko ga se zastidjeti, a tko mu među rogove pljunuti?“, rekao je Sedlar i ponovo ošinuo zrakom pogled od kojeg su se i hrabriji od Ervina, sina njegova, smjesta povukli. A takvih, kojima je mrsko što mi ime i prezime ne izgovaraju onako kako se njihovo izgovara, bilo je puno kao što je i malo onih kojima to ne zasmeta. Ali baš takvi, baš ti i takvi kojih je manje i kojih će navijek biti puno manje kad rat zagrmi i nebo postane jedinim iskrenim svjedokom svakoga samrtnog obeščašćenja; baš takvi su me očuvali i lopatu mi dali da kopam i njihove i tuđe grobove.
Isprva sam pomislio, vi magarci i budale jedne, da mi je božja šaka skinula teret s poštanskih leđa, kao da poštanska torba, onu što sam jedanaest godina i skoro sedam mjeseci vukao vašom prašnjavom selendrom, postaje balonom, a u balonu da se nalazi onaj magični helij; plin iz samih božjih pluća koji će me odbaciti daleko od vas i od rata.
Ali rat je kao zmija ljutica koja pod divljom stijenom viri rašljastim jezikom, a ne znaš, i ne možeš znati, ni gdje joj je rep ni koliko je dugačka. Tek kad izmigolji, tomu si vražjem stvorenju u stanju prebrojati kralješke, mada ni onda nisi posve siguran jesi li ih točno nabrojao. Pa tako sam i ja, poštar ubogi i rob grobar, nevoljko zbrojio dvije otrovne zime, jednu otrovnije od one druge, al pravo da velim, i vama neotesancima, i Bogu, i sebi, nisam posve siguran koja je od koje bila ljuća i opasnija.
Iz dana u dan, mrtvi su se redali; iz sata u sat kopali smo rake; prvo na starome onda u onome još starijem groblju. Kopali smo, kažem vam magarci, jer bilo nas je četiri; tri vaša koja su grobarili dok sam još poštu po selendri raznosio, i ja, koji nisam vaš, ni njihov ni ničiji jer drugog imena nemam osim onoga kojega ne znate izgovoriti.
Jedan od vaših je poginuo nakon što je pala sedamsto i šezdeseta granata na selendru i ubila njega, babu i dijete koje se drvenom puškom igralo rata s nevidljivim, ali ipak postojanim neprijateljem. A onda ste došli po onu drugu dvojicu grobara, vaših grobara, odjenuli im uniforme i, umjesto lopata, u ruke im stavili mitraljeze.
„Mrtvi se brže pokopavaju no što ih ratovi uspijevaju proizvesti“, rekli ste im, magarci jedni, sve dok ih nisam obojicu, u razmaku od jedva četiri mjeseca, svojom lopatom i ja ukopao.
Pred kraj je došao i stari Sedlar, samo nekoliko dana nakon što je i Ervin, sin njegov, dospio u moje ruke, pod moju lopatu; u grob iz kojega sam netom prije izvadio nekoliko trulih dasaka i još trulijih kostiju. Oni koji su prvi umrli i od kojih je Bog zasvagda dignuo ruke, prvi su istruli i prve sam izvadio, a onda sam zakapao redom, jednu po jednu lešinu, kako ste mi koju već dovezli, po volji vašoj ili po pozivu Svevišnjem.
Iznimku sam, a to znate da niti se kajem niti na sebe grijehe preuzimam, učinio eto dva puta: Ervinova oca, Sedlara, dostojno sam pokopao uz stazu čempresa, odmah uz grob pokojnog Anđelka, poniže njegove sestre Remete. Za njega sam iskopao grob dostojna čovjeka, jer taj je prerano osijedjeli starac, više no svi vi, volio ljude, volio životinje, a i zemljicu crnu po kojoj je za života uspravno koračao. Ali iznimku sam učinio, eto, i zato jer živ je umro, i iznova oživio pa umro, koliko me pamćenje još služi, barem tri puta otkako se rat spustio na vaše čemerne krovove.
Prvi put je umro kada je stao pred puščanu cijev svog sina Ervina i tako zaštito moj život, a njegovo izbrazdano lice osunčao. Vidio sam mu to u očima kojima je svijet stao sagledavati; nestalo je podosta od njegove krepke građe; u zjenicama mu se pojavila neprozirna mrlja slabosti koja se prelijevala od očinskog razočarenja do uzvišenosti preko bogobojažljivosti i samog ljudskog kukavičluka. Kad se te stvari izmiješaju u glavi priprosta čovjeka, a Sedlar je, razumno, priprost za života bio, nastaje smrt koja Bogu na volji nije, pa se ni s takvom lešinom pod zemlju il’ kamen ne ide.
Drugi je put umro kad mu i sin umrije od slične puščane cijevi koju je i meni, u rat, gurao u prsa. Ervina su njegovi drugovi, blentavi i jebeni musavci, prvo k meni dovezli, kao što je i sve mrtvo iz rata dolazilo prvo u sobičak uz samo groblje, gdje sam ja zaključan dvije zime spavao. Uz prljavi madrac i okrugli stolić za kojim sam jeo i Boga molio da nestane sa zemlje rata i grobova, bio je veliki podij (pozornicom lutaka sam ga prozvao) na kojega su stavljali svoje mrtve, i to redom po važnosti ili zaslugama.
Neprijateljske One isprva sam zakapao kao pse u jednu rupu, naredane jednog na drugog; njih, Onih, po sedam ili deset u rupu, a onda ih jednostavno bacao i zalijevao vapnom da ne smrde više nego što su i za života smrdjeli.
I kad sam se namjerio da i Ervina, sina kukavna, i sina oca dobra i poštena, iz osvete i očaja; jer ne poginuh od njegova metka pa sad ispaštam s tuđim smrtima kao da se opraštam uvijek iznova i sa svojim životom, bacim u rupu i lopatom mu glavu raznesem, zalijem vapnom i poserem ono malo govana iz utrobe po njegovu zadnjem počivalištu, baš tada dođe Sedlar, pade na koljena i zagrmi na Boga psovkama i molitvama; sve izmiješano da ne znaš je l on to ubija Boga riječima ili mu se ulizuje i moli za oproštenje. I tako je Sedlar, pred očima mojim, drugi put umro, a da za pogreb nimalo bio spreman nije.
Treći put za života je umro samo nekoliko trenutaka prije nego je Bog zasvagda dignuo ruke od njegove zemaljske duše, a tijelo mu prepustio grobarskoj volji, dakle, ovoj mojoj. Došao je u me pogrbljeno, sivo, cijeđi no bilo koji mrtvac kojega sam dotada u zemlju stavio ili ga vapnom polio. Iz očiju mu je pakao progovarao, a iz usta mu se slijevao i očaj i mržnja i mahnitost i radost, tako da čudnijega čovjeka niti sam vidio niti ću više za života vidjeti. Došao je, velim vam, smrdljivci ljudski, kao da je iz pakla prognan pa sad utočište traži u mom sobičku, uz samo groblje; al’, onako jadan i mahnit, pištolj je iz džepa izvadio i na onaj okrugli stolić položio.
„Selendra će pasti za koji dan, a meni je naloženo da te ubijem i vapnom zalijem“, rekao je i gledao me u oči, ali me vidio nije, nego je gledao negdje odsutno, kao da gleda u zrcalo još pospan i bunovan pri umivanju.
„A onda me ubij, starče, ubij me iz samilosti. Ti si me prije dvije godine sačuvao, red je da me i u ovom času baš ti Bogu otpremiš.“, odgovorio sam mu.
„Rekao sam da mi je naloženo, ali ne da ću to i učinit. Još par ljudi je ostalo braniti selendru, a ja ti kazujem da slobodno bježiš na koju god ćeš stranu; Onima ili Svojima, ako ih negdje imaš. Mlad si i još možeš sa živima besjediti, a mrtve prepustiti da govore i slušaju mrtve.“
„Svoje više nemam od onoga dana kada su mi vaši zaboravili izgovarati ime, a One koji tek dolaze i ne poznajem nikako, pa će me i oni za grobara postaviti. Tako da je najbolje za mene, a i za tebe starče, da učiniš ono što ti je naloženo.“
„Ja sam svoje rekao, a na tebi je da sudiš što ćeš učiniti. Ovaj pištolj ti ostavljam kao nagradu što ćeš me za skora pokopati na onome tamo mjestu, uz stazu čempresa, odmah uz grob pokojnog Anđelka, poniže moje sestre Remete. Učini to časno i pošteno, jer za života sam, posjećujući ovo groblje, najviše volio gledati čemprese, više no travnate grobove i sve ucviljene udovice. Uzmi sada taj pištolj, a noćas ne spavaj na oba oka, već uvijek sa jednim budno motri. Ima još onih u selendri koji će te željeti u vapno mrtva položiti…“
Uzeo sam pištolj kako mi stari Sedlar reče i stavio ga u dlanove kao da Boga molim. A tada mi je došlo, vi smrdljiva pseta to shvatiti nikako ne možete i ne želite to, znam, vrlo dobro znam jer vas poznajem u dušu ukopanu, došlo mi je, velim, da mu se odužim za sve ono što mi je dobra i zla počinio. Uperio sam cijev u njegovo izbrazdano lice, a on je oči sklopio i umro živ, prije nego je časak kasnije poginuo mrtav od mojega metka.
I tako sam, eto, dvije iznimke u ratu počinio; prvu učinih sa Sedlarovom željom i uputstvima – da pokapam samo po redu i važnosti, ali gdje stignem i na mjestu najzgodnijem; a drugu učinih iz samilosti i osvete – da ne pucam, a kamoli da ubijam One ili vaše.
Dopustite mi, bagro jedna, da vam dodam još i to: ne govorim ja ove tužaljke da bih vas podsjetio na nedavne događaje, jer već i sami sve to znate, ili ste to saznali dok ste se živi bahatili ili ste to saznali sada, dok nemirno ležite u svojim grobovima. Ne govorim vam ni zbog sebe ili svojih jada, niti jer se bojim Boga ni onih koji dolaze ispred njega, a zovete ih Oni, s topovima, tenkovima i mitraljezima, u selendru vašu.
Sve ovo pričam vama, a zapravo govorim sebi, jer nakon dvije ljutite zime ostadoh sam na vašem groblju. Izabrano mjesto na kojem ću počivati već sam iskopao, ali me nema tko pokriti sa zemljom. Zato, kad ispalim Sedlarov metak u sljepoočnicu i pištolj mi padne skupa s rukom uz kosti, bit će samo daska koju sam još jutros spremno objesio o svoj vrat. Pa ako tko bude pitao od Onih, ili netko od drugih Onih ili Vaših, tko je taj čudan smrdljivac u rupi, moći će s daske pročitati moje ime: Tutto il mondo *.
A ispod tih riječi koje me više opisuju nego što mi kazuju ime i pripadnost naciji ili vjeri, još sam na dasci uspio izrezbariti i ove riječi koje mi prve padoše na pamet: „Poštar i grobar za života, a u grobu i pred živima napokon kao i svaka druga lešina od koje je Bog zasvagda dignuo ruke“.
