Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u brojnim časopisima i novinama u Hrvatskoj, SAD-u (Glimmer Train), Kanadi (The Antigonish Review), Austriji, Rusiji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Sloveniji i drugdje. Dobitnik je više nagrada a među njima nagrade Ulaznica (za prozu), nagrade Ivan vitez Trnski, za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina starosti iz Podravine i Prigorja te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske.
Predsjednik je organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen, pokretač i organizator Alpe Jadran festivala mladih pisaca koji okuplja autore iz Austrije, Mađarske, Slovenije i Hrvatske. Jedan je od pokretača i glavni urednik časopisa za književnost Artikulacije.
Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2013.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.). Radnja romana Kak je zgorel presvetli Trombetassicz zbiva se u Koprivnici u drugoj polovini 17. stoljeća u doba Zrinsko-frankopanske urote. Gradska uprava pokušava spletkama osvojiti elekcije, predstojeće izbore. Ova povijesno- politička satira može se precrtati na sadašnje vrijeme kao oštra opomena, te je time, kao i kajkavskim na kojem je pisana, dvostruko relevantna.
Marko, zasto je tvoj roman “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” prijelomni roman u novijoj hrv. književnosti? Pričaj nam. Za one koji jesu ili dosad nikada nisu čuli za njega?
Roman je tek četvrti prijelom, napuknuta koščica, uzrokovana pokušajem proboja romana napisanog na kajkavskom u tijelo, odnosno korpus hrvatske književnosti. Dakle, riječ je o tek četvrtom romanu napisanom na kajkavskom jeziku. Zapravo, bolje je reći objavljenom, nadam se da ima još puno kajkavskih rukopisa za koje će u budućnosti hrvatski nakladnici imati više hrabrosti.
Šta si naučio od knjiž. kritičara o svom romanu, a čega nisi bio svjestan dok si ga pisao? I šta su zaboravili iščitati u njemu?
Dosadašnja kritika, a o romanu su pisali Denis Derk, Jagna Pogačnik, Davor Šišović, Matija Ivačić i Mihaela Cik o romanu su pisali izuzetno pozitivno. Drago mi je da su svi zamijetili dosta istih stvari, a koje sam htio postići, ali i to da je svatko od njih vidio nešto što drugi nisu. Više sam nego zadovoljan kako su iščitali tekst i što im se svidio jezik kojim je pisan.
Koji lik ti je najdraži? Kome si dao svoj unutarnji glas?
Autori se nekako uvijek žele prepoznati i vidjeti u onim likovima za koje misle da su pametniji i bolji od drugih, jednako kao što o sebi volimo misliti i u stvarnom životu, ali istina je da nas ima u svim likovima. I ja sam skloniji junaku Aytichu, nego sucu Trombetassiczu, ali najzanimljivije mi se prepoznati u liku gradskoga fiskusa Natulije. No ja nisam Aytich, koji u početku čak nije ni trebao biti pripovjedač. Prvi izbor bio je sudac, po kojemu roman i nosi ime, ali onda ga je nekako Aytich izgurao, kako već mladost izgura starost.
Roman je već preveden na slovenski? Što očekuješ?
Roman je u tisku i trebao bi biti gotov za nekoliko dana, zahvaljujući mladom piscu i prevoditelju Tomi Podstenšeku koji ga je preveo, i to s dodatnim objašnjenjima za slovenske čitatelje, koji se u prvom redu tiču povijesti ili nekih spomenutih knjiga te Orlandu Uršiču, glavnom uredniku i direktoru izdavačke kuće Litera. Mogao bih reći da ne očekujem ništa, ali naravno da se nadam da će ga ljudi čitati i da će im se sviđati. Ako ništa, imam rodbinu u Ravnama na Koroškem i čitat će ga pod mus. Zapravo, već sam rekao Tomi i Orlandu, kad smo razgovarali o predstavljanjima u Sloveniji, da prvo idemo u Ravne, da se vlastitim ušima uvjerim da su ga pročitali.
